“Bročka jematva” u Senjkovićevim vinogradima

Vrijeme berbe grožđa ili kako mi u Dalmaciji kažemo „vrime jematve“ poseban je i pomalo kultni događaj kad priroda daje, a čovjek uzima. Zrili grozdi koji su dosegnuli idealnu fenolnu zrelost traže vaše ruke koje će ih nježno primiti kao primalja dijete iz majčine utrobe i prenijeti ga u novi svijet. To jutro u izmaglici bračkog kamenjara strpljivo su nas čekali vinogradi obitelji Senjković. Dračevica – malo misto skriveno od internetske mreže i GPS-a, još je spavalo dok smo u malenom dućanu retro stila osamdesetih nadobudno pokušavali kupiti rashlađenu vodu.

Vozeći nas makadamom Saša Senjković nam je pokazivao obiteljske vinograde koji se sad već protežu na 13 ha iskrčenog bračkog kamenjara. Tu u škrapi s malo zemlje „nonotovo malo lozje“ pustilo je korijenje duboko do utrobe srca zemlje iz koje siše materino mliko.

Vinogradi Senjković

Njemu u čast i spomen Senjković Plavac mali nazvan je Bosso, a Rose od iste sorte Spoža po noni, njegovoj kćeri. Međutim nas dvadesetak berača to jutro je došlo ubrati syrah i cabernet sauvignon koji će kasnije postati dijelovi popularne Dita kupaže (plavac mali, syrah i cabernet sauvignon).

Vesela družina berača pod dirigentskom palicom Larija Senjkovića zujala je vinogradom kao pčele i bumbari kad u proljeće oprašuju, a sad zajedno s nama i pticama zoblju slador i nektar. Oni u kljun, mi u Senjkovićeve kašete kojih je to jutro 250 hladnjačom odvezeno u njihovu vinariju u Nerežišće. Dobra energija užgana direktnim kontaktom s prirodom, a praćena pismom kao po uzoru na stara dobra vrimena kad su težaci pjesmom olakšavali trud i manje zobjali škrte prinose kako bi što više bobica završilo u bačvama.

Uz miris nevinog jutra na otoku i toplinu tek izlazećeg sunca koje je zazlatilo vinograd, znoj sa čela i žulj na prstu od škara za branje bili su autentičan život u svom izvornom obliku. Likarija tog škrtog, a posebnog terroira očituje se u Senjković vinima kroz Bročku rič,  arome Brača i osobnost vinara. Saša i Magdalena su ona zaokružena cjelina koja osvaja i plijeni, a čijem balansu svi težimo. Savršen sklad među njima kao i u njihovim vinima prepoznatljivo dominira čineći ih posebnim.

Mia & Dino – konoba Kala

Miris spize privukao nas je za stol, a glad nakon branja podsjetila nas je koliko je zdrav fizički rad posebice onaj u izravnom kontaktu sa zemljom. Oslobođeni spojevi i elementi iz zemlje, trave i zraka direktno su kroz naše nosnice ulazili u krvotok. Time potvrđujući teoriju kako je vino još od vjenčanja u Kani Galilejskoj poprimilo kultni status te se u konobi čuva kao najveća svetinja. Rađajući se u Božanskom vrtu naših vizija koje zasadimo u vinograde, vino odležava u strpljivosti naše naravi i u podrumima, a počinje živjeti u boci koju tek kad otvorimo prodiše punim plućima i radosno viče – ja sam živ.

Živa materija kao eliksir života, nekad piće bogova, danas za svakog čovjeka. Jematva je stoga susret Neba i zemlje kroz zagrljaj čovjeka i Boga. Nagrađena žrtva i čovjekov trud kroz plodove života koje najbolje osjetite kao nas dvoje – u konobi Kala na večeri dok uz morske plodove pijete Senjkovićevu Tristecu.

Tristeca 2018. u konobi Kala

Chops Grill – steak oaza eno-gastro nomada

Split se kao vodeći turistički grad na Jadranu, neodoljivog šarma i patine, već neko vrijeme može pohvaliti izuzetno bogatom i raznovrsnom ponudom ugostiteljskih objekata, posebno restorana. U hladovini tradicije, Marjanske šume i zvonika Sv. Duje niknula su, kako i dolikuje gradu, neka nova mjesta vrhunske kapljice i zalogaja. Plastične kilometarske jelovnike na kojima smo uz bečki odrezak, špagete bolonjeze ili pizzu najčešće naručivali gazirane napitke zamijenile su vinske karte s bogatom ponudom domaćih i stranih etiketa kao i specijalizirani jelovnici.

Stasanjem nekih novih generacija, koje su po uzoru na globalne trendove preuzeli inicijativu te putujući upoznali svijet, logičan je zaključak kako i svijet mora biti prisutan u Splitu. Između ostalog u kulturi jedenja i pijenja koja služi kao najbolji medij i savršen partner jednom gradu koji živi od turizma. Također i strani gosti koje privlači još uvijek neoskvrnuta tradicija i nestvarna ljepota Splita, svojim su prisustvom i navikama utjecali na trendove. Sigurno će ponuda naših lokalnih specijaliteta uvijek prednjačiti međutim sve više je onih koji na bilo kojem kraju svijeta žele pojesti dobar komad mesa.

Činjenica kako popularan Chops Grill koji se nalazi u samom centru grada već godinama najboljom ponudom steakova privlači ogroman broj gostiju – domaćih i stranih govori u prilog tome. Lokacija u samom srcu grada pored kultne Marmontove ulice nadomak Rive nudi mjesto šušura pogotovo u ljetnim mjesecima dok ukusno uređen prostor ima i intimnije dijelove za nepušače do onih na otvorenom pod sjenicom kao u kakvom romantičnom filmu. Od samog dolaska u Chops Grill i prvog kontakta s osobljem, koje vas provjeravajući rezervaciju uz osmijeh dobrodošlice vodi do vašeg stola, vidite kako je to mjesto visoko postavljenih standarda. Uz ponuđenu čašu pjenušca već površan pogled na menu govori kako se nalazimo na mjestu brižno krojenom za svakog gosta koji želi biti razmažen.

Bogata ponuda steakova od onih standardnih – biftek, Ribeye, Striploin, Black Angus, T-bone do onih koji dolaze iz Japana kao Wagyu steak dobiven od japanskog goveda. U Wagyu – najcjenjeniju i najskuplju govedinu na svijetu spadaju četiri japanske sorte goveda između ostalog i Kobe koji dolazi od crnog goveda. Način uzgoja goveda od početka do kraja kontroliran je strogim pravilima od minimaliziranja utjecaja buke na životinje te na taj način životinja ne osjeća strah te ne luči pojačano kortizol zbog kojeg meso postaje tvrdo i žilavo. Stalna kontrola goveda svaka četiri sata uz često mijenjanje vode, masažu mišića i puštanje klasične glazbe na jedan plemeniti način odgaja životinju čineći njeno meso najcjenjenijom i najukusnijom govedinom na svijetu.

Ako želite senzaciju večeri tad naručite popularni Tomahawk koji se u Chops Grillu servira na posebno atraktivan način viseći sa žice. Fantastično pečeno meso hrskave korice, a krvavog unutarnjeg dijela govori nam o majstorstvu onoga tko ga je pripremao i o vrhunskom roštilju. Takvi slasni zalogaji zaliveni dalmatinskim kraljem Plavcem malim, a imate ga u bogatoj ponudi od Rizmanovog Primusa 2015. za kojeg smo se mi odlučili do Markusovog Pepejuha, Matuškovog Superiora.

Vinska karta znalački i sa stilom kreirana, kako i priliči jednom takvom mjestu hedonizma i dobre zabave. Chops Grill je sad već ostvarena vizija i dugogodišnji projekt Igora i Jasmine koji su u njega utkali sebe. On je preslika jednog dugo snivanog sna o mjestu kakvo Splitu i pripada. Smješten kao gnijezdo između starih zidina kao da je oduvijek tu bio i mirisao na bonkulovićke bokune, šarene kolure i iskren pristup bez lažne piture. Dragulj na dlanu eno-gastro nomada s bilo kojeg kraja svita koji je sija za pijat grada Splita.

Vinarija Grabovac – tradicija & visoki standardi

Ante Grabovac

Što novo napisati o obiteljskoj vinariji Grabovac, a da to već nismo i pročitali? Jedna od najsuvremenije opremljenih vinarija Imotskog vinogorja Dalmatinske zagore pa i šire čija tradicija proizvodnje i prodaje vina seže duboko u prošlost, još od vladavine Napoleona na ovim prostorima o čemu postoje i dokumentirani spisi koji datiraju iz 1812. godine. Neosporna je umjesnost, kako u vinogradarstvu, vinarstvu tako i trgovini Grabovčevih predaka još od Stipana Grabovca i njegovih potomaka sve do današnjih dana kada je Ante Grabovac 1992. godine započeo suvremen pristup i novu eru vinarstva Grabovac.

Na 15 ha površine vinograda zasađene su bijele sorte: autohtona kujundžuša, domaći pošip i žilavka te internacionalne sorte chardonnay, pinot sivi, sauvignon blanc i viognier dok od crnih uz domaći trnjak i vranac imaju zasađene i internacionalni merlot i cabernet sauvignon. Brojnost sorti kao i različitih položaja – točnije njih pet, stvorila je mogućnosti eksperimentiranja u kupažiranju sorti kojima su nastala sad već nadaleko poznata i cijenjena vina kao što je Modro Jezero Riserva (blend cabernet sauvignona, merlota, vranca i trnjka) i jedna od rijetkih dalmatinskih crnih kupaža velikog potencijala odležavanja.

Nastavak u tom smjeru te težnja ka posebnom i prepoznatljivom izričaju izrodio je i bijelom kupažom kao što je KUVI (kujundžuša i viognier) koja se zajedno s Virom (viognier) proizvodi za šibenski restoran Pelegrini. Tu je i fantastična Draga (kujundžuša, pošip, žilavka, chardonnay, sauvignon blanc).

Draga je s pet sorti koje objedinjuje u sebi pokazala jedan novi smjer kretanja vinarije kojim se daje akcent na položaj – u ovom slučaju Vučju dragu – koju sa sigurnošću možemo nazvati najboljim položajem. Vučja draga položaj je na 400 m nadmorske visine, idealnog nagiba, sastava tla koji ispod površinskog sloja kamena krije dalmatinsku crvenicu i vremenskih uvjeta uvjetovanih mediteranskom klimom koja preko Hercegovine prodire čineći dane vrućima, a noći svježe i hladne uz konstantan vjetar koji minimalizira potrebu za dodatnom zaštitom vinograda. Prinos po trsu manji je od 1 kg što rezultira bogatim, kompleksnim vinima koja pričaju svoju posebnu priču.

Na taj način opravdava svoje ime koje kao idealna zelena oaza pripitomljuje sve ono što u njoj obitava. Tako 8 ha vinove loze na tom položaju daje izuzetno karakterna i kompleksna vina bogate aromatike i uljne teksture koja se odmah prepoznaju u čaši čak kad su zastupljena i u manjim omjerima. Tog vrućeg ljetnog dana druženje u vinariji Grabovac s Antom i Milanom počeli smo s mjehurićima pjenušca koji je rađen klasičnom metodom od sorti crni pinot, chardonnay, sauvignon blanc i ujedno je prvi dalmatinski pjenušac napravljen tom metodom. Kako smo stigli u vrijeme ručka, a pjenušac je očistio i pripremio naša nepca na kušanje, mladi svježi kravlji sir i domaća panceta bili su idealna podloga na koju je svježa aromatična kujundžuša samo skliznula, dok je macerirana zaokružila priču. Tako smo 5 sati sjedili u kušaoni kroz čiji ostakljeni južni zid puca pogled na vinograd, a masnu smo pancetu koja se lijepila za prste stalno podmazivali bogatom ponudom Grabovac vina koja nam je Milan ulijevao u čaše.

Milan Grabovac

I bilo da se radilo o chardonnayu koji nas je svojom osunčanošću i ugodnom zrelinom žutog voća podsjetio na one iz južnog dijela Burgundije ili sauvignon blanc koji osim izuzetne svježine ima tijelo kršnog momka iz Zagore kojeg virtuozi iz Grabovčevog podruma žele oplemeniti i ucifrati te ga u svijet poslati s kravatom, ali dušom tog podneblja. Snaga leži u pomirivanju svih različitosti, kako u ljudima tako pogotovo u sortama i vinima. Savršen balans gdje ništa ne strši, ne dominira osim prepoznatljivosti terroira i virtuozne umjesnosti vinara. Miris tek izvađenog vina iz bačve u podrumu koji se miješao s mirisom tek otvorene bačve pojačao je ionako izvrstan doživljaj kao i par crvenih kapljica koje su nespretno pale na moje bijele ljetne sandale. Ta mrlja koja me nije zabrinula, iako volim te sandale, bila je kao važeći pečat na kraju dokumenta i nepobitni dokaz koliko volimo i živimo za vino.

Tako nam nije teško vrući ljetni dan umjesto na plaži provesti u društvu vrhunskih vina i ljudi čije vizije i trud krče jednu novu budućnost. Jedan novi pristup čovjeku kroz brandiranje i stvaranje vinske regije i turizma koji će pomoći u napretku i razvoju tog predivnog, bogatog Imotskog kraja. Na odlasku privuklo nas je mjesto uz cestu s kojeg je pucao predivan pogled na Imotsko polje i izmaglicu iznad njega koju je podignula ljetna žega. Ljepota pogleda bila je ravna ljepoti osjećaja u našim dušama zbog predivno proživljenog dana i spoznaje o nekim budućim novim standardima koje je vinarija Grabovac već odavno postavila.

Hrvoje Zirojević & Laganini – svjetska priča nadomak Splita

Ime Hrvoje Zirojević više je od respektabilne veličine Chefa na ovim prostorima i šire. On je prvenstveno čovjek iznimne topline i širine u čijem društvu uživate podjednako kao i u njegovim delicijama. Prepoznatljivog mediteranskog kulinarskog potpisa i inovativnih ideja koje uspješno komponira u tradicionalne dalmatinske recepte. Odavno se Hrvoje odmetnuo iz predgrađa kulinarstva u sam centar svoje kreativne vizije.

Hrvoje Zirojević

Kad bi ga opisali u dvije riječi što je gotovo nemoguće rekli bismo kako tog velikog Chefa najbolje opisuju talenat i rad koji, kao i u svakoj velikoj priči i karijeri – uvijek nekako isplivaju. Stoga ne čudi kako je Hrvojev poziv nama dvoje da ga posjetimo u Laganiniju na Palmižani i budemo njegovi gosti za nas bio isto kao da vam netko nudi gledati finale Reala i Barcelone iz glavne lože u društvu kralja Filipea i kraljice Letizie.

U uvali koju je vjerojatno sam Bog stvorio za sebe i svoje anđele, gdje bistrina mora o koju se reflektira sunce i okolna borovina rezultiraju magičnim nijansama od azurno plave do smaragdno-zelene. Uz sam rub na vrelim osunčanim sikama, među hvarskim maslinama, oaza je u kojoj svaki istinski svjetski  hedonist, ljubitelj vrhunske gastronomije i užitka bar jednom zakoračio.

Pijati by Zirojević 1

Rečenica s vrata: „Di ste do sad?“ kad nas je ugledao dovoljno govori o Hrvojevoj želji da što prije sjednemo za stol i krenemo sa slijedovima koje je za nas pripremio. Pogled na usidrene jahte u uvali s mjesta na kojem smo za stolom sjedili, slani morski povjetarac koji se mješao s aromama Whispering Angela 2019. i virtuozni taktovi vrhunsko pripremljenih zalogaja katapultirali su nas u bestežinsko stanje postojanja.

Pijati by Zirojević 2

Za predjelo smo dobili tunu sa foie grasom koju smo već i prije jeli i za koju je naš prijatelj Piero – inače hedonist najvišeg stupnja, rekao da je najbolji zalogaj koji je tu godinu probao.  Zatim smo uživali u tartaru od tune s džemom od kapara i pačjim prsima s višnjom punjenom foie grasom. Nenametljiv, a uvijek kad je potrebno prisutan konobar to naše posebno druženje s hranom i vinom dodatno je umotao  u poseban događaj. Brioche s paštetom od guščje jetre, dvije verzije risotta s repovima škampi – jedan uz dodatak kamenica s okusom mora i drugi moćniji na buzaru uz dimljene dagnje.

Deserti by Laganini

Možda smo tu trebali kako mi u Dalmaciji imamo naviku reći: „stat na balun“ i okupati se, napraviti pauzu od spize ali nismo. U pauzi nam se pridružio Hrvoje ponudivši nam sorbet ali smo i dalje razgovarali o hrani.

Majstor u akciji

Zaključili smo kako u Dalmaciji uz Gospu, Sv. Antu i Hajduk, spiza zauzima kultni status. Hrvoje se još uvijek živo sijeća procedure špikovanja mesa za pašticadu koju je njegov otac pripremao dva puta godišnje. Ti vonji djetinjstva, mesa i kvasine pomiješani s dinstanom kapulom ostaju za cili život. Tako da nam je ispričao priču koja je za njega, bez obzira na sva prestižna svjetska priznanja i gostovanja po svjetskim metropolama i kuhanja za careve i kraljeve, najveće priznanje. Kuhao je jednom pašticadu za stariji bračni par koji se nakon pedesetak godina života u SAD-u vratio u Hrvatsku. Nakon što su pojeli Hrvojevu pašticadu stariji čovjek je počeo plakati tražeći da mu dovedu Chefa. Sav zabrinut Hrvoje je upitao čovjeka što nije u redu na što mu je stariji gospodin suznih očiju rekao kako ga je miris i okus njegove pašticade vratio u djetinjstvo. Emocija koju mirisi i okusi mogu izazvati možda je veća nego što uopće mislimo i znamo.

Hrana i vino osim što spajaju i povezuju ljude zovu na druženje na osunčane plaže života gdje ponovno postajemo djeca. Tek kao djeca možemo dotaknuti raj bilo na ovom ili onom svijetu. Hrana i vino srž su našeg postojanja, a ljudi kao Hrvoje Zirojević moderni apostoli koji nam šire radosnu vijest života kroz zalogaje koji hrane tijelo i dušu. Naravno da smo još pojeli i tripice od grdobine i domaće njoke s repovima škampi i pata negrom kao i pet vrsta slastica jer kako odolijeti svim tim okusima sa Zirojevićevih pijata.

Okupali se nismo jer smo se plašili da ne potonemo od lipote i divote tog zrilog lita na Palmižani. Tim ljudi kao i uhodani posao kojemu je Hrvoje udario temelje garancija su kako će Laganini i dalje uspješno broditi sezonama. Nama ostaje očekivati sljedeće pothvate i recepte kojima će nas neprikosnoveni virtuoz kulinarstva iznenaditi i uvijek iznova sebe nadmašiti. Hrvoje Zirojević svjetska je priča nadomak Splita.

Konoba Argola – obiteljska priča s pogledom

Na južnim padinama Peruna u mirisnom zagrljaju vrijeska i kadulje s kraljevskim pogledom na Brački kanal i „najlipši grad na svitu“ smjestila se konoba Argola. Obiteljska konoba  braće Zdravka i Tomislava Kaštelančića tradicionalnog dalmatinskog mota u kojoj se, uz poljički soparnik, riblje i mesne specijalitete s gradela i maslinovo ulje, gostu servira autohtoni okus, miris i osjećaj Dalmacije.

Posljednjih je godina mlađa generacija ispolirala i predstavila konobu u jednom novom suvremenom svijetlu i ukorak s tekovinom „od bukare do vinske čaše“. Uz odličan servis s osmijehom u ponudu su uvrštena vrhunska buteljirana vina vinarije Rizman i razigrani mjehurići vinarije Tomac. Zasićeni pomalo površnog pristupa gostu i pripremanja namirnica na neadekvatnim roštiljima u Argole još uvijek možete jesti ribu pečenu tradicionalno na gradelama i lozini koja se kupa do tog dana u moru, potom u ulju, a navečer i u vinu.

Povrće ubrano taj dan u njihovom vrtu ekološki uzgojeno od obične salate stvara senzaciju okusa zaboravljenih aroma koje bude osjetila i podsjećaju na neka stara, bezbrižna vremena.

Drugačije nego bezbrižno se ne možete ni osjećati kad vas dočeka nasmijana Ana koja leprša od stola do stola pričajući gostu kako „sve ostaje u obitelji“ i kako ribu peče njen otac, salatu spravlja njena majka, ona je donosi na vaš stol, a ostatak obitelji samo podmazuje ostale kotačiće u tom pogonu.

Na terasi ispod crkve sa zvonika Sv. Ante čuje se zvuk Dalmacije u onom svom iskonskom izričaju koji razgaljuje dušu kako domaćeg tako i onog stranog gosta koji je s Manhattana ili iz Londona došao tu u staro selo Podstranu upravo to doživjeti.  Ono što Dalmacija može ponuditi više je od čarolije kojom kao plaštem od zvijezda možemo prekriti želje i ispuniti i najsmjelija očekivanja suvremenog gosta.

Konoba Argola kao stari drveni jedrenjak koji ponosno brodi i ovim specifičnim vremenima, ne spuštajući svoja nova bijela jedra ni za većih oluja jer pravi mornar poznaje se po svojom sposobnosti broditi i po nemirnim morima jer svatko može po bonaci. Sidro koje se sjaji zakačeno na tradiciju, bogatu baštinu i vrijeme koje teče ulijeva nadu kako će konobe nadživjeti sve promjene i ostati mjesta utjehe, pisme i gušta. To je upravo ono što suvremenom čovjeku i treba jer „ća je život vengo fantažija“.

Ondje gdje slani morski zrak pročišćuje nosnice otvarajući put zamagljenim vizijama pronalazimo svoju oazu hedonizma koja nas u konačnici čini boljim ljudima današnjice. Kroz slasne zalogaje i bogate gutljaje vina skidamo okove te lakše idemo u susret čovjeku i životu. Izgleda kako sva mudrost proizlazi iz onih jednostavnih životnih stvari kao sto su pijenje, jedenje i druženje koje postaje najcjenjenija škola života. Postaje dragocjena hrana za tijelo i dušu.

Grand tour de Istra by #thedodigs

Piero Poletti i njegov Chevrolet Camaro iz 1978.

Možda upravo u posljednje vrijeme suvremen čovjek uviđa značenje riječi sloboda. Kad su gotovo sve geografske granice izbrisane, iznenadne nevidljive pregrade zarobljavaju kretanje i svijest čovjeka. U ovom ljetnom periodu godišnjih odmora već godinama naše destinacije su Italija i Francuska. Mjesta u kojima se ispija šampanjac uz doručak i gdje kultura stola i pijenja vina privlači dvoje probuđenih i još uvijek u život zaljubljenih ljudi.

Vinarija Radovan

Zbog novonastale situacije kad su putovanja ograničena pa čak i nemoguća zbog raznih komplicirajućih mjera, mi smo se odlučili godišnji odmor provesti u Istri. Ne bez razloga jer je Istra po nama dio Hrvatske koji zbog cjelokupnog doživljaja podsjeća na vrhunske europske destinacije. Daleko od betonskog turizma i gužve pravi luksuz i glamur pronašli smo u malim Istarskim selima koja čuvaju intimu i vrijednost istinske tradicije.

Vinarija Lunika

Vila Bellavista u vlasništvu poznate vinarske obitelji naših dragih prijatelja – Poletti, bila je naša baza iz koje smo kao dvije vesele lastavice nakon jutarnje šetnje imanjem s mješancem Jerryem i plivanja u bazenu osvježeni krstarili okolnim vinarijama. Još jedna prednost Istre je odlična prometna povezanost i blizina sela i gradova. Odlučili smo posjetiti one vinarije u kojima do tad nismo bili i naravno svratiti do onih u kojima se već osjećamo kao doma. I nije to bio maraton u kojem je bitan bio broj već užitak i gušt u kojem smo duboko osjećali povezanost sa terroirom iz kojeg istarski vinski čarobnjaci izvlače najbolje iz svojih sorti.

Vinarija Coronica

U kvalitetnom druženju uz istarski pršut, sireve i naravno vino slušajući priče i osobne vizije vinara, laganim korakom ulazili smo kroz stoljetna vrata na poljane eudaimonije. Oslobođeni od tereta svakodnevice i bilo kakvih predrasuda i dok cijeli svijet funkcionira pod maskama, mi smo slobodno šetali svjesni i slobodni. I uvijek ćemo se sjećati Radovanovih i njihove iskrenosti i jednostavnosti koja se osjeća u svakoj kaplji njihovog vina. Osebujnog tvorca brenda Lunika koji fascinantnom vizijom stvara posebna vina o kojima će se tek pričati.

Vinarija Geržinić

Poseban susret je bio sa Coronicinom malvazijom koja je zbog poznate situacije ostala nešto duže u tanku i poslužila kao primjer kako i u teškim životnim situacijama čovjek uvijek može izvući najbolje i potvrditi naziv Gran u svakom pogledu. Vrelinu ljetnog dana lako je bilo gasiti Geržinićevom malvazijom na terasi obiteljske kamene kuće stare 104 godine. Takav ambijent priča sam za sebe možda i više od riječi tih vrijednih ljudi čiju posvećenost i rad susrećemo na svakom koraku.

Vinarija Franković (Oštarija Rondo)

A kakvo bi to bilo putovanje bez odlaska u Buje gdje smo uz večeru u Oštariji Rondo uživali u vinima Franković. Nezaboravan je pogled s terase vinarije Rossi s koje, kao iz orlovog gnijezda dugogodišnje tradicije čak pet generacija, imamo bolji pogled na cjelokupnu priču istarske vinske priče. Templara je osim vrhunski kreiranog vina upravo posebna i zbog svoje priče koju svi trebaju čuti upravo na tom mjestu odakle i potječe.

Vinarija i destilerija Rossi

S druge pak strane imamo i Damjanićevu hrabru priču u kojoj se Ivan kao dečko od dvadeset i jedne godine odlučuje za prodaju svojeg motora i auta kako bi pokrenuo vinski posao. Naučite jako puno kroz razgovor s vinarima jer uz taj težak posao u bliskom kontaktu sa zemljom, služeći vinovoj lozi ti ljudi sudjeluju u božanskom stvaranju novog života. Na taj način njihov posao raste i privlači ljude željne napuniti svoje ispražnjene energetske baterije stvarnim eliksirom – vinom. Jer u vinu se nalazi upravo sve to. Ono je živo i besmrtno čak i kad se popije jer se o dobrim bocama uvijek priča.

Vinarija Damjanić

Odlasku u Krunčiće uvijek se posebno veselimo jer su druženja i razgovori s Ivicom Matoševićem neprocjenjivi. Taj netipičan vinar možda više podsjeća na člana Rolling Stonesa uz rokerski pristup osvaja svojim besprijekornim znanjem, mudrošću, a nadasve prirodnom ležernošću. Uvijek mi opisi vinara idealno odgovaraju njihovim vinima tako da bijela Grimalda iz ‘loše’ kako kaže Ivica 2010. dokazala je upravo čarobnjaštvo vinara koji se može proslaviti iako godina nije bila dobra.

Vinarija Matošević

U vinariju Pilato smo svratili dva puta jer ne možemo odoliti širokom osmijehu dobrodošlice te prekrasne vinske obitelji i veselom razgovoru. Upravo ta radost života osnovna je aroma njihovih vina pogotovo kupaže (cabernet sauvignon & merlot) koja uskoro izlazi na tržište. Sve više naši istarski vinari, osim u svojih autohtonim sortama, uspješni su i u internacionalnim.

Vinarija Pilato

Najbolji dokaz sigurno je nedavna nagrada petog cabernet sauvignon na svijetu vinarije Poletti. To vino osvaja elegancijom i profinjenom snagom gospodina, a razoruža vas šarmom vječnog zavodnika upravo kao i njegov tvorac. Piero je osoba koja plijeni svojom karizmom i autoritetom čovjeka koji uvijek i u svakom trenutku zna kamo ide i što želi. Možda najstrpljiviji vinar kojemu nije problem ostaviti vina duže u boci kako bi pokazali upravo svu svoju eleganciju.

Vinarija Marijan Arman

Posjet vinariji Marijana Armana uvijek je poseban događaj. Energija Ines i Nine nahrani nas pozitivom pogotovo ako vam se oko nogu mota njihov Ziggy. Uvijek nas nečim iznenade, a ovaj put bio je to Teran Reserva iz 2015. godine koji je bio savršen upravo kao i taj dan. Kušali smo jako puno odličnih vina, razgovarali s mnogim vinarima – onima već davno ustoličenima na tron istarskih vinskih čarobnjaka do onih novijih koji se tek trebaju dokazati i etablirati. Vinarija OH Wine upravo spada u tu skupinu onih čija priča tek počinje. Saša Bernobić osim sto je enolog radi i jako dobru promidžbu svog branda kroz društvene mreže – alat današnjice i originalan dizajn etiketa.

Vinarija OH Wine

Istarska vinska priča općenito nadahnjuje ne samo u svojim okvirima već i šire. Oni mogu poslužiti kao model i ostalim hrvatskim vinskim regijama jer su, što zbog blizine (Slovenija, Italija), što zbog mentaliteta, neke stvari shvatili te prvi započeli hrvatski vinski preporod.

Loredana & Piero Poletti

Na nama svima je da svojim posjetama vinarijama i što većom konzumacijom vina podržimo sve hrvatske vinare. Na taj način ne podržavamo samo ekonomiju u ovim posebnim i zahtjevnim vremenima, već i kulturu pijenja vina koja se bez obzira na sav trud i uvjete kod nas još uvijek nalazi na klimavim nogama. Tome u prilog ide i ovaj naš članak kao tračak nade i dignute dvije čaše u vis kako bi ih i drugi zaljubljenici u vino ili oni koji tek to moraju postati vidjeli.

Villa Bellavista Poletti

Motovun kroz čaše Tomaza & Fakina

Oduvijek su mi se slike Motovuna činile nestvarne i gotovo da sam poput najfinije kreme na usnama mogla osjetiti čarobnu jutarnju izmaglicu koja ga je obavijala. Sam gradić svojim kamenim uličicama priča prolaznicima kao i cijela okolica koju s te visine smiruju padine  vinograda i mirni tok Mirne koja tu plodnu dolinu napaja. Vina na tom području posebna su i žilava kao ujedno i povijest i karakter ljudi koji tu žive već stoljećima.

Klaudio Tomaz

„Motovun Wine Experience“ ove godine udružio je sedam vinara tako da su vinarije Tomaz, Roxanich, Valenta, Benvenuti, Fakin, Bertoša i  Novak taj dan širom otvorile vrata dobrodošlice za sve one koji su htjeli kušati i uživati u njihovoj kapljici.

Mi smo iz Splita bez problema prešli kilometre asfalta jer nas je čekala ta čarobna oaza koja nas je zagrlila svojim istrijanskim šarmom i gostoljubivošću. Kako je u jedan dan kvalitetno obići sve te vrhunske vinarije i kušati sva njihova vina gotovo nemoguće, mi smo se odlučili za vinarije Tomaz i Fakin. Kad vas karizmatični Klaudio Tomaz dočeka na punoj terasi vinoljubaca i onako ležerno s nogu za početak ponudi dvije rashlađene čaše pjenušca znate da ste na pravom mjestu. Uz istarske sireve, namaze od tartufa, malvazija istarska klizila je i osvježavala nas kao potočić užarenu stijenu na suncu. Ta fantastična sorta bogomdani je poklon svježine za vruće ljetne dane.

Danijela Tomaz

Međutim svi zaljubljenici u vino znaju kako se veliki broj vinara uspješno okušao i u odležanoj, maceriranoj malvaziji ili onoj iz akacije. Malvazija Sesto Senso Tomaz bomba je koja, kad je na našem nepcu eksplodirala, oslobodila bezbrojne arome koje su potvrdile njenu ozbiljnost i kompleksnost. Nakon maceracije od 21 dana, Sesto Senso odležava na finom talogu 18 mjeseci u velikim bačvama hrasta, murve (duda) i akacije.

Otvarale su se najbolje boce koje su u dobrom društvu obilježile jedno poslijepodne dajući mu trajni pečat. Posebno treba izdvojiti Malvaziju Neru 2015., vrlo rijetku sortu koju je i moguće kušati isključivo kod Klaudia Tomaza. Takvo vino privilegij je imati u svojoj čaši.

Vinifikacija započinje s prosušenim bobicama na trsu i nakon 2 godine odležavanja stavlja se na 28 m ispod mora i odležava još dodatnih 365 dana.

Tomaz Merlot

Možda smo mogli protrčati kroz sve vinarije, ali tad nebi vidjeli Tomazov maleni podrum u kojem su on i njegova supruga Danijela odlučili uopće i biti vinari, nebi vidjeli vrt Klaudiove mame u kojem kao u apoteci niču ljekovite namirnice i biljke, nebi upoznali njegove pse za tartufe koji su nam se obradovali jer smo ih izmazili. U svim tim gestama kroz razgovor, a najviše kroz njegova vina, upoznali smo velikog vinara iz Motovuna čija vina imaju osobnost i karizmu kao i on sam.

Konoba Fakin

Kod Marka Fakina već smo i prije dolazili ali neoprostivo je uvijek kad smo tu ne svratiti. Užitak je sa starijim Fakinom razgovarati o njihovim vinima i općenito o životu – jer jedno bez drugog ne ide. Mudrost starijih ljudi koji imaju što za reći uvijek me osvajala pogotovo uz dobru čašu vina, a takvih nije nedostajalo. Vrhunac dana bila je večera u konobi Fakin gdje smo uz izvrsnu hranu i odabrana vina s terase promatrali zalazak sunca. Privilegij je piti Teran Il Primo 2017., dobitnika zlatne Decanterove medalje, upravo s njegovim tvorcem. Marko nam je rukom pokazivao svoje vinograde u dolini koji su se zelenili dok ih je Mirna lagano milovala.

Marko Fakin

Na trenutak sam se uštipnula kako bi se uvjerila da ne sanjam. Ne, mi nismo u Provansi ili Toskani. U prekrasnoj smo Istri koja itekako ima što za ponuditi. Možda nismo u nekoj razvikanoj destinaciji gdje vam naplaćuju i zrak, ali smo sigurno ondje gdje se domaćin još uvijek trudi i gdje vam na stol sve najbolje izvadi i ponudi.

Elio Fakin

Bilo da se radi o Motovunu, Bujama, Višnjanu ili Vižinadi – boškarinu, tartufima, malvaziji ili teranu – ili jednostavno tim dragim ljudima – mi ćemo se Istri uvijek vraćati.

Wine Vip Event u “Cvitu Mediterana”

Vina Poletti

Stara poslovica  „U muci se poznaju junaci“ možda najbolje opisuje nastojanje Dantesa Begića – organizatora Wine Vip Eventa kako bi taj projekt i ove godine ugledao svjetlo dana. U novonastaloj situaciji u kojoj razne zabrane i propisi koče gibajuću kreativnost Dantes je sa svojim partnerima ipak pokazao kako iznad svake i najgore situacije stoji strpljenje, mudrost i rad. Okupivši nas ovog puta u „cvitu Mediterana“ Splitu glamurozno i elegantno se narugao strahu i malodušnosti  kao kontra opciji od one koju njegov event nudi.

Vina Poletti & Dino Šeparović (Konoba Kala)
Vinarija Galić & nevergreen.hr

Kroz fantastične radionice u kojima smo od vrhunskih koktel-majstora i predavača Zorana Lukića i Filipa Sarilara naučili bitne osnove po kojima prepoznajemo dobar koktel od onog  lošeg.

Vinarija Ferenac

Suwi Zlatić nas je ponovno prodrmao i svojom radionicom podsjetio kako smo mi sami kreatori pozitivnih promjena u svojim životima te nam u stilu stand-up komičara bosanskim šarmom, a germanskom profinjenošću prezentirao sebe u najboljem svjetlu.

Vinarija Medea

Što reći uopće o Miri Šemić – ženi koja s tolikom lakoćom, pitko kao vino o kojem rado govori, zarazi sve prisutne svojom osobnošću toliko da zaboravite kako ispred vas stoji jedina žena wine-akademik na ovim prostorima. Kao direktorica Gault&Millau za Sloveniju ispričala nam je koja su to mjerila izvrsnosti kojima mjerimo prostore i ljude koji žive svoj poziv od onih koji samo rade. Jure Andrijašević nam je zadnjom radionicom predstavio svu ljepotu i mogućnosti naših vinskih regija te nam ukazao na posebnost autohtonog izričaja kako u enologiji tako i u gastronomiji.

Mira Šemić

Između radionica koje je moderirao sommelier Filip Savić, dobro raspoloženi posjetitelji kušali su delicije i vina izlagača uživajući u minglanju i druženju s ljudima istih interesa i zanimanja. Mi smo imali tu čast ovaj put predstavljati vina naših dragih prijatelja Polettija te na taj način postati i onaj konstruktivni dio tima uz brojne druge izlagače poput vinarija Medea, Galić, Kutjevo, Ferenac, Florijanović, Anđelini, Matić, siranu Mih, tjestenine Aurelia.

WOW – Women On Wine

Emotivnost govora organizatora koji je zaiskrio suze kako u njegovim tako i u našim očima progovara o trudu i žrtvi čovjeka kojom utire put drugima. Zato kapa dolje svim Wine Vip Event junacima koji su nam poklonili svoju prezentaciju odjevenu u nadu koja stoji i prkosi.

Dantes Begić & Konoba Kala

Kruna za kraj bila je večera Chefa Dragana Jovanovića koji je sa Chefom Darjanom Urdihom i Lukom Dančulovićem souse-vide metodom pripremio tri slijeda jela sparena s po dva preporučena vina. Jednostavnost i karizma potvrđena je ukusno spravljenim zalogajima koji su obradovali naša nepca kao lastavicu površina jutarnjeg mora. Takav hod po vodi vodi samo onog koji vjeruje u čovjeka i ne odustaje nikad.

Večera za kraj

Noir iz Velog Mista

Split je oduvijek bio velo misto s pedigreom i ostavštinom velikana koji su, da ga nisu toliko voljeli i ostali u njemu (Smoje, Boris Dvornik, Oliver…), mogli svojim talentom pokoriti svijet. Uvijek smo se pitali što to Split ima što niti jedan drugi grad na ovim prostorima nema. Odgovor je i više nego jasan svakome tko i na kratko vrijeme prošeće malim kaletama, popije kavu na velikim pjacetama i porazgovara s tim posebnim svitom. Dalmatinski dišpet nije samo legenda koju su vremenom skrojili oni koji pišu, nego je u stvari pokretačka snaga svih onih koji u tom gradu žive i dišu.

Sinoć smo upoznali jednog takvog lika, čovjeka koji nas je svojim vizijama i entuzijazmom „izuo iz cipela“. Za Petra Mrđena smo na prvu mislili kako je još jedan tatin sin koji otvara hotele i restorane po gradu jer nema ništa pametnije činit i radit. Međutim sinoćnja „Noć Pelješca“ u njegovom novootvorenom restoranu Noir promijenila je sve i pokazala  kako nade ima za ovaj grad i bolji svijet. Momak koji je doslovno prije desetak godina počeo iz ničeg, uz podršku majke i oca, kredite i vjeru u sebe i Boga danas – iako još uvijek boreći se s vjetrenjačama – plovi morem svojih vizija. On je imao san o Splitu kao vodećoj mediteranskoj destinaciji koja prvenstveno svom čoviku, a onda i gostu ima što za ponuditi. On je kategorično rekao NE namirnicama iz uvoza i supermarketa i potaknuo proizvodnju naših kvalitetnih, domaćih namirnica.

Jedan takav potez očituje se u njegovoj farmi koza u Otavicama koje daju vrhunsko mlijeko od kojeg se radi fantastičan kozji sir u kojem smo tu noć uživali. Vitrina u kojoj odležavaju i zriju i ostali sirevi samo je još jedan dokaz kako gostu ne želi ponuditi polovičan proizvod već ono najbolje. Želja za izvrsnošću vidi se i u novootvorenom Noiru – od ukusno uređenog modernog interijera do osoblja koje vas, osim ljubaznošću iznenađujuće zarobi sposobnošću i znanjem. U intimnom ambijentu stvorenom isključivo za uživanje u ovo čudno vrijeme čovjek može pronaći svoje utočište.

Tris kamenica

Bombardiran realnošću čovjeku je jednostavno ušetati u rajski vrt Noira u kojem može zaboraviti nametnuta opterećenja i za promjenu biti sve što poželi. Uz dobar zalogaj, koji prati dobro odabrana vrhunska kapljica, hvatamo vragolasti čuperak radosnog trenutka bez grižnje savjesti imajući u vidu onaj poznati „carpe diem“.

Nije to mjesto samo za posebne prilike već oaza u kojoj ćemo se osvježiti i sakupiti snagu na dnevnoj bazi. Uz razgovor kojeg ovih dana manjka lako je pronaći smisao jer naša priroda društvenog bića uveliko govori o nama. Prostor Noira garantira jednu komunikaciju i neopterećeno druženje u svrhu skidanja okova i slobode duha. Stoga je to mjesto revitalizacije na kojem kao orlovi mijenjamo perje imajući u vidu nova neba i visine. I sve zahvaljujući jednom čovjeku i jednoj viziji.

Risotto od dagnji

Biti izvrstan u onom što nudiš kako bi privukao sve one koji to znaju prepoznati i cijeniti. Nije zanemariva činjenica kako je ovaj užitak na dohvat ruke dostupan svima, a ne samo odabranima. Demistifikacija vina i mjesta na kojim se u vinu uživa ovakvim jednostavnim, a profesionalnim pristupom konačno briše granice smještajući prosječnog hrvatskog čovjeka na pijedestal.

Upravo tu gdje i treba biti i gdje je sve njemu i podređeno događa se eksplozija savršenstva u kojoj je svima dobro. Tek na takav način moći ćemo pričati priče o jednoj boljoj zajedničkoj budućnosti na ovim prostorima. Nakljukani delicijama i božanskim gutljajima moći ćemo reći kako više nismo guske u magli već ljudi koji znaju što hoće živeći kvalitetno svaki svoj trenutak. Uz pelješke kamenice i pjenušac koji je odležao pod morem, risotto od dagnji i  Pošip – Noir otvara jednu novu stranicu eno-gastro priče u gradu pod Marjanom.

Dingač Edivo 2013.

Tri Chefa i vinar zasjajili Kadenu

Chef Braco Sanjin

Život je satkan od malih stvari koje nanizane kao sjajni biseri dobivaju na vrijednosti kraseći našu životnu „kadenu“.  U stalnom pokretu i potrazi za mjestima i ljudima koji dijele našu strast za hranom i vinima jedan biser nanizan je ovaj petak u splitskom restoranu Kadena.

Ivica Matošević

Chef Braco Sanjin koji se nakon kraće pauze vratio svojoj staroj ljubavi Kadeni te svojim maštovitim, a nadasve vrsnim kulinarskim vještinama, ne prestaje oduševljavati uvijek iznova i potvrđuje svoj status velikog Chefa. Ovog puta u društvu prijatelja i partnera – Hrvoja Zirojevića i Ivana Pažanina kao poznati trojac „Trio fantastikus“ pripremili su pet izvrsnih  slijedova koje su uparili sa gostujućom vinarijom Matošević.

Ivica Matošević na svoj ležeran i topao način pomalo samozatajno predstavio je svoja vina. Upravo skromnost koja izvire iz Ivičine osobnosti oblaže stijenke naše duše kako bi bolje osjetili njegova vina i kako bi ona skočila u prvi plan. Najbolji proizvodi bez puno pompe i hvalisanja svojom kvalitetom pronalaze put do nas. Tako i u ovom slučaju uz prvi slijed – nježni i kremozni tartar biftek by Zirojević osjetili smo svu svježinu i mineralnost izvrsne Malvazije istarske iz 2019. U vinima Matošević primarne i dominantne arome su iskrenost i ljubav koje se osjećaju i ne hlape od prve do zadnje čaše. Ne opterećujući grožđe Ivica iz njega izvlači ono najbolje puštajući da nam kroz vino  progovori bez obzira na godine. Tako smo uz drugi slijed – lignju sa šparogama by Sanjin kušali odležani Sauvignon blanc iz 2006. godine.

Chef Ivan Pažanin

Treći slijed – hobotnicu za nas je pripremila nacionalna kulinarska zvijezda Ivan Pažanin koji je na svoj jedinstveni i spontani način stilom dalmatinskog dečka iz susjedstva predstavio svoj kulinarski uradak koji smo konzumirali zajedno sa Sauvignon blancom 2018. Sva jela bila su poškropljena zlatnim kapljama maslinovog ulja Torkul s Korčule koje je utisnulo dalmatinski timbar u restoranu koji je dodatno potvrdio uvrštenje u Michelin guide za Hrvatsku i ove godine. U ugodnom ambijentu i društvu naših dragih prijatelja Josipa i Ane Penave – velikih zaljubljenika u vina koji su iz Hercegovine došli u Kadenu upravo zbog ovog događaja večer je doživjela svoj vrhunac uz glavno jelo.

Divljač u umaku by Zirojević uz Grimaldu crnu Matošević 2017. bilo je kao da slušate Olivera u zalazak sunca koji je  svojim zlatnim zagrljajem obuhvatio sve u jednu cjelinu. To zajedničko prožimanje kroz jelo, piće i druženje upravo govori o malim stvarima koje kroz umjetnike koji su nas tu večer ugostili mogu narasti i postati najvažniji pokretači života.

Ulja Torkul s Korčule

Posljednji zalogaj – čokoladni kolač by Sanjin uz Iron Witch – vino koje svojom stilistikom podsjeća na Porto, a bogatim ekstraktom budi emocije i zove vas na ples. Na tom podiju života probuđeni zaljubljeni još dugo tu noć plesali smo slobodni i prepušteni dok se biserna kadena sjajila na mjesečini.

5 slijedova

Takav iskren pristup namirnici, projektu, čovjeku stvara jedan novi svijet koji pozitivno uzvraća učeći nas kako promjena prvo i prvenstveno kreće od nas. Suvremena će gastronomija stoga uveliko ovisiti upravo o takvoj pozitivnoj interakciji u kojoj će čovjek prepoznati čovjeka i kroz taj zagrljaj prirode osjetiti ponovno da je svoj na svome. Zato ta večer u Kadene nije bila samo degustacijska večer vrhunskog tria – Sanjin, Pažanin i Zirojević i doktora vina Matoševića, već potreba podsjetiti kako smo posebni upravo uzdižući se u plemstvu duha od kojeg svi živimo život punim plućima.