Pelješka vinska avan(tura)

Vozeći se Jadranskom magistralom ostavljajući vinogradske padine Komarne pogled nam je čeznutljivo pao na Pelješki most. Izranjajući iz vode poput Posejdona moćno je pokazivao vizuru kojom će u skorije vrijeme zagospodariti tim prostorom te na taj način put do peljeških vinarija znatno skratiti i učiniti ugodnijim. Međutim kako za sve dobre stvari u životu moraš malo pretrpjeti tako je i naša mala ekipa krivine i rupe na cesti shvatila kao dio šarma tog bogomdanog kraja. U ozračju čarolije iz bajke naša prva destinacija lebdila je u izmaglici nestvarnog dodirujući zemlju samo stepenicama kojim smo se uspeli do nje.

Enologinja Ivana Valić

Saint Hills vinarija, kao uspavana ljepotica, čekala je naš poljubac kako bi nam se predstavila. Činjenica je kako nam ta vina nisu nepoznata međutim kušati ih u krilu terase s pogledom na maslinike i vinograde daje vibrantnu dimenziju vinu oživljavajući ga u čaši. Taj spoj Zalto čaše na kamenim stolovima Saint Hillsa, u društvu enologa (Antonija Car, Ivana Valić), sommeliera (Roko Bekavac), nas dvoje vinskih zaljubljenika i vina utisnuo nas je duboko u zemlju kao loza svoje korijenje u potrazi za vodom.

Grupno otkrivajući tajne Frenchia, Le Chiffrea, Sv. Roka, uživali smo pronalazeći ujedno i sebe. Le Chiffre je definitivno ostavio dubok dojam na svih nas. Potentnošću i elegancijom nosio nas je kao ukroćeni pastuh svjestan svoje snage ali i nježnosti i plahosti. Chardonnay iz drva, u kojem se ono gotovo i ne osjeti, otvorio se pred nama i dao nam se u svoj ljepoti kojom jedno vino može progovoriti. Savršen balans voćnosti, svježine i kremoznosti podsjetio nas je na to kakvi i mi ljudi trebamo biti. Uravnoteženi sami u sebi i s okolinom usklađeni kako bi mogli tako integrirani ugraditi svoj život u cjelokupni zid životnog smisla.

Vina Saint Hills

Nakon svjetskog izgleda Saint Hillsa spustili smo se u Potomje provjeriti temelje pelješkog vinarstva. U dvoru Vedrana Kiridžije još uvijek miriše izgubljena Dalmacija. Mošt u njegovoj konobi još vrije, a šterike i uz vitar gore kao svjetionici pokazujući put kako se u budućnost bez tradicije ne ide. Ta konoba ustvari je vremeplov koji sva osjetila vraća u djetinjstvo resetirajući nas na tvorničke postavke brišući svo nakupljeno smeće vremena.

Vedran Kiridžija i sommelier Roko Bekavac

Kiridžija Dingač 2012. udiše se kao tajna koja govori bez izgovorene riječi. Gutljaj tog vina osvježi nam sjećanje vječne mudrosti i znanje koje smo negdje dok se još nismo ni rodili naučili. Šetajući kaletama stigli smo i do Mrgudića – vinarije u kojoj smo puno puta bili, a nikad je se nismo zasitili.

Vedran Kiridžija

Ako je Saint Hills novi pogled i prozor u svijet, a Kiridžija svjetionik i kompas koji pokazuje put, tad je obiteljska vinarija Bura -Mrgudić kombinacija tog oboje. Pomirivši u sebi dalmatinske mišiće ta kompleksna vina odišu strašću i elegancijom poklanjajući vam smisao u čaši. Postup Mare 2018. Bure – Mrgudić osim nas oduševljava i svog tvorca koji je svjestan kako je za stvoriti takvo vino potrebna posebna konstelacija zvijezda i prst onog gore s neba.

Boris Mrgudić

Ekstraktan i elegantan kao tango u kojem dvoje zaljubljenih umiru od strasti i ljubavi.

Mrgudić Mare Postup 2018.

Nadomak Dingaču pred famoznim tunelom uhvatili smo neuhvatljivi trenutak istine. Onaj kad ništa ne tražite, a sve dobijete. Kad se horizonti otvore i jasno pokažu sliku Pelješca u budućnosti gdje će plesati sve u ritmu suvremene vinske kulture.

Tunel Dingač

Zvjezdane staze vinarije Jagunić

Ako bi život mogao stati u famoznu rečenicu: “Life is a Cabaret”, tad bi ga bilo dobro potražiti i upoznati u ambijentu prirodnog vinogradskog amfiteatra, podno Žumberačkog gorja. Jedinstvena plešivička idila postavljena kao najbolji kazališni komad, osvaja svog gledatelja te tražeći svoju publiku nudi sudjelovanje u bogatoj predstavi. Popeti se na te daske koje život znače, znači skinuti svoja iznošena odijela i prepustiti se magiji tih vrijednih ljudi i tog kraja.

Pjenušci Jagunić

Vinska regija zbog svoje raznolikosti tla i brežuljaka, koji stvarajući svaki svoju mikro-klimu pogoduju uspijevanju velikog broja sorti, od omiljenih autohtonih do poznatih internacionalnih. Međutim kako orkestar ne može bez virtuoznosti dirigentske palice, a prepoznatljivost i potpis kazališnom komadu ipak daje redatelj, tako i u ovom slučaju karizma vinara postaje presudan faktor u tome kakvo će u konačnici biti vino.

Dominik Jagunić

Dominik Jagunić, iako mlad po godinama na papiru, svojim iskustvom i znanjem potvrđuje autentičnost i iskrenost njegove kapljice. Kad dvoje žednih iz korona-svakodnevice dođu napojiti svoje izgladnjele duše na Jagunićev zdenac, dogodi se bezvremeni susret istih koji imaju o čemu razgovarati.

Mjehurići iz Three Starsa poput betlehemske zvijezde obasjali su i pokazali put do istinskog života. Pjenušci po kojima se Plešivica svijetu nametnula i pokazala kako se u mirisu vapnenca i lapora te u tišini i strpljivosti starih obiteljskih podruma stvaraju plešivićke zvjezdane iskre. Dominikova težnja za izvrsnošću i hrabrost ka eksperimentiranju još od 2013., od kad je kao dvadesetčetverogodišnjak  preuzeo očevu vinariju, dovela ga je do uspješnih etiketa kako pjenušaca tako i mirnih bijelih vina.

Međutim virtuoznost i kreaciju najbolje iščitavamo u eleganciji i kompleksnosti njegovih oranž vina. Stoga su gutljaji njegovog rajnskog rizlinga i traminca crvenog Amber ostali u nama zauvijek kao paneli za solarno napajanje koji će uvijek podići energiju i imunitet na onaj iskonski i jednostavan način – sjećanjem na vrijeme u kojem smo se osjećali dobro. Kad vam vinar donese direktno iz bačve svoje blago koje još spava i tiho da se ne probudi kuša to zajedno s vama pitajući vas za mišljenje, onda to nije samo privilegija već i najljepši kompliment. Dva vina koja će u skoroj budućnosti izići na tržište, zbog potencijala kojeg su već u ovoj fazi pokazali, govore nam o bogatstvu vizija i ideja koje još možemo očekivati od Jagunića.

Three Stars brut

Pogled preko jedne od najljepših plešivičkih terasa i kišu koja je sipila i napajala kao blagoslov s neba vinograd traminca tu na položaju „Doma“ s čašom tog istog traminca u ruci i nas dvoje “imali smo san”. Znate onu M. L. Kinga: „I have a dream“ … u kojem će naša zemlja prepoznati i iskoristiti svoje potencijale i postati etablirana i prepoznata turistička vinska regija. A vina samozatajnog vinara Dominika Jagunića i osvojiti svijet.

Amber Selection 2017.

Gastroadvent – zvjezdana vizija Olje Martinić

Kad netko svoju viziju kao zvijezdu slijedi tad se, kako bi rekao Coelho, svemir uroti kako bi mu pomogao da bi sjaj te zvijezde i drugi vidjeli. Tako se fantastična ideja Olje Martinić, poznate splitske nutricionistice i dijetetičarke utjelovila kroz Gastroadvent u Splitu. Zajedno s ljudima i institucijama koje su je podržale kroz projekt Gastroadventa stvorena je jedna od najljepših božićnih priča u najlipšem gradu na svitu.

Olja Martinić

Zaboravljeno blago mediteranske kuhinje Oljinom intervencijom poput čarobnog štapića otkrivalo je svoju tradiciju i vrijednost. Kroz odlično osmišljen koncept paljenja četiri adventske svijeće na tematski načinjenom Adventu (ove godine od morske pjene) koje svaku nedjelju pale TV, radijski, portali i tiskani novinari.

Podrška Splitsko-dalmatinske županije, TZ grada Splita i TZ Splitsko-dalmatinske županije, kao i brojni ugledni sponzori ove godine (Podravka, Gastro ribarnice Brač, vinarija Hvar Hills) kao i restorani (Makarun, Chops Grill, Kadena) dovoljno govore o ozbiljnosti projekta. Da nije riječ samo o formalnom eventu govori nam i njegov edukativni naglasak kroz upoznavanje tematski zadane namirnice – ove godine ribe – kao i sudjelovanje raznih srednjih škola koje prezentiraju svoje proizvode.

Od samoniklog bilja do cvijeta soli koju su srednjoškolci s Hvara sakupljali po škrapama i kasnije oplemenili aromatskim biljem i plavcem malim. Ovaj jedinstveni projekt već desetu godinu zaredom postavlja čvrste temelje nekim novim vremenima i nekim novim generacijama. Spoj mladosti, struke, znanja i volje zaogrnut plaštem anđeoskog plamena ljubavi u nedjelju pri paljenju četvrte adventske svijeće u restoranu Kadena razgalio je naša srca.

Iskrena suza u oku Olje Martinić dok priča o „svojim bebama“ – dalmatinskim namirnicama, receptima, začinima ili konkretno o vareniku koje kao brižna majka želi podignuti iz pelena na noge i pustiti u svijet. To hvale vrijedno zalaganje i promicanje mediteranske prehrane pomaže pojedincu i zajednici šireći atmosferu prepoznatljivosti u svijetu globalnog. Gastroadvent u Splitu priča dalmatinsku eno-gastro priču čak i u nemogućim uvjetima  i izazovnim vremenima pod maskama i ima namjeru zaraziti svih svojim pozitivnim vibracijama.

Cvit Mediterana u predbožićno vrijeme obasjan je kako i dolikuje suncem i pozitivnim vibracijama. Nekako sve izgleda lako i svi pozdravljaju i plješću  dobrim i konstruktivnim projektima kakav je Gastroadvent.

Da, samo je potrebna jedna Olja Martinić. Definitivno je slijedila svoju zvijezdu čiji sjaj smo i mi vidjeli.

Vinarija Birin – tradicionalna ideja u suvremenoj priči

Vinarija Birin možda najbolje ocrtava realizaciju jedne tradicionalne ideje u suvremenu priču. Njen, za vinariju neuobičajen položaj u srcu industrijske zone, na pragu turističkog bisera Vodica, neočekivano nas uvodi u skriveni komadić autentične, zaboravljene Dalmacije. Skrivena iza reklama velikih tvrtki vinarija Birin kao znak i bandira maše i prkosno vijori na vjetrovima promjena. Ukazuje na Dalmaciju koja je generacijama iskrčila preko Nikolinog djeda i oca tvrdu zemlju crvenicu te na taj način stvorila preduvjete za nastanak jedne takve vinarije.

U natkrivenoj kušaoni napravljenoj od prirodnog kamena u stilu suhozida, bez prozora i vrata kako bi se nesmetano uživalo u pogledu na masline i lozu. Imate osjećaj kako ste se negdje u polju nakon napornog rada sklonili u „bunju“ jer se zacrnilo nebo i sprema se nevera. Tako su za nas dvoje već odavno vinarije postale skloništa od životnih oluja na kojima se obnavljamo kao orlovi. Uz namaze od tune, kozica, masline i prve gutljaje Birin Debita iz daljine smo uspjeli čuti čak i melodiju klape Intrade.

Sve se promišalo rukom maestrala kad zamiša more u želji da zapleše s njim. Tako smo i mi u ritmu Nikoline degustacije i opuštene ćakule zaplesali i guštali.  Na 2ha obiteljskih vinograda uzgajaju se autohtone sorte tog kraja – debit, maraština, plavina, lasina i babić no na jedan suvremeniji način. Specifičnost terroira u prvom redu tla bogatog crvenicom kao i neposredna blizina mora vinima daju prepoznatljivu osobnost kroz izuzetnu mineralnost i svježinu. Elegancija i sofisticirana nenametnuta zaobljenost okusa te kremoznost poseban su pečat vinara čija vina na taj način dobivaju potrebnu prepoznatljivost.

Nikolina strast za vinima mogla se opipati kad smo se spustili u podrum. Kušajući neke butelje koje još nisu na tržištu zaključili smo kako ovaj mladi vinar itekako ima čime iznenaditi. Preciznost i mudro planiranje kroz izuzetnu skromnost i strpljivost kao, rekli bi karakternu okosnicu, svrstava ovog vinara u one uporne i izdržljive jahače na duge staze.

Nikola Birin

Kao i njegova vina koja nenametljivo čekaju svoju priliku da vas oduševe, a onda vas više ne puštaju. Tako smo se i mi zakačili na jednostavnost viđenog, originalnost kušanog i bogatstvo doživljenog kod Nikole Birina. Ono što je Central park za New York, a Marjan za Split, sa sigurnošću možemo reći je vinarija Birin za Vodice. Suvremena „bunja“ u kojoj ćete otresti prašinu svakodnevice i osvježiti dušu. Mjesto na kojem ćete uz Birin vina ponovno raširiti krila i poletjeti.

Josip Brkić – čovjek, vinar, prijatelj

Odavno se spremamo napisati nešto o Josipu Brkiću.

Ali kako napisati nešto u prvom redu o prijatelju, zatim o vinaru iz Čitluka koji je davno izišao iz hercegovačkih okvira, a da se ne ponavljamo. Dovoljno je pročitati najnoviju knjigu Željka Garmaza „Vinske priče – Bosna i Hercegovina“ pa da dobijete sažet i jedinstven uvid u Brkićev lik i djelo. Naša namjera bila je odškrinuti vrata njegove osobnosti kako bi u tom svjetlu i drugi lakše razumjeli i upoznali njegovo djelo – vina.

Samozatajan i nenametljiv, ali ipak svoj, Josip je možda najbolji primjer kako živeći život na ovom svijetu nitko nije otok. Mostovi koji nas vode do drugih i druge do nas bitne su spone u razvoju i napretku svakog čovjeka. Kako se priroda nesebično, bez da traži išta zauzvrat, pobrine za vinovu lozu i grozd, tako se na sličan način pobrine i za čovjeka. Josip je postao vinar linijom tradicije koju je naslijedio od oca, bez kojeg je ostao vrlo mlad, da bi kasnije obogaćivao svoje znanje i tražio put kroz bogatstvo ljudi koje mu je Bog stavljao na put.

Kad vjerujete u dobro onda vjerujete u stvaralačku snagu pod čijom zrakom grozd zrije, a mošt fermentira – jednom riječju događa se čudo i erupcija koja rađa plodove naših vizija. Sate smo proveli u tim i takvim razgovorima u kojima smo se u potpunosti razumjeli.

Iskorak koji je napravio taj „najmlađi hercegovački vinar“ mjerljiv je s onim prvim korakom čovjeka na Mjesecu kad pogledamo sredinu iz koje dolazi i svijest o vinu i vinarstvu u to vrijeme u Hercegovini. Suptilan pristup i osjećaj za fluidnost postojanja Josipa kao osobe, koja u prvom redu više vjeruje onom iznad sebe koji nas svih pokreće, dovela ga je do pravih ljudi i odluka. Goriška Brda kao zlatni rudnik u kojem je darovane grumene zlata prosuo po  hercegovačkom kršu kao duhovno gnojivo napretka.

U tom suživotu predanja i vjere u ono najbolje u prirodi i čovjeku, iz života se izvlači čista bit postojanja. Stoga Josip pušta prirodu da odradi svoje pazeći i učeći uvijek iznova svjestan koliko su pojedina vina kao i trenuci neponovljivi. Poznavajući ustrojstvo njegove filozofije te hvatajući strpljivo vodu s istog zdenca ne čude epiteti njegovog velikog vina Mjesečara kako „nije vino s ovog svijeta.“ Dopuštajući neoskvrnutoj naravi i svetosti pristup u naš život, rušimo barijere među dimenzijama te se svetost pretače u stvarnost i vrijeme u naše prazne čaše. Pijući takvo vino prolazimo makadamom života u udobnosti Limoosine iskreno i bez lažnog glamura.

Brkića ne opisuje ništa toliko kao njegova ukorijenjenost u obitelj, poput loze duboko ukopane u zemlju koja izdiže pogled uprt u nebo neovisno o kiši ili suncu. Stoga bilo kakav naziv njegovom stilu u stvaranju vina ne bi bio adekvatan. Jedinstven i poseban učenik i učitelj i naš prijatelj. Danas je on mentor koji svojom jednostavnošću nadahnjuje uvijek inovativan i mlad, bogat novim idejama.

Brkić će uvijek za korak biti ispred svog vremena i zato će zauvijek ostati „najmlađi hercegovački vinar.“

Sretan rođendan prijatelju!

“Pijat ljubavi & gutljaj života” kod Ante Sladića

Danas je možda potrebnije nego ikad osjetiti svoje korijene i na taj način iz one najdublje neoskvrnute ljepote, kao na slamku izvući radost življenja. Globalno nametnutom bižuterijom zamaskirane autohtone vrijednosti ipak proviruju kao nježne visibabe u proljeće i skriveni vrapci podno stare strehe koji čekaju svoj let. Kad bi secirali prošlost uvidjeli bi kako je Dalmacija oduvijek imala svoj križ, međutim upravo kroz muku, znoj i žuljave ruke predaka izliveni su čvrsti temelji naše tradicije i blaga. Postati tragač takvih prostora znači otrgnuti komadiće divote kao kruh te ga kroz slova i slike umočiti u vino.

Ante Sladić

Vino – naša vječna inspiracija i strast, ovaj put nas je odvelo u zaleđe Šibenika do sela opjevanih u Arsenovim pjesmama. Pitomo Plastovo točnije selo Sladići dočekalo nas je jutarnjom svježinom i suncem koje je provirivalo u dvorište vinarije Sladić. Čvrst stisak ruke Ante Sladića i upaljena vatra u kominu koja je pucketala na prvu govore kako je to prvenstveno mjesto na kojem domaćin želi da se osjetite dobrodošlo. Nekad stara konoba u kojoj su se čuvali pršuti i odležavalo vino u bačvama, nedavno je adaptirana  u kušaonu  koje se nebi posramila bilo koja svjetski poznata vinarija.

Atmosfera koju su domaćini upalili toplo je tinjala šireći miris Dalmacije koji je opijao naše nosnice. Kao zlatni dukati rasuti po stolu stizali su slijedovi hrane koji su pripremani znalački i sa stilom posluženi. Sestra Marina Sladić izlazila je iz kuhinje i u stilu vrhunskog Chefa prezentirala jelo koje je za nas pripremila, dok bi Ante isto učinio s odabranim sparenim vinom. Priznajemo kako takav tretman, profesionalnost i količinu kvalitete nismo očekivali u Sladićima međutim ostali smo zatečeni savršeno uigranim timom Ante & Marine kojima se kasnije pridružio i otac Marinko. U savršenom balansu hrane, vina i ugodnog razgovora klica tradicije zakopana u svima nama bujala je i klijala svakim novim zalogajem i gutljajem.

Domaći pesto uz Sladić maslinova ulja

Domaći pesto od divlje to jutro ubrane i još rosom okupane rokule skinuo je prašinu s grla te uz sir i gutljaj debita resetirao naše napete nerve. Tako opušteni bili smo spremni dočekati vlak iz Perkovića kojim sam se kao „Djevojka iz moga kraja“ odvela do Drniša čašicom opola uz koji nam je Marina pripremila kozice. Savršeni omjeri okusa iz hrane konstantno su plesali u istom ritmu s Antinim vinima čineći taj dan onim koji je bio stvoren samo za nas.

Dvije vrste ovčjeg sira uz Maraštinu 2019.

Potentna maraština bez ustezanja strasno se poljubila s drugim slijedom – dvije vrste ovčjeg sira, onog lokanog i popularnog Paškog, dok je maslinovo ulje od oblice i domaće krvavice dalo dodatnu aromatiku te upotpunilo priču. Pijat ljubavi koji grije srce na kojem se jednostavnost odabrane namirnice mol (oslić), krompir, blitva nevino obrađene kako se nebi narušila njena čistoća, zalili smo fantastičnom Oyom Noyom – maceriranim debitom kojim se Ante vraća korijenima i vinima kakva su se nekad pila pod nazivom žutina. 

Kozice uz Lasinu Opol 2019.

Tipični pladanj s pršutom, pancetom i kobasicom s ružmarinom prirodno je bilo spariti s plavinom. Korpulentnost i slanost namirnice s vinom kojem ne strše tanini, organoleptički i na after-tasteu stvara ugodan baršunasti okus. Plavina od koje je vinar virtuoznim pristupom od sorte od koje se nekad u prošlosti pravila bevanda i koje se prodavalo na litre, uspio dobiti pitko i elegantno vino za svaki dan i svako godišnje doba. I ne samo po kvaliteti već i cjenovno.

Mol (oslić) i blitva uz macerirani Debit Oya Noya 2017.

Plavina je idealna butelja koja se treba naći na svakom stolu ne samo Dalmacije već i šire. Lasina – sorta kojom odavno znalci i struka zbog elegancije pripisuju epitet dalmatinskog pinot noira  ipak neodoljivim je čini upravo njena dalmatinska duša.

Domaći pršut, panceta i kobasica uz Plavinu 2017.

Terroir koji uz sve ostalo ima izuzetno plodno tlo u kojem se mogu pronaći fosilni ostaci školjaka te mikro-klima zbog blizine mora kao i blizina rijeke Krke, čine taj kraj savršenim za uzgoj vinove loze. Autohtoni šampioni debit, maraština, plavina i lasina nedavno su dobili i tribidrag ili crljenak koji smo također kušali, a koji uskoro izlazi na tržište. Posađen u kršu taj mladi vinograd s malim prinosom dao je vino izuzetnog ekstrakta koje obećava i kojeg nam je Ante ponosno predstavio.

Čokoladni kolač sa samoniklom biljkom dragoljub uz Lasinu 2017.

Razgovorom uz likere Likariju (rakiju od maraštine) i Crnu ružu (rakiju od lasine) zaključili smo kako mi uistinu imamo sve što nam je potrebno. S ogromnim brojem autohtonih sorti samo na području Dalmacije, a da ne govorimo o ostatku Hrvatske, vinogradarstvo i vinarstvo trebaju njegovati i podržavati sve institucije kroz poticaje i smanjene poreze. Obnova starih vinograda , sadnja novih kao i edukacija i suvremena tehnologija Hrvatskoj će otvoriti vrata i pozicionirati je na vinskoj karti svijeta.         

Fritule i ušečereni bademi uz likere Likarija i Crna ruža

Vinarstvo je jedna od rijetkih privrednih grana u kojoj mi sami proizvodimo, a na kojoj možemo graditi ekonomiju, turizam i općenito budućnost naše zemlje, a i novih generacija. Stoga su vinarije kao ova Ante Sladića bitni kotači koji imaju volju, znanje i sposobnost pokrenuti mašineriju jednog novog doba. Nova era Dalmacije i Hrvatske kao poznate i cijenjene vinske regije i zemlje.

Sladići – mjesto na kojem možete kušati čokoladni kolač sa samoniklom biljkom dragoljub uz gutljaj lasine koji će vam možda još bolje ispričati priču nego mi. Jer ova priča je jedinstvena i prepoznatljiva kao i etikete na njihovim vinima koje su uz fantastična vina originalnošću, kvalitetom i iskrenošću brendirali ovog mladog vinara. Stoga se nadamo kako će naši vinari umjesto sramežljivih vrabaca konačno kao orlovi zagospodariti vinskim nebom, a naša vinska priča od sramežljivog proljetnog pupoljka rascvjetati u mirisnu ružu.

Iz podruma Begić u svijet

Branimir Begić

Ondje gdje vjetar s juga sramežljivo donosi miris mora i Dalmacije milujući krošnje i vinograde Hercegovine, u Prologu malom mjestu pored Ljubuškog, smjestila se obiteljska vinarija Begić. Tradicija kao suhozid, koji je svaka generacija zidala kroz povijest, od pradjeda Luke preko djeda Jakova, dajući mu svoj doprinos do današnjih dana u kojima uz Leona Begića i njegova tri sina Jakova, Stjepana i Branimira vinarija doživljava procvat.

Vedrana Begić

Utisnutih tradicionalnih i obiteljskih vrijednosti okovan kršom hercegovac je od pamtivijeka u areni života bio prinuđen truditi se više od drugih. Tako su prvi čokoti plavca malog doneseni s Pelješca poslužili kao putokaz Leonu Begiću na koji način biti drugačiji i izdvojiti se na tržištu. Uz oduvijek prisutne plavku i žilavku niknuo je vinograd plavca malog koji na drugačiji način dirigiran – specifičnim terroirom i mikro-klimom daje odlična vina.

Dvojba koja godina barikiranog plavca malog – 2015. ili 2016. je bolja ostaje predmet debate za prepunim stolom na terasi vinarije. Za hercegovačkom trpezom, koja na autentičan način zavodi na prvi pogled bez prenemaganja bogato šireći svoje arome, upoznali smo te ljude čija vina traže našu pozornost i kušanje. Plavac mali odjeven u novu košulju ne želi usporedbu s  etabliranom zvijezdom iz Dalmacije već potvrdu kako je, bez obzira što nije odrastao u idealnim uvjetima, ispao izvanredan.

Vinograde Begića osim vjetra s mirisom Dalmacije oduvijek su milovale vrijedne ženske ruke. Kao brižna majka strina ne izlazi iz vinograda dokle god njeno „čedo“ nije dobilo sve što mu je potrebno. Taj ženski dodir uz sve ostalo možda daje izuzetnu eleganciju i lepršavost Begićevim vinima. A kako je svaka sljedeća generacija po idejama za koplje ispred prethodne tako se i Branimir, inače najmlađi Begić, uz to što je preuzeo vođenje vinarije okušao i u eksperimentu stavljanja žilavke u akaciju. Akacija kao drvo pogodno za odležavanje bijelih vina upotrebljavaju mnogi vinari, primjerice kod nas u Istri, međutim u Hercegovini su se to   jedino  usudili Radovan Vukoje i Branimir Begić. Vinograd Rastok kojeg je još zasadio pradjed Luka obiluje akacijom te se ideja prirodno nametnula kao izazov. Uzeti ono što priroda nudi na neoskvrnjenom pladnju kao mogućnost i od toga učiniti čudo.

Vino Rastok to upravo i je. Predivno vino sortne prepoznatljivosti i svježine žilavke s kompleksnim notama koje mu je dalo drvo akacije i elegantnom kremoznošću. Neopterećujuće i pitko, kao i taj cijeli dan u kojem smo osjećali živo i neprekidno kolanje života kroz arterije i vene druženja, hrane i neizbježnog vina.

Budućnost vinarije Begić već sad tvrdo je urezana jednako kao i drveni natpis iznad ulaza na imanje. Ta oaza hercegovačkog šarma i gostoljubivosti poškropljena svetom vodom duboke povezanosti i pripadnosti toj zemlji nikog ne ostavlja ravnodušnim. Utabanim vizionarskim morem, uz povoljne vjetrove kojima se svi nadamo, čvrsto kormilare braća Begić.

Želimo im dobar vjetar i još bolje berbe.

„…kad dođem u Hercegovinu, brže hodam, lakše dišem i bolje mislim…“

(Ivo Andrić)

Naš suučesnik u “zločinu” – vinu

Dozvolite da vam predstavimo našu kćer. Donna je mlada žena izražene osobnosti koja je iz nje prštala još dok je bila dijete. Magistra sociologije zaposlena u jednoj renomiranoj  osiguravajućoj kući sa završenim WSET levelom 2, govori o njoj kao o nekome tko se ne želi zaustavljati već stalno rasti i napredovati. Sigurno ovaj opis nije dovoljno objektivan jer o njoj piše njena majka ali dovoljno je interesantan kako bi ga pročitali.

Iz iskustva znam kako je vrijeme kad vam dijete prestane biti samo vaše dijete i postane vaš prijatelj, kompanjon i suučesnik u „zločinu“, vrijeme za koje se isplati živjeti. Kako bi mogli ubirati te zrele jesenje jabuke potrebno je svom djetetu pokazati kako kvalitetno i ispravno živjeti te koji su vaši prioriteti i hobiji, što smo se Giuliano i ja i potrudili. Zauzvrat dobijete partnera u igri u kojoj zajedno uživate. Doživjeti svaki obrok kao malu obiteljsku feštu i ritual u kojem za stolom, uz hranu i otvorene butelje vina, otvaramo jedno drugom svoja srca za nas je najveće životno bogatstvo.

Planski inficirati svoje dijete strašću za životom u prvom redu znači dati mu bjanko ček za sreću, a zajedno biti dio toga ono je što vam daje ljepotu postojanja. Donna voli vino (i vino voli nju rekla je u Milijunašu haha) i kao i mi nema neko omiljeno. Naučili smo je kako je sve stvar trenutka i kako ne treba uvijek snobovski posezati za najskupljim i razvikanim etiketama kako bi doživjela organoleptičko savršenstvo. Ona recimo oduvijek voli graševinu tako da smo današnje druženje i snimanje obavili uz vina vinarije Trs koja su izvanredna, a čiju graševinu Dekan svi troje obožavamo. Specifičan  Iločki terroir govori kroz to vino do te mjere da mi, iako nikada Ilok nismo posjetili, što prije želimo ugledati te vinograde i osjetiti isto ono što smo osjetili i u toj graševini.

Mogli smo otvoriti i neko drugo vino – malvaziju, pošip, žilavku ili proizvođača, no to je manje važno, a ono važno je da vino treba demistificirati i spustiti s nedostižnog pijedestala na stol kako bi ga lakše konzumirali. To je nekako uz gušt koji sami sebi priuštimo i naša mala misija. Apostolat kojim želimo pokazati kako se sve da bi bilo kvalitetno i dobro isto tako treba i odgajati i trazi žrtvu, strpljenje i ljubav. Bilo da se radi o vinu ili ljudima.

Etno Selo Herceg – Hercegovina u malom

Čovjek kao društveno biće kretanja ima iskonsku potrebu za otkrivanjem kako novih mjesta tako i ljudi. Otrgnut od uobičajenog i već viđenog, kao list na vodi pronalazi put do novih obala. Dopustiti sebi biti putnik otvorenog uma i srca znači upoznati drugog i drugačijeg sa svim njegovim navikama i običajima. Iskustvo nam govori kako za prostrtim stolom dobrodošlice kroz hranu i vino čovjek lakše pronalazi put i upoznaje vinskim rječnikom terroir koji je posjetio.

Hercegovina – naša vječna inspiracija, možda upravo što nas jednim dijelom zbog škrtosti kamenjara podsjeća na Dalmaciju no ipak s druge strane oplemenjena nekakvim blagoslovom koji njenim ljudima daje mekoću s kakvom smo se susreli na malo mjesta. Možda upravo ta kombinacija tvrde stine, koja pod užarenim hercegovačkim suncem samo što ne raspukne, te uporna namjera duše i volje čovjeka tog kraja izdignuti se i pokazati svijetu daje originalan potpis i pečat.

Odavno je Međugorje masnim slovima utisnuto na turističkoj karti svijeta sa smještajnim kapacitetima ravnim bilo kojoj popularnoj svjetskoj destinaciji, bilo da se radi o vjerskom ili u zadnje vrijeme vinskom turizmu. Od moderno uređenih restorana i hotela sa wellnessom do autohtonog izričaja tradicije sa svim onim što ona predstavlja i znači za taj kraj, baš kao u predivnom Etno Selu Herceg – Međugorje.

Potreban bijeg iz buke užurbanog asfalta među kamene kućice sa čijih prozora vam radosno  mašu šarene latice cvijeća. Slikovite popločane uličice koje vas odvode iz brzog protoka vremena niz livade u mir, do jezera gdje se ptice gnijezde na obližnjim krošnjama. Udišući čist zrak Međugorja na tisućama kvadratnih metara tog majstorski skrojenog raja uživali smo u svakom i najmanjem detalju. Turistički kompleks s prizvukom prošlosti i okusom tradicije nudi vrhunski doživljaj savršenog sadržaja. Od udobnosti smještaja do usluge i eno-gastro ponude.

Profesionalan pristup i hercegovački šarm dopuštaju ležernost boravka bez da vam išta nedostaje. Ako u Provansi uz doručak pijemo pjenušac, u etno selu uživamo u punom smislu riječi u kontinentalnom doručku uz rakiju i žubor potočića.

Hercegovački pršut, sirevi, razne pite i uštipci, sve vrste mesa sa grilla, čak i poljički soparnik koji idu savršeno uz njihove autohtone sorte žilavku i blatinu te daju dodatnu draž ljubiteljima dobre hrane. Na vinskoj karti uz brojne lokalne dominira ponuda vinarije Hercegovina Produkt sa svojim izvrsnim vinima koja malo gdje drugdje možemo kušati. U takvom ambijentu, za takvim stolom, uživali smo u dobrom društvu Branimira Penave pod čijom direktorskom palicom to sve i funkcionira i Željka Garmaza koji je s nama dijelio fantastičnu žilavku Charismu i svoj jedinstveni smisao za humor.

Željko Garmaz

Novinar, humanitarac, vinoljubac tu večer je imao promociju svoje nove knjige „Vinske priče – Bosna i Hercegovina“ u predivno uređenom zdanju vinarije Podrumi Andrija zbog koje smo i mi došli. Izuzetno zalaganje udruge vinara Hercegovine uz otežane specifične uvjete i izazove iznjedrilo je jednu čudesnu vinsku priču koja je kroz Garmazove vinske priče konačno uhvatila zrak i prodisala. Kao da maše cijelom svijetu: „hej tu sam dođite i uvjerite se kako je dobra i originalna naša hercegovačka priča.“

Etno Selo Herceg – Međugorje

Dosad turistička destinacija, Hercegovina postaje upečatljiva i ozbiljna vinska regija s potpisom. Kako smo na početku rekli – čovjek ima iskonsku potrebu za otkrivanjem novog, a Hercegovina je definitivno vrijedna tog otkrivanja.

“Bročka jematva” u Senjkovićevim vinogradima

Vrijeme berbe grožđa ili kako mi u Dalmaciji kažemo „vrime jematve“ poseban je i pomalo kultni događaj kad priroda daje, a čovjek uzima. Zrili grozdi koji su dosegnuli idealnu fenolnu zrelost traže vaše ruke koje će ih nježno primiti kao primalja dijete iz majčine utrobe i prenijeti ga u novi svijet. To jutro u izmaglici bračkog kamenjara strpljivo su nas čekali vinogradi obitelji Senjković. Dračevica – malo misto skriveno od internetske mreže i GPS-a, još je spavalo dok smo u malenom dućanu retro stila osamdesetih nadobudno pokušavali kupiti rashlađenu vodu.

Vozeći nas makadamom Saša Senjković nam je pokazivao obiteljske vinograde koji se sad već protežu na 13 ha iskrčenog bračkog kamenjara. Tu u škrapi s malo zemlje „nonotovo malo lozje“ pustilo je korijenje duboko do utrobe srca zemlje iz koje siše materino mliko.

Vinogradi Senjković

Njemu u čast i spomen Senjković Plavac mali nazvan je Bosso, a Rose od iste sorte Spoža po noni, njegovoj kćeri. Međutim nas dvadesetak berača to jutro je došlo ubrati syrah i cabernet sauvignon koji će kasnije postati dijelovi popularne Dita kupaže (plavac mali, syrah i cabernet sauvignon).

Vesela družina berača pod dirigentskom palicom Larija Senjkovića zujala je vinogradom kao pčele i bumbari kad u proljeće oprašuju, a sad zajedno s nama i pticama zoblju slador i nektar. Oni u kljun, mi u Senjkovićeve kašete kojih je to jutro 250 hladnjačom odvezeno u njihovu vinariju u Nerežišće. Dobra energija užgana direktnim kontaktom s prirodom, a praćena pismom kao po uzoru na stara dobra vrimena kad su težaci pjesmom olakšavali trud i manje zobjali škrte prinose kako bi što više bobica završilo u bačvama.

Uz miris nevinog jutra na otoku i toplinu tek izlazećeg sunca koje je zazlatilo vinograd, znoj sa čela i žulj na prstu od škara za branje bili su autentičan život u svom izvornom obliku. Likarija tog škrtog, a posebnog terroira očituje se u Senjković vinima kroz Bročku rič,  arome Brača i osobnost vinara. Saša i Magdalena su ona zaokružena cjelina koja osvaja i plijeni, a čijem balansu svi težimo. Savršen sklad među njima kao i u njihovim vinima prepoznatljivo dominira čineći ih posebnim.

Mia & Dino – konoba Kala

Miris spize privukao nas je za stol, a glad nakon branja podsjetila nas je koliko je zdrav fizički rad posebice onaj u izravnom kontaktu sa zemljom. Oslobođeni spojevi i elementi iz zemlje, trave i zraka direktno su kroz naše nosnice ulazili u krvotok. Time potvrđujući teoriju kako je vino još od vjenčanja u Kani Galilejskoj poprimilo kultni status te se u konobi čuva kao najveća svetinja. Rađajući se u Božanskom vrtu naših vizija koje zasadimo u vinograde, vino odležava u strpljivosti naše naravi i u podrumima, a počinje živjeti u boci koju tek kad otvorimo prodiše punim plućima i radosno viče – ja sam živ.

Živa materija kao eliksir života, nekad piće bogova, danas za svakog čovjeka. Jematva je stoga susret Neba i zemlje kroz zagrljaj čovjeka i Boga. Nagrađena žrtva i čovjekov trud kroz plodove života koje najbolje osjetite kao nas dvoje – u konobi Kala na večeri dok uz morske plodove pijete Senjkovićevu Tristecu.

Tristeca 2018. u konobi Kala