hercegovina Archives - Drinking Up With The Dodigs

Trnjak fest

Privučeni strašću hercegovaca koji posljednjih godina izuzetno uspješno rade na brandiranju Hercegovine kao vinske regije, rado smo se odazvali prvom „Trnjak festu“. Trnjak kao godinama zapostavljena sorta koja se u prvom redu koristila kao oprašivač blatine i bojadiser u kupažama polako skida veo predrasuda kako ta izuzetno otporna sorta ne može dati velika vina.

Na tom tragu bila je i ideja nekolicine entuzijasta, vinskoj publici poznate ekipe iz kultnog Smokva Wine Cluba, braće Tomislava i Andrije Radića, Roberta Alilovića i Udruge vinara Ljubuški, na čelu sa Zdenkom Milasom koji su napravili predivnu priču kakvu trnjak u konačnici i zaslužuje. Njihova vizija stavljanja sorte u ovom slučaju trnjka u prvi plan briše državne granice i uključuje sve vinare na tom bogomdanom terroiru od Vrgorca i Imotskog pa sve do Ljubuškog i Hercegovine.

Savršeno ukomponiran plan i program uz fantastične vodiče Stanislavu Borovac i Mira Barbarića uključivao je obilazak vinarija Domano, Nuić, Grabovac i Pilač svih pozvanih vinskih novinara i blogera prije samog festivala. Bliski susret sa svakom od tih vinarija i njihovim vinima bio je doživljaj za sebe. Raznolikost i bogatstvo specifičnosti mikrolokacija očitovali su se u našim čašama svaka na svoj način. Edukativni osvrt dali su kroz prezentacije i predavanja eminentna imena struke poput dr.sc. Tihomira Prusine – glavnog enologa vinarije Čitluk koji je uostalom prvi još 2012. godine počeo koketirati s trnjkom te nakon prvih eksperimenata vinarija Čitluk zasađuje veće nasade te sorte.

Slušali smo i predavanja dr.sc. Željka Andabake, dr.sc. Gorana Zdunića i dipl.agr.polj. Marija Leke koji svi puno rade na znanstvenom unaprjeđenju vinogradarstva na ovim prostorima. Bilo je zanimljivo čuti iz prve ruke koji su rezultati istraživanja trnjka kao sorte uspoređujući ga s drugim sortama te kakvi su planovi za budućnost. Definitivno se očekuju veći nasadi trnjka i velika vina. Održan je i masterclass na kojem je naš poznati vinski znalac Daniel Čečavac prezentirao osam trnjaka.

Ugodna i vesela atmosfera domaćina kakva i priliči hercegovačkom šarmu svoj vrhunac doživjela je na sam dan festivala. U jedinstvenom ambijentu Franjevačkog samostana na Humcu, pod vedrim ljetnim nebom, zaogrnut blagoslovom Sv. Ante i sofisticiranom melodijom harfe kršten je prvi trnjak festival. Visoki bijeli stolovi na travnatom tepihu, a pod stoljetnim krošnjama i zveckanje vinskih čaša u kojima su se presijavale zvijezde i vrtio trnjak. Impozantni svjetleći natpis Trnjak pred kojim su škljocali objektivi foto-aparata i mobitela hvatajući magične trenutke tog izvrsnog partija u stilu Velikog Gatsbija.

I naravno 24 vinarije koje su ponosno prezentirale zvijezdu te večeri – trnjak. Bilo ih je od beba tek u povojima do već odraslih i zrelih. Stilski različitih od elegantnih i voćkastih mlađahnih vinarije Prović do onih korpulentnijih i moćnijih vinarija Gašpar, Grabovac i Nuić. Međutim svi su imali jednu istu poveznicu izvrsnih vina koja itekako mogu konkurirati i pronaći svoje mjesto kako na domaćem tako i na svjetskom tržištu. Prvi festival trnjka rasprostro je crveni tepih trnjku i pustio ga da se poput hollywoodske zvijezde zasluženo šepuri pred obožavateljima.

Umjesto Oscara zaradio je statuu, rad akademskog umjetnika Roberta Alilovića koja će kao svjedok govoriti o ovom događaju. O nastojanju i volji ljudi koji žele ostati na svojoj zemlji i sve njene ljepote i potencijale upotrijebiti i staviti u službu generacija koje tek dolaze. Kako se ne bi nepotrebno raseljavali tražeći komadić sunca pod nekim tuđim nebom, diviti se svjetskim vinima dok na svoj prag mogu dovesti cijeli svijet koji će ostati zapanjen i diviti se njima. U stvaranju vina od vinograda do podruma odnosno butelje sudjeluje cijeli tim ljudi u suradnji s big-bossom prirodom.

Tako i u prezentaciji koja je od presudnog značaja za izlazak vina iz tame podruma na svjetlo dana sudjeluje cijela vojska ljudi s vizijom koju treba oživjeti, poljubiti je kao princ uspavanu princezu i probuditi. Ekipa koja je stvarala ovaj festival ne samo da je u tome uspjela već može mnogima poslužiti kao primjer zlatne formule kako se uspješno brandira svoje.

Bravo Hercegovino!

Josip Brkić – čovjek, vinar, prijatelj

Odavno se spremamo napisati nešto o Josipu Brkiću.

Ali kako napisati nešto u prvom redu o prijatelju, zatim o vinaru iz Čitluka koji je davno izišao iz hercegovačkih okvira, a da se ne ponavljamo. Dovoljno je pročitati najnoviju knjigu Željka Garmaza „Vinske priče – Bosna i Hercegovina“ pa da dobijete sažet i jedinstven uvid u Brkićev lik i djelo. Naša namjera bila je odškrinuti vrata njegove osobnosti kako bi u tom svjetlu i drugi lakše razumjeli i upoznali njegovo djelo – vina.

Samozatajan i nenametljiv, ali ipak svoj, Josip je možda najbolji primjer kako živeći život na ovom svijetu nitko nije otok. Mostovi koji nas vode do drugih i druge do nas bitne su spone u razvoju i napretku svakog čovjeka. Kako se priroda nesebično, bez da traži išta zauzvrat, pobrine za vinovu lozu i grozd, tako se na sličan način pobrine i za čovjeka. Josip je postao vinar linijom tradicije koju je naslijedio od oca, bez kojeg je ostao vrlo mlad, da bi kasnije obogaćivao svoje znanje i tražio put kroz bogatstvo ljudi koje mu je Bog stavljao na put.

Kad vjerujete u dobro onda vjerujete u stvaralačku snagu pod čijom zrakom grozd zrije, a mošt fermentira – jednom riječju događa se čudo i erupcija koja rađa plodove naših vizija. Sate smo proveli u tim i takvim razgovorima u kojima smo se u potpunosti razumjeli.

Iskorak koji je napravio taj „najmlađi hercegovački vinar“ mjerljiv je s onim prvim korakom čovjeka na Mjesecu kad pogledamo sredinu iz koje dolazi i svijest o vinu i vinarstvu u to vrijeme u Hercegovini. Suptilan pristup i osjećaj za fluidnost postojanja Josipa kao osobe, koja u prvom redu više vjeruje onom iznad sebe koji nas svih pokreće, dovela ga je do pravih ljudi i odluka. Goriška Brda kao zlatni rudnik u kojem je darovane grumene zlata prosuo po hercegovačkom kršu kao duhovno gnojivo napretka.

U tom suživotu predanja i vjere u ono najbolje u prirodi i čovjeku, iz života se izvlači čista bit postojanja. Stoga Josip pušta prirodu da odradi svoje pazeći i učeći uvijek iznova svjestan koliko su pojedina vina kao i trenuci neponovljivi. Poznavajući ustrojstvo njegove filozofije te hvatajući strpljivo vodu s istog zdenca ne čude epiteti njegovog velikog vina Mjesečara kako „nije vino s ovog svijeta.“ Dopuštajući neoskvrnutoj naravi i svetosti pristup u naš život, rušimo barijere među dimenzijama te se svetost pretače u stvarnost i vrijeme u naše prazne čaše. Pijući takvo vino prolazimo makadamom života u udobnosti Limoosine iskreno i bez lažnog glamura.

Brkića ne opisuje ništa toliko kao njegova ukorijenjenost u obitelj, poput loze duboko ukopane u zemlju koja izdiže pogled uprt u nebo neovisno o kiši ili suncu. Stoga bilo kakav naziv njegovom stilu u stvaranju vina ne bi bio adekvatan. Jedinstven i poseban učenik i učitelj i naš prijatelj. Danas je on mentor koji svojom jednostavnošću nadahnjuje uvijek inovativan i mlad, bogat novim idejama.

Brkić će uvijek za korak biti ispred svog vremena i zato će zauvijek ostati „najmlađi hercegovački vinar.“

Sretan rođendan prijatelju!

Iz podruma Begić u svijet

Ondje gdje vjetar s juga sramežljivo donosi miris mora i Dalmacije milujući krošnje i vinograde Hercegovine, u Prologu malom mjestu pored Ljubuškog, smjestila se obiteljska vinarija Begić. Tradicija kao suhozid, koji je svaka generacija zidala kroz povijest, od pradjeda Luke preko djeda Jakova, dajući mu svoj doprinos do današnjih dana u kojima uz Leona Begića i njegova tri sina Jakova, Stjepana i Branimira vinarija doživljava procvat.

Utisnutih tradicionalnih i obiteljskih vrijednosti okovan kršom hercegovac je od pamtivijeka u areni života bio prinuđen truditi se više od drugih. Tako su prvi čokoti plavca malog doneseni s Pelješca poslužili kao putokaz Leonu Begiću na koji način biti drugačiji i izdvojiti se na tržištu. Uz oduvijek prisutne plavku i žilavku niknuo je vinograd plavca malog koji na drugačiji način dirigiran – specifičnim terroirom i mikro-klimom daje odlična vina.

Dvojba koja godina barikiranog plavca malog – 2015. ili 2016. je bolja ostaje predmet debate za prepunim stolom na terasi vinarije. Za hercegovačkom trpezom, koja na autentičan način zavodi na prvi pogled bez prenemaganja bogato šireći svoje arome, upoznali smo te ljude čija vina traže našu pozornost i kušanje. Plavac mali odjeven u novu košulju ne želi usporedbu s etabliranom zvijezdom iz Dalmacije već potvrdu kako je, bez obzira što nije odrastao u idealnim uvjetima, ispao izvanredan.

Vinograde Begića osim vjetra s mirisom Dalmacije oduvijek su milovale vrijedne ženske ruke. Kao brižna majka strina ne izlazi iz vinograda dokle god njeno „čedo“ nije dobilo sve što mu je potrebno. Taj ženski dodir uz sve ostalo možda daje izuzetnu eleganciju i lepršavost Begićevim vinima. A kako je svaka sljedeća generacija po idejama za koplje ispred prethodne tako se i Branimir, inače najmlađi Begić, uz to što je preuzeo vođenje vinarije okušao i u eksperimentu stavljanja žilavke u akaciju. Akacija kao drvo pogodno za odležavanje bijelih vina upotrebljavaju mnogi vinari, primjerice kod nas u Istri, međutim u Hercegovini su se to jedino usudili Radovan Vukoje i Branimir Begić. Vinograd Rastok kojeg je još zasadio pradjed Luka obiluje akacijom te se ideja prirodno nametnula kao izazov. Uzeti ono što priroda nudi na neoskvrnjenom pladnju kao mogućnost i od toga učiniti čudo.

Vino Rastok to upravo i je. Predivno vino sortne prepoznatljivosti i svježine žilavke s kompleksnim notama koje mu je dalo drvo akacije i elegantnom kremoznošću. Neopterećujuće i pitko, kao i taj cijeli dan u kojem smo osjećali živo i neprekidno kolanje života kroz arterije i vene druženja, hrane i neizbježnog vina.

Budućnost vinarije Begić već sad tvrdo je urezana jednako kao i drveni natpis iznad ulaza na imanje. Ta oaza hercegovačkog šarma i gostoljubivosti poškropljena svetom vodom duboke povezanosti i pripadnosti toj zemlji nikog ne ostavlja ravnodušnim. Utabanim vizionarskim morem, uz povoljne vjetrove kojima se svi nadamo, čvrsto kormilare braća Begić.

Želimo im dobar vjetar i još bolje berbe.

„…kad dođem u Hercegovinu, brže hodam, lakše dišem i bolje mislim…“

(Ivo Andrić)