Tag: dalmacija

Od hobija do vinarije Bora

Kad pomislimo na Dalmaciju u našim se moždanim mapama automatski pojavi zlatna slika sunca, modrog mora , juga i bure uz poznatu rašpu Olivera Dragojevića. Možda upravo bura svojim karakterom oslikava jedinstvenu dušu Dalmacije te svojom silinom koja ulazi u svaku poru čisti sve ono što ne valja, a sve dobro drži na okupu.

Zdravko Žuža

Bura ispituje naše korijenje i budi snagu za opstankom. Njen hrabar paraglajderski spust, pogotovo niz Velebit do Posedarja, od davnina je to mjesto učinio savršenim za prirodno sušenje suhog mesa, pancete i poznatog pršuta. Plodna zemlja i blizina mora kroz težake i ribare najfinijim je delicijama oduvijek hranila svoje ljude.

Zdravko i Nada Žuža

S toga ne čudi povratak korijenima poduzetnika Zdravka Žuže i njegove supruge Nade koji su u njedrima Posedarja točnije malom mjestu Podgradini stvorili mali raj kojem se svaki vikend vraćaju. Zdravkova dugogodišnja ljubav i izuzetna strast za vinom, strpljivo sazrijevajući kao grozd na čokotu u najboljem stupnju fenolne zrelosti, dala je plod – vinariju Bora koja se može pohvaliti najsjevernijim pošipom kao i najjužnijim sauvignon blancom. Priznajemo kako nas je znatiželja kao dvije mačke lutalice privukla pod tu skrovitu sjenicu u kojoj smo osim opuštenog uživanja i druženja ponovno otkrili značenje one in vino veritas.

Bora Pošip 2018.

Na bijelom stolnjaku dobrodošlice domaćini su prostrli najslađe bokune Dalmacije. Od pancete i pršuta, buzare od posedarskih škampi, fritaje s divljim šparogama do crnih špageta sa sipom i šparogama uz Bora vina koja su ruku pod ruku aromatikom i okusom iz istog podneblja najbolje pratila jela. Zalogaji su kao taktovi jazza klizili niz naše grlo hvatajući se za tanke žice duše kao Armstrongovi prsti za dirke trube.

Bora Cuvee 2017.

Istina koja je svijetlila kao krijesnica bila je spoznaja kako vino kao najbolji medij na jedan nevjerojatno iskren i nepatvoren način povezuje ljude bez obzira tko su i odakle su oni. U takvoj interakciji čovjek se oslobađa kako pritiska i stresa tako i imena i titule te za stolom ostaje samo gol čovjek odjeven u dobru volju i osmijeh.

Upravo takva su i vina Bora. Ogoljena surovom burom ali čista i postojana. Jednostavna, a ipak duboko zagledana u zdenac života iz kojeg crpimo mudrost. Kupaža merlota, cabernet sauvignona i syraha (Bora Cuvee) o kojoj je struka već izrekla pohvale koje je i naša skromna organoleptika zaljubljenika u vina potvrdila, otvorila je vrata jednom novom smjeru vinarstva tog kraja. Osim spašavanja autohtonog dalmatinskog blaga kao što je rijetka, a posebna Svrdlovina teži se za postizanjem prepoznatljivih i elegantnih svjetskih vina dalmatinskog karaktera.

Vina Bora

Put vinarije Bora nije ishitren i brz već mudro ucrtan na vinskoj karti kretanja. On spaja sve segmente kako lokalnog tako i globalnog eno-gastro turizma u jedan isti cilj koji će u Dalmaciju i u konačnici u Podgradinu privući istinske svjetske vinske zaljubljenike.

Timbar Dalmacije u Barakinoj bačvi

Vinarija Baraka

Na poluotoku Srimi između Šibenika i Vodica gdje se još od Antičkog vremena uzgajala vinova loza, a suhozidi nenametljivo svjedoče povijest, smjestila se boutique vinarija Baraka. U nedirnutom komadiću prirode gdje te škrta zemlja tjera iz njene utrobe izvući najbolje, Filip Baraka nastavljajući očevu tradiciju vinarstva, kao orač s freske crkvice ore jednu novu povijest.

Filip Baraka

Uz autohtone sorte toga kraja babić, plavinu, lasin, debit i maraštinu u Barakinom vinogradu korijenje su pustile i internacionalne sorte cabernet sauvignon, merlot i syrah kojima uz dalmatinski terroir i svojom vizijom pokušava dati jedan drugi jedinstveni štih. Upravo strastvena zaigranost kupažiranjem sorti i eksperimentiranjem pomiče tvrde granice dalmatinskog, u prvom redu mentaliteta i postavlja Baraku na mjesto modernog vizionara čija vina intrigiraju i privlače pažnju.

Ovo je bio naš drugi posjet vinariji, a kako smo se u međuvremenu družili sa Prisbusom, Mocirom i Timbrom itekako smo bili upoznati s bogatstvom Barakine vinske kapljice. Ovog puta nismo se zadržavali u kušaoni iako je dan bio lijep, a terasa s pogledom na vinograd veličanstvena ipak smo otišli direktno u podrum. Domaćin je predložio kušanje iz bačava i počastio nas posebnom privilegijom vidjeti kako su njegove bebe dok još mirno spavaju.

Iako u polumraku moderno uređenog podruma mom ženskom oku ipak nije promakla izuzetna urednost i pedantnost koja uvelike govori o osobnosti vinara. Miris francuskog i slavonskog hrasta, koji se u zraku isprepletao s mirisom vina iz tek otvorene bačve, stvarao je magičnu izmaglicu vremeplova u kojoj nas je Filip provozao preko srimskih suhozida kroz svoje vinograde. Neke obiteljske, a neke u zakupu koje još uvijek obrađuju iste ruke težaka koje poznaju svaki čokot u dušu. Na tim mjestima u tim starim vinogradima kao dvije fronte srele su se bogata i pomalo umorna tradicija i Filipova vizija jedne nove Dalmacije. Stoga Timbar nije samo oda sveukupnom dalmatinskom trudu težaka i tradiciji, već pečat na čijim temeljima počiva jedan novi babić koji želi vidjeti svijet. Takav babić ima potrebu ispričati priču sjedeći za stolom Englezu u Londonu, amerikancu u New Yorku, građaninu svijeta u bilo kojem kutku svijeta, o jednoj maloj zemlji, o babiću i Srimi.

Priča ispričana kroz vino priča je koja prodire duboko u čovjeka te mu na upečatljiv način kroz osjetila čvrsto memorira uspomenu. Pijući cabernet sauvignon, merlot ili syrah s tog specifičnog krškog terroira, gdje se miješaju kamen i more sa zemljom i borovinom, nećemo se sjetiti niti jedne druge regije osim Dalmacije. Bordoška kupaža tad prestaje bit samo bordoška te u trenutku postaje Prisbus Riserva sa svim obilježjima i aromama toga kraja. Mocira nije samo stvorena u čast srimskih suhozida već kao putokaz kuda ti suhozidi vode jednu lokalnu siroticu plavinu kad je zagrlite na pravi način s merlotom. Nastaje jedinstveno i prepoznatljivo vino s karakterom, kako vinara tako i tog kraja. I kako god nas je Filip oduševio debitom iz betona odnosno betonskog jaja kojeg je po uzoru na stare dalmatinske betonske tankove dopremio iz Francuske te ga kasnije kupažirao s ostatkom iz drveta – ovog puta to isto radi ali sa maraštinom. Kušali smo 2019. iz betona koja se polako smiruje pokazujući svoj potencijal i onu iz drva koja se razvila u fantastično samostalno vino tako da ćemo vinaru ostaviti procjenu, a nama nestrpljivost dok vino ne iziđe u prodaju.

Kušali smo još nekoliko Filipovih fantastičnih eksperimenata koje ne želimo otkrivati kako bi i vas dragi čitatelji zaintrigirali da poželite kušati ova izuzetna vina. Možemo samo reći kako smo zahvalni Filipu Baraki na ukazanom povjerenju što nas je pustio u svoj sveti svijet stvaralaštva vina gdje smo kušajući te iste kapljice na izvoru kreacije postali svjedoci velike promjene. U tim trenucima strasnog zanosa osjetili smo moć najmoćnije kapljice u svemiru. U njoj je sadržana muka i krv težaka, istina zemlje i sva ljubav prema čovjeku. U ovom slučaju dalmatinskog težaka i dalmatinske kaplje koju Filip Baraka odijeva u internacionalno ruho.