Drinking Up With The Dodigs

Vino Dalmacije 2024.

U pretproljetno vrijeme intenzivnih vinskih događanja festival „Vino Dalmacije“ nekako dođe kao jagoda na vrhu šlaga. Slastan zalogaj za cijelu eno-gastro mašineriju koja u službi zaljubljenika u vino kreira svoje vinske karte. I ove godine festival Vino Dalmacije održao se u hotelu Le Meridien Lav s mirisom mora i okusom soli koje je jako jugo unosilo u prekrasno uređen prostor.

Debelim tepihom u koji su kao u vrući pijesak na plaži uranjale noge hodočastili smo nikad ljepše urešene vinske štandove. Nekako se ne možemo oteti dojmu kako je dodir ženske ruke u ovom slučaju direktorice udruge Vino Dalmacije kao organizatora događaja upravo zaslužan za besprijekoran izgled interijera. Monika Prović stoga je uz svoje brojne talente u svoj CV prikačila još jedan i pokazala kako žene itekako imaju mjesta na hrvatskoj vinskoj sceni.

Sedamdesetak izlagača iz cijele Dalmacije kao i nekolicina vinara koji su kao gosti festivala stigli iz Hercegovine izložili su svoja nova i svježa ali i ona odležana malo starija vina. Dobra atmosfera specifična za vinska događanja rasla je kako je odmicalo vrijeme i broj degustiranih vina. Dalmacija je specifična vinska regija čija je osnovna razlika u odnosu na druge vinske regije Hrvatske bogatstvo i brojnost njenih autohtonih sorti.

Osim toga raznolikost terroira spada u dodatnu prednost jer od otoka i priobalja pa do Zagore nailazimo na cijelu paletu različitih i odličnih vina. Tako nas je na primjer pošip kao glavna bijela sorta Dalmacije osvojio u svim varijantama. Domicilni iz Čare gdje po našem mišljenju daje od sebe najbolje kao Sv. Ivan Selekcija vinarije Šain-Marelić za kojim ne zaostaje ni O tom Potom vinarije Markus ili Katichev u kojem ćutiš imotski terroir. Pelješac proslavljen plavcima s Dingača polako ali sigurno dobiva ozbiljnu konkurenciju u onima iz Ponikava. Škrapa vinarije Marlais iz 2013. i 2012. svojom elegancijom i svježinom opravdava ono što je Stagnum vinarije Miloš dokazao.

Dok Stalagmit 2021. – rukatac vinarije Miloš spada među najbolja vina koja smo na festivalu kušali. Bogatstvo dalmatinske božanstvene kombinacije sunca, mora, škrte zemlje i obiteljskih malih vinarija kao šta je vinarija Pavičić s Hvara daje najbolje što jedna sorta može dati. Stoga nije ni čudo kako je bogdanuša ove vinarije u svim kombinacijama osvojila naša organoleptička papila. Vugava, točnije sva tri bisera vinarije Lipanović – svježa, iz drva i macerirana koje trebaju biti prisutne u svakom boljem dalmatinskom restoranu kao najbolji primjer autentičnosti i raskoši jedne sorte kroz koju možemo osjetiti znoj i žulje prošlosti. Ne možeš ne kušati predivne debite i maraštine kako Ante Sladića i Marka Sladića iz Plastova kao i one bliže moru vinarija Birin i Baraka.

Sva crvena vina vinarije Baraka, a posebno babić odaju izuzetno elegantna i moderna vina koja pri tom nisu izgubila sortnost i Dalmaciju kao glavnu aromu. Istaknuli bi kako nas već godinama oduševljava vinarija Grabovac sa širokom ponudom i izuzetnom kakvoćom svih svojih vina. Od pjenušaca, bijelih svježih i odležanih do crvenih u svim varijantama, deklarira ovu imotsku vinariju kao jednu od vodećih i najkompletnijih vinarija Dalmacije. O hercegovačkim vinima nećemo puno pisati jer svi koji prate naš rad znaju koliko o njima pišemo i koliko njihova vina volimo i pijemo.

U našim vinskim podcastima „Nazdravite s nama“ možete upoznati brojne bosansko-hercegovačke vinarije i vinare, a nama je izuzetno drago što su bili pozvani kao gosti Vina Dalmacije. Vino Dalmacije raste i razvija se kao živi organizam koji polako počinje dobivati glavu, tijelo i rep. Svi komplimenti za dobro osmišljen odlično organiziran festival, za nas dvoje do sada najbolji uz malu primjedbu izostanka dalmatinskih pikuleca koje bi pratile kušanje vina. Broj vinara bi mogao biti još i veći, a ponuda vina još bogatija kad bi nas sljedeće godine obradovali i oni koji nisu bili, a bez kojih ovaj festival ne može. Bogatstvo autohtonih dalmatinskih sorti je forte ovog festivala te degustacija istih s najboljih položaja kao što je Defora treba biti prisutna na ovakvom vinskom događaju.

Dalmacijo sve ti cvalo i mi ovim redovima molimo ujedini svoje snage jer jedino tako možemo izbrandirati ovu našu Dalmaciju kao vinsku regiju. Vino Dalmacije u budućnosti po našim predviđanjima neće biti samo jagoda na vrhu šlaga već cijeli kup slatkog voća za čije će kušanje živjeti svi.

Emporia Wine Dine Hotel

Oduvijek smo mišljenja kako su ljudi nosioci života. Svojim mislima i djelovanjima iako ne doslovno ali na jedan suptilan način pomiču planine. Planine su to o koje se spotiču predrasude, sva ograničenja i zabrane. Takvi ljudi unose životnu energiju u prostor, oživljuju stvari postajući oruđe u rukama Tvorca te i sami sudjeluju u stvaranju života. Uvijek ponavljamo kako nas je do takvih ljudi dovelo upravo vino. Vino traži svoje ljude kojima će se otkriti, izići iz sjene i bez srama pokazati.

Na mjestima koja ne stoje u prvim redovima i ne iskaču iz pašteta skrivene su oaze neizgovorenih utješnih riječi i osmijeha. Dolinom kojom Neretva šumi prema jugu, a natruhe morskog zraka ćutiš nad mostarskim vinogradima, protegnuo se poput zadovoljne mačke hotel-vinarija Emporia – Carski vinogradi. Moderno je to zdanje savršeno arhitektonski dizajnirano kako bi ugodilo i najzahtjevnijim gostima.

Vinarija, hotel, restoran i bazen čine savršenu kupažu za dušu i tijelo upravo poput vina koje za vinariju kreira jedan od najboljih enologa na ovim prostorima – Josip Martinović. Josipovo čistokrvno hercegovačko enološko znanje i talenat brušeno je godinama europskim i svjetskim iskustvima te je u partnerstvu i prijateljstvu s Đenanom Pekušićem doživjelo svoju renesansu upravu ovim projektom.

Emporija je stoga osmišljena ne samo kao vrhunski vinski resort za uživanje već kao univerzalna postaja za lansiranje na ono mjesto na kojem smo oduvijek željeli biti. U svom miru, zadovoljstvu i ugodnoj tišini životne radosti. Na tom mjestu sve je podređeno tebi. Spavanje u ostakljenoj sobi u koju prodiru zvijezde koje se igraju na skupoj posteljini kao i buđenje s pogledom na maglovite vinograde ucjepljujete u trenutak koji se ne da zaboraviti.

Večera kojom okusi osvajaju sve ono što do tada nije osvojeno u tvojoj organoleptici. Prepun restoran, a svaki stol u svojoj nevidljivoj kapsuli zadovoljstva. Tu noć je kišilo, a kišne kapi su poslužile kao dekoracija slučajnog koncerta na površini osvjetljenog bazena. Duboko u sebi osjećaš kako savršenstvo možeš doživjeti i kad uvjeti nisu idealni.

Ipak ograničenja se nalaze samo i isključivo u nama i našim očekivanjima. Kad se čovjek usudi zagrebati po površini onog što zovemo svakodnevni život pronaći će pukotine kroz koje može provući svoje skrivene nade. Tek tragajući i tražeći nalazimo.

Tako smo i mi pronašli mjesto na kojem se ne pije samo izvrsno vino i ne jedu samo izvrsne delicije koje priprema Chef Vedran Vričić već izvor na kojem možemo do vrha napuniti svoje potrošene baterije. No nisu za taj doživljaj samo zaslužni savršeno dizajnirani zidovi već i ljudi koji poput stupova drže to mjesto kako bi moglo letjeti.

Moslavina & Škrlet – ljubav na prvi pogled

Zaljubljenici smo u sve ono što život čini ljepšim tako da ne propuštamo situacije, mjesta i ljude koji nam to mogu ponuditi. Kad trendovi postanu predvidljivi i već pomalo otrcani upalimo navigacijske mape koje traže autentičnost, a ne prolazne i prazne bajke. Signal nas je ovaj put odveo u neistraženu i predivnu Moslavinu regiju škrleta, srdačnih ljudi i dobrih vibracija. Druženje je dogovoreno u vinariji Trdenić koja nas je tog hladnog siječanjskog popodneva toplo dočekala.

Nakon pucketanja snijega pod nogama i promrzlih prstiju pucketanje ali sad vatre u kaminu predivne kušaonice u trenu nam je popravilo cirkulaciju. Tomislav Trdenić dočekao nas je rashlađenim pjenušcem koji je bio garancija ugodnog druženja koje je slijedilo. Predivan pogled koji je pucao preko prostrane terase i bazena obuhvaćao je u daljini i izmaglici možda i ponajljepšu moslavačku razglednicu.

Braću Tomislava i Krešu Trdenića odavno poznajemo kao i njihova vina, a kao vinarija mogu se pohvaliti velikim brojem etiketa i izvrsnim vinima. Međutim ovo je prvi put da smo imali priliku doći i vidjeti odakle ta vina i dolaze. To je naime skroz jedna druga priča jer tek u prirodnom okruženju, kako loza tako i čovjek, najbolje mogu ispričati svoju priču. Degustacija je krenula laganim tempom od pjenušca preko škrleta međutim uz pladanj moslavačkih autohtonih specijaliteta vino je lakše kroz naša grla klizilo i osim promrzlih prstiju sada već na veliko grijalo nam i dušu.

Špek, kobasice, mladi sir i pašteta od šarana koje nam je servirao Trdenić junior dokaz su kako je lokalna namirnica biser svake naše regije. Upravo deficit kvalitetne izvorne namirnice danas u svijetu dovesti će putnika žednog istine i iskrenog doživljaja na ovakvo jedno mjesto. Društvo se u kušaonici s odmicanjem dana povećavalo. Tad smo uz Trdenić vina kušali i vina vinarije Florijanović u društvu Ivice Florijanovića i njegove sestre i supruga. Dobrosusjedski i prijateljski odnosi među te dvije vinarije dodatan su kompliment i vrijednost proživljenim trenucima.

Krešo nas je sve zajedno proveo kroz podrum gdje smo imali čast kušati vina koja još nisu na tržištu. Potencijal tih vina – škrleta, traminca, sivog pinota garancija su svijetle i uspješne budućnosti vinarije. Moslavina kroz svaku kapljicu koju smo kušali pokazuje ljepotu svog posebnog i specifičnog terroira.

Svatko ima svoju strast i ne postoji čovjek pod ovim nebom koji nije o nečemu na neki način ovisan. Takvi smo po prirodi, međutim postoje ovisnosti koje nisu štetne već naprotiv izuzetno korisne za poboljšanje kvalitete života. Netko živi za svoje firme, kuće, auta i milijone, a nas dvoje živimo za ovakva druženja kakvim su nas počastili Trdenići i Florijanovići. Energija koja nas je povezivala slobodno i iskreno je iznad naših glava plivala zahvaljujući upravo vinu. Stoga je upravo vino ta naša dragocjena niša koja nas je spasila od sivila i dovela do ljudi kakvi su Tomislav, Krešo i Ivica.

Kako bi doživljaj bio upotpunjen upravo su oni trojica htjeli da i naše prenočišće bude ukomponirano u taj izvrsno osmišljeni paket Moslavine. Rezervirali su nam u neposrednoj blizini vinarije drvenu kućicu iz bajke. Predivno imanje nam je pružilo upravo ono šta je svakom suvremenom čovjeku danas potrebno. Isključivanje iz svijeta i prepuštanje blagodatima kolibe u kojoj se svemir susreće. Onaj iznad naših glava s onim u nama.

Priznajemo vam ovako javno kako nikada ljepše nismo spavali. U potkrovlju pod drvenim gredama na koje se uhvatio snijeg uz topli dimnjak kroz koji je vatrica cijelu noć tinjala i u krevetu grijala dvoje zadovoljnih dalmatinaca. Uz kavu pored vatre koju je znalački moj muž to jutro upalio kao da je rođen na selu i svaki dan to radi sumirali smo misli i proživljene doživljaje prethodnog dana.

Zaključili smo kako se sjaj i blago pronalaze upravo u neeksponiranim destinacijama. One samozatajno čekaju da vam cijele sebe daju bez zadrške i kalkulacije te vam srce ukradu.

WineOs 2024. kroz objektiv dvoje dalmatinaca

Slavonija nas odavno zove upregnuti motorne konje i zaploviti kako bi Balašević rekao Panonskim morem. Priznajem malo je van ruke i tipične naše uhodane zapadne rute u smjeru Istre, Italije i Francuske no međutim sad nam nije žao šta su nas uspjeli nagovoriti i do Osijeka svratiti. Kako naša šarenica oka nije naviknuta na ravnicu okovanu snijegom razgranati produžeci živčanog sustava stvarali su osjećaj ugode gledajući bajkoviti krajolik. Krda slavonskih srni u trku do onih grupiranih koje su pod snijegom tražile koju zalutalu travku fokusirali su našu pažnju poput one djeteta s novom slikovnicom.

Osijek nas je dočekao spreman za jedan od najvažnijih vinskih događaja na tom području. WineOs dugi niz godina okuplja zvučna imena vinarstva iz cijele Hrvatske te susjednih Srbije i Bosne i Hercegovine, a ove godine i Španjolske. Gospodarski centar u Osijeku stoga je ovaj vikend bio najposjećenije mjesto osječko-baranjske županije na koje su se slijevale rijeke vinoljubaca iz cijele Hrvatske.

Mi smo se najviše zadržavali na štandovima s kojih se zlatila slavonska kraljica – graševina. Potentnost, bogatstvo i širina te sorte ogledala se na svakom koraku, a u vinima vinarije Antunović čije smo berbe iz 2010. i 2013. godine imali priliku i čast kušati, graševina je opravdala sve svoje atribute. Možda je taj erdutski terroir nama po guštu ali već odavno nas je osvojio na prvu. Kušali smo i cabarnet franc iste vinarije koji je svojom izvrsnošću pokazao kako ni crvena vina nimalo ne zaostaju.

Također smo uživali u vinima vinarije Zlatno Brdo koja opravdavaju sve nagrade i svako slovo hvale napisano o njima. Slavonske adute kušali smo i na štandovima vinarije Brzica iz Erduta, vinarije Perak iz Kutjeva , vinarije Apolitico iz Virovitice te vinarije Martin Albus iz Orahovice. Imali smo izvrsnu degustaciju na štandu vinarije Jungić iz Banja Luke gdje nam je gospodin Jungić prezentirao vertikalu izuzetnog cabarnet sauvignona od kojih nas se možda zbog našeg južnjackog temperamenta najviše dojmio onaj iz 2016. godine. Vinarija Jungić može se pohvaliti vrhunskim vinima koja su nas oduševila kako svojim potencijalom tako i spremnošću.

U međuvremenu krijepili smo se slavonskim suhomesnatim kao i onim s grila delicijama od svinje i zaključili kako selo može umrijeti, ali običaj definitivno ne! Slavonija je nezamisliva bez svinje i svinjskih delikatesa stoga kroz ove skromne redove apeliramo kako država lokalno i globalno treba podržati slavonskog seljaka. Upravo su brojne slavonske vinarije, OPG-ovi, restorani s lokalnom hranom u kojima smo i mi jeli ta dva dana, mjesta koja upotpunjuju sliku Slavonije i njenog potencijala kao eno-gastro turističke regije.

Stoga hvala Bogu na vinarijama koje rade vrhunske pjenušce jer nakon previše okusa potrebno se organoleptički osvježiti. Često smo tako svraćali do vinarije Kolarić-Coletti s Plešivice po čašu, dvije vrhunskih mjehurića kako bi mogli i nad oblačnim slavonskim nebom vidjeti zvijezde. Kušali smo i nestvarno dobar neuburger iz amfore još uvijek bez etikete na predivnoj keramičkoj boci boje svijetle terakote. I španjolska kava vinarije Bodegas Familia Escudero odigrala je svoju ulogu smjestivši se u naše memorijske mape i sigurno će pomoći pri odabiru sljedeće nam vinske destinacije.

Sve u svemu zaključujemo kako su to bila dva intenzivna dana u kojima smo se sudarili sa slavonskom gostoljubljivošću koja je poput vatrometa eksplodirala na svakom mjestu. Hvala organizatorima na pozivu, izvrsnom smještaju kod Maksimilijana na Tvrđi, a Slavonijo tebi hvala za doživljaj koji ćemo pamtiti.

Nismo vjerovali prijateljici, rođenoj slavonki kad je pričala o svojoj Slavoniji. Predrasude su rekla bi najveće prepreke na putu upoznavanja bogate raznolikosti i različitosti u svim oblicima života. Kako pjesma kaže: „Inati se Slavonijo“ u svoj svojoj ljepoti i nek ti dođu svi oni umorni. Umorni od visokih cijena, neautentičnosti i umjetne ljubaznosti jer ti ćeš ih osim graševinom i kulenom dočekati širokim osmijehom životne radosti.

Na koti vinarije Kota

Ako bi se kojim slučajem prostor od skoro 2000 kvadratnih kilometara na kojima se proteže pitoreskno Hrvatsko Zagorje nalazio u Italiji ili Francuskoj, zasigurno bi bio jedna od najposjećenijih eno-gastro turističkih destinacija. Međutim fantastičan geografski položaj, prometna povezanost te povijesna tradicija kao i bogata kulturna baština očito nisu dovoljni kako bi od tog kraja napravili top turističku destinaciju kakva bi mogla biti.

Vozeći se tim za uzgoj vinove loze bogomdanim krajem dočekali su nas radosno pljeskajući Zagorski bregi okupani rano jesenskim suncem. Pred očima su nam izmicale živopisne drvene hiže i kultne zagorske kleti kao s kakve stare razglednice. Upravo ta autentičnost na tridesetak kilometara od užurbanog i urbanog Zagreba predstavlja skrivenu oazu bogatstava svega onog što suvremenom čovjeku manjka. Za dušu predah, a intenzivan gušt za osjetila. Tražili smo klet Tihomira Kote.

Taj galantni zagrebački gospodin i uspješan poslovni obiteljski čovjek svoju je dugogodišnju ljubav i strast za vinom utjelovio upravo u Zagorskim bregima. Nakon kupnje zemljišta od 2 hektara i sadnje vinograda chardonnaya, rieslinga i sauvignin blanca izgradio je jednu od najljepših vinarija u tom kraju. Na vrhu brežuljka poput utvrde i spomenika vinu i vinogradu prostire se impozantna građevina koja se prirodno stapa s krajolikom. Izvana poput divovske drvene kleti kojoj se pod nogama prostiru vinogradi, a iznutra suvremena, elegantna i ugodna za druženje i kušanje izvrsnih Kotinih pjenušaca.

Zagrljaj tople dobrodošlice uz širok osmijeh Ive i najukusniji domaći zagorski špek koji se topio u ustima pod naletima božanstvenih mjehurića. I samozatajan vinar čija vina su govorila umjesto njega. Doživljaj otvaranja novog rosea te pogled s Kotine terase na zalazak sunca kroz pjenu pjenušca oboji misli ružičasto. Tišina vinograda u izmaglici nadolazeće večeri kao da nije htjela kvariti čar trenutka. Toliko mogućnosti koju ti priroda servira na dlanu te strast i volja jednog čovjeka podijeliti tu ljepotu. Aplauz i komplimenti za vinariju Kota.

Za svaku perlu pjenušca koja je ugledala svijet i oživila taj pomalo bezrazložno uspavani, a izuzetno potentni kraj. Sreća kako je u vinariji bilo više nego dovoljno ukusnih zalogaja jer u okolici nema restorana koji bi pratili i nadogradili tako veliku i ambicioznu vinsku priču. Kota 255, 267 i 325 sa svoje visine zovu i mame na uživanje. Onaj istinski najuzvišeniji i najciviliziraniji užitak do kojeg upravo dolazimo kroz hranu i vina. Gotovo smo sigurni kako ćemo se jednog dana i probuditi u toj kleti na zagorskim bregima s pogledom na vinograde jer oduvijek su kreativnost i vizija pojedinca širile horizonte i pomagale drugima osvijestiti u kakvoj predivnoj zemlji živimo.

Tihomir Kota svojom vinarijom privukavši zaljubljenike u vino nije samo obogatio taj kraj već je stvorio i plodnu podlogu svima kako bi mogli dobro živjeti od eno-gastro turizma. Od seoskog turizma do luksuznog smještaja kao i od gostiona do fine-dinning restorana. Jer upravo je vino najbolji ambasador i poveznica koja svih spaja.

Magična kužina Magdalene Senjković

Samo autentičnost pronalazi siguran put do promatrača te skidajući mrenu ustaljenih i već viđenih trendova pruža mogućnost novog upoznavanja. Danas možda više nego ikad kad na svim poljima inicijativu preuzimaju blockbusteri fotokopija biti svoj i autentičan hrabar je presedan. Mjesto radnje – Nerežišća na otoku Braču definitivno nije mjesto za unosan ugostiteljski biznis međutim Saša i Magdalena Senjković u samom centru tog otočkog malog mista otvaraju wine-bar i restoran.

Što zbog logičnog nastavka njihove obiteljske vinske priče, što zbog izuzetnog Magdaleninog kuharskog talenta kojeg odavno brusi na pravim mjestima njihova eno-gastro priča ruši barijere predrasuda i udara temelje novim trendovima. Ambijent usporenog protoka vremena uvlači vas u njedra nekih prošlih vremena dok vas svaki Magdalenin pijat opija dalmatinskim mirisima. Čista i nevina namirnica na pijatu obrađena kako bi zadržala sve gušte, a posložena kao platno akademskog slikara koje ne miriše na terpentin već na najlipše mirise djetinjstva. Tri stola, a na svakom po jedan par čija je interakcija kroz hranu i vino tu večer pojačavala note zaljubljivanja. Energija Saše i Magdalene vidjela se na mjesečini isprepletena među sljedovima. Nakon četiri senzacionalna pozdrava iz kuhinje i čaše osvježavajućeg izvrsno kreiranog njihovog vermuta sva tri stola bila su dobro naložena za priču koja je slijedila.

Moglo se cijelu jednu filozofsku raspravu razviti oko toga zašto je ta Magdalenina srdela iz savura toliko posebna. Jesu li njenom savršenom okusu pridonijeli znalački pomiješani dodaci, izvrsno kreiran pijat ili probuđena svijest o generacijama prije nas koje je srdela othranila. Genetika žuljavih ruku ribara u čijim mrežama se i danas modri i koprca ta dalmatinska hranilica ka brižna mater na čijim smo se prsima svi odgojili.

Dati joj jedno takvo prestižno mjesto i uvrstiti je u svoj meni usluga je visokoj gastronomiji. Ona iskrena melodija života kao iskra zapalila je suho sijeno duša svih nas za stolovima. Letimičan pogled na druga dva stola utvrdio je kako bračni parovi amerikanaca i slovenaca, odrasli na drugačijim okusima, upravo zbog autentičnosti autohtone namirnice razumije govor Magdalenine kuhinje.

Janjeći tartar s gavunima i čips od focaccie

Nježni janjeći tartar u kombinaciji s hrskavim gavunima i čipsom od focaccie samo zvuči šokantno i svojim umami okusom opravdava Magdaleninu odvažnost poslužiti takvo izvrsno jelo. Konfitiranu grdobinu tanko narezanu i prelivenu božanskim umakom u koji je dodano ulje lista smokve u prošlosti nisu pripremali na Braču ali okusi otoka utkani su u svaku komponentu jela.

Svaka od tih komponenti smišljeno je dodana kako bi se jelo u konačnici savršeno sparilo s vinom. Uz srdelu rose od plavca Spoža, uz janjeći tartar crna kupaža Bročko rič. Sofisticiranu grdobinu poljubio je pošip Sentiment dok je uz karakternu tjesteninu sa škampom zaplivao pošip iz drva Tristeca. Magdalenin pristup namirnici uveliko se razlikuje od pristupa brojnih drugih Chefova čija smo jela kušali. Njena dominantna osobnost i svestranost te sklonost ka pomalo izazovnom i originalnom odabiru obrade namirnice u slučaju bolonjeza od sipe doživio je svoj vrhunac.

Glave lagano izdinstane u savršen pikantan umak, a na vrhu nježno tijelo sipe izrezano na tanke tagliate uz gutljaj plavca malog Boso pripremao nas je na krešendo večeri. Kao prava bročka cura Magdalena Senjković ne bježi od svojih korijena dapače onaj šug koji iz njene osobnosti zrači, a koji se na njenom pijatu vidi i osjeti upravo je autentičnost. Postaviti tako iskreno i sa stilom svoju eno-gastro priču znači u prvom redu biti svjestan bogatstva i kapaciteta kraja iz kojeg potječe i u kojem živi kao i jedinstvenog doživljaja koje na takav način može osigurati svojim gostima.

Međutim ipak izuzetno tradicionalno bračko jelo janjetina na špic savršeno ispečena i originalno servirano na grančici ružmarina uz slastan krumpir iz luga odnijelo je krunu te večeri. Uz janjetinu Saša nam je otvorio Ditu iz 2015. godine koja se uz lagani kasnoljetni večernji povjetarac savršeno otvarala. Sve je mirisalo na Dalmaciju. Dalmatinski vonji izbrisali su sa čipkane haljine koju sam na sebi tu večer imala i skupocjeni Chanelov parfem. Pored mirisa Magdalenine kužine jednostavno nije imao šanse. I upravo je to Magdalenin način kako privući i osvojiti svjetske putnike i prave gurmane.

Ne glumeći nikog nego jednostavno biti svoj i prepoznatljiv. Oživiti stare zaboravljene namirnice kao što je arzelinka i od nje napraviti osvježavajući sorbet kojim smo se pripremili za slatki dio večeri. Desert cijeli kreiran od ovčjeg mlijeka i vizualno je bio tako posložen da sam samo čekala kako će mi poput janjeta istrčati iz pijata u kojem je bio štosno serviran. Na kraju kroštule i panna cotta servirane u starinskim šalicama kako bi se ispoštovala tradicija koja Magdaleni izuzetno znači, a uz kompletnu sliku vrhunskog Chefa daje jedan jedinstveni pečat.

Otvaranjem pjenušca u vodi čiji su mjehurići frcali visoko u zvjezdano nebo Saša & Magdalena zatvorili su tu eno-gastro večer u savršenu kružnicu. Doživljaj koji smo svi mi odnijeli sa sobom u Sloveniju, Ameriku i mi u Split najbolji je Senjkovićima marketing, a nama uspomena koja će nas na proljeće ponovno do njih dovesti. I ne samo nas već mnoge zaljubljenike u hranu i vino jer duh tog mjesta jednostavno trebate osjetiti.

Trnjak fest

Privučeni strašću hercegovaca koji posljednjih godina izuzetno uspješno rade na brandiranju Hercegovine kao vinske regije, rado smo se odazvali prvom „Trnjak festu“. Trnjak kao godinama zapostavljena sorta koja se u prvom redu koristila kao oprašivač blatine i bojadiser u kupažama polako skida veo predrasuda kako ta izuzetno otporna sorta ne može dati velika vina.

Na tom tragu bila je i ideja nekolicine entuzijasta, vinskoj publici poznate ekipe iz kultnog Smokva Wine Cluba, braće Tomislava i Andrije Radića, Roberta Alilovića i Udruge vinara Ljubuški, na čelu sa Zdenkom Milasom koji su napravili predivnu priču kakvu trnjak u konačnici i zaslužuje. Njihova vizija stavljanja sorte u ovom slučaju trnjka u prvi plan briše državne granice i uključuje sve vinare na tom bogomdanom terroiru od Vrgorca i Imotskog pa sve do Ljubuškog i Hercegovine.

Savršeno ukomponiran plan i program uz fantastične vodiče Stanislavu Borovac i Mira Barbarića uključivao je obilazak vinarija Domano, Nuić, Grabovac i Pilač svih pozvanih vinskih novinara i blogera prije samog festivala. Bliski susret sa svakom od tih vinarija i njihovim vinima bio je doživljaj za sebe. Raznolikost i bogatstvo specifičnosti mikrolokacija očitovali su se u našim čašama svaka na svoj način. Edukativni osvrt dali su kroz prezentacije i predavanja eminentna imena struke poput dr.sc. Tihomira Prusine – glavnog enologa vinarije Čitluk koji je uostalom prvi još 2012. godine počeo koketirati s trnjkom te nakon prvih eksperimenata vinarija Čitluk zasađuje veće nasade te sorte.

Slušali smo i predavanja dr.sc. Željka Andabake, dr.sc. Gorana Zdunića i dipl.agr.polj. Marija Leke koji svi puno rade na znanstvenom unaprjeđenju vinogradarstva na ovim prostorima. Bilo je zanimljivo čuti iz prve ruke koji su rezultati istraživanja trnjka kao sorte uspoređujući ga s drugim sortama te kakvi su planovi za budućnost. Definitivno se očekuju veći nasadi trnjka i velika vina. Održan je i masterclass na kojem je naš poznati vinski znalac Daniel Čečavac prezentirao osam trnjaka.

Ugodna i vesela atmosfera domaćina kakva i priliči hercegovačkom šarmu svoj vrhunac doživjela je na sam dan festivala. U jedinstvenom ambijentu Franjevačkog samostana na Humcu, pod vedrim ljetnim nebom, zaogrnut blagoslovom Sv. Ante i sofisticiranom melodijom harfe kršten je prvi trnjak festival. Visoki bijeli stolovi na travnatom tepihu, a pod stoljetnim krošnjama i zveckanje vinskih čaša u kojima su se presijavale zvijezde i vrtio trnjak. Impozantni svjetleći natpis Trnjak pred kojim su škljocali objektivi foto-aparata i mobitela hvatajući magične trenutke tog izvrsnog partija u stilu Velikog Gatsbija.

I naravno 24 vinarije koje su ponosno prezentirale zvijezdu te večeri – trnjak. Bilo ih je od beba tek u povojima do već odraslih i zrelih. Stilski različitih od elegantnih i voćkastih mlađahnih vinarije Prović do onih korpulentnijih i moćnijih vinarija Gašpar, Grabovac i Nuić. Međutim svi su imali jednu istu poveznicu izvrsnih vina koja itekako mogu konkurirati i pronaći svoje mjesto kako na domaćem tako i na svjetskom tržištu. Prvi festival trnjka rasprostro je crveni tepih trnjku i pustio ga da se poput hollywoodske zvijezde zasluženo šepuri pred obožavateljima.

Umjesto Oscara zaradio je statuu, rad akademskog umjetnika Roberta Alilovića koja će kao svjedok govoriti o ovom događaju. O nastojanju i volji ljudi koji žele ostati na svojoj zemlji i sve njene ljepote i potencijale upotrijebiti i staviti u službu generacija koje tek dolaze. Kako se ne bi nepotrebno raseljavali tražeći komadić sunca pod nekim tuđim nebom, diviti se svjetskim vinima dok na svoj prag mogu dovesti cijeli svijet koji će ostati zapanjen i diviti se njima. U stvaranju vina od vinograda do podruma odnosno butelje sudjeluje cijeli tim ljudi u suradnji s big-bossom prirodom.

Tako i u prezentaciji koja je od presudnog značaja za izlazak vina iz tame podruma na svjetlo dana sudjeluje cijela vojska ljudi s vizijom koju treba oživjeti, poljubiti je kao princ uspavanu princezu i probuditi. Ekipa koja je stvarala ovaj festival ne samo da je u tome uspjela već može mnogima poslužiti kao primjer zlatne formule kako se uspješno brandira svoje.

Bravo Hercegovino!

Kod Saše Begana u Foši

Oduvijek je mediteranski pomalo usporeni stil života mamio na opuštanje u štekatima uz more i hvatanje dragocjenih zraka sunca. Usporen hod nakon užurbanosti svakodnevice traži polagano pripremljen obrok koji nas tjera sjesti i uživati. Stoljetni antički gradovi, popločane kale i trgovi širom Dalmacije kriju konobe i restorane u kojima se sjedi i jedu polagano pripremljeni bokuni, a uz njih piju vrhunska vina brojnih autohtonih sorti.

Mediteranski način prehrane kao sinonim zdrave i uravnotežene prehrane koji je našem čoviku ucijepljen u DNK odavno privlači sofisticirane gurmane iz cijelog svijeta. Možda je upravo zadarsko područje onaj dio Dalmacije u kojem se susreću najraznovrsnije namirnice. Od ribe i podvelebitskog škampa do nadaleko poznatog paškog sira, skute i janjetine pa sve do divljih šparoga i tartufa iz zadarskog zaleđa. Iako dalmatinci s genetskom predispozicijom da ne kažem dobrim nosom za dobru spizu ni u najsmjelijim snovima nismo slutili koji gurmanski dragulj skriva Zadar grad.

S terase restorana Foša pogleda uprta u more s kojeg se sunce presijavalo u naše vinske čaše na tren smo pomislili kako smo statisti u kadru filmskog snimanja. Tu je i elegantan konobar u najboljim godinama koje odaju eleganciju i ležernost te pokazuju kako su te spretne ruke dotad otvorile na tisuće pjenušaca. Okrećem se i pogledom tražim Belmondea i Delona jer nas je taj gotovo filmski trenutak katapultirao na jug Francuske negdje u Cannes ili Saint-Tropez. Uz gurmanski pozdrav iz kuhinje došao nas je pozdraviti i Chef restorana Foša Saša Began.

Sašu Begana upoznali smo kao gostujućeg Chefa u jednom splitskom restoranu gdje nam je poslužio carpaccio od škampa i odležanog brancina čiji okus još uvijek osjećamo u ustima. Samozatajan i nenametljiv u komunikaciji međutim konkretan i provokativan na tanjuru Saša Began je za nas bio osvježenje i oduševljenje.

Odležani gof 14 dana dry age, prepeličje jaje, foie gras, majoneza od wasabija

Pomisao kako ne može nadmašiti onaj famozni carpaccio kao predjelo obrisao je već prvi zalogaj kombinacije okusa 14 dana odležanog gofa, foie gras, prepeličjeg jaja i majoneze od wasabija koji je dotakao svako naše i najsitnije papilo okusa. Prepustili smo se s povjerenjem Saši kao znatiželjna djeca koja žele naučiti plivati bogatstvom maštovitog gurmanskog genija koje je svako sljedeće jelo potvrđivalo.

Junica simentalka 35 dana dry age, sushi riža s wakame algama, marinirane kozice, majoneza od kozica

Od 35 dana dry age junice simentalke sa sushi rižom s wakame algama, mariniranim kozicama te majonezom od kozica do podvelebitskog škampa na risottu od divljih šparoga jela su savršenog balansa koja te osvajaju na prvu te kao putena Malena ulaze ti pod kožu i ne možeš i teško ćeš ih zaboraviti. Kombinacija okusa te sačuvanost delikatnosti namirnice svakom pijatu Saše Begana daju iscjeliteljske sposobnosti i izvantjelesni doživljaj za njenog konzumenta.

Podvelebitski škamp na risottu od divljih šparoga

Razoružao nas je i skinuo sve oklope svojim iskrenim jelima te nam kroz vrhunsku gastronomiju, a ona to u Foši nedvojbeno jest, priskrbio galaktički trenutak i doživljaj po koji se i dolazi u restoran. Svako vino koje je pratilo slijed potvrđuje naše mišljenje kako se pravila u sparivanju hrane i vina često znaju poljuljati i slijepo slijedeći iste nećemo doživjeti neke nove senzacije te na neke nove horizonte i zabiti svoje zastave. Gastronomija je ipak jedno putovanje okusima koji uvijek u konačnici ima zadatak izazvati doživljaj i vratiti nas kući. Probuditi sve te mirise i okuse koji su u nama te nas uvijek iznova učiti malo govoriti te puno slušati i kušati.

Vinart Grand Tasting 2023.

Ono što su svima poznati vinski autoriteti Steven Spurrier i James Suckling napravili za vina na svjetskoj razini Saša Špiranec već odavno čini u Hrvatskoj. Dugogodišnja u prvom redu strast, a zatim i zalaganje na svim poljima od ocjenjivanja i pisanja o vinu do organiziranja vinskih radionica i sajmova, daju Saši Špirancu respektabilni renome vrhunskog vinskog stručnjaka. Stoga je njegov Vinart Grand Tasting odavno vinski događaj broj jedan na kojem se svi žele pojaviti.

Daniel Čečavac i Bogdan Pavlović (vinarija Matalj)

Već sama pozivnica osigurava vinaru mjesto u kući slavnih u kojoj prezentiraju svoja još mlada vina prije početka sezone. Lauba kao pravokutna arena savršeno je mjesto odmjeravanja snaga te opipavanja mišića svih, u prvom redu domaćih hrvatskih vinskih regija, a zatim i susjednih Slovenije, Srbije, Bosne i Hercegovine, Sjeverne Makedonije. Pregledan i prozračan prostor nije slučajan odabir kao ni savršeno poredani besprijekorni vinski štandovi, pregledni natpisi, rashlađena vina, pljuvačnice i sve one sitnice koje su bitne za takav jedan događaj. A on je tek kruna višednevnih izvrsnih radionica koje su prethodile poput Petit tastinga održanog u hotelu Dubrovnik koji je predstavivši vinske perjanice poslužio kao uvod u predivnu vinsku priču.

Možemo biti ponosni u prvom redu na bogatstvo naše vinske ponude, a zatim i na kvalitetu koja u konstantnom porastu sad već provokativno izaziva svijet. Maše i upire prstom te ukazuje kako i jedna mala zemlja kao što je Hrvatska ozbiljno shvaća svoje potencijale te osim oslanjanja na talent vrijedno radi posljednjih godina kako bi uspješno konkurirala na tržištu. Možda zbog povijesti nemamo pedigre kakav imaju vodeće europske vinske sile ali itekako imamo kvalitetu koju vinski događaji poput Vinart Grand Tastinga ističu te najbolje prezentiraju i promoviraju. Taj naš prepoznatljiv vinski ekstrakt dio je naše hrvatske osobnosti i šarma koju svjetski vinski stručnjaci, poput Caroline Gilby koja ovaj sajam ne propušta, itekako prepoznaju.

Ivana i Luka Krajančić (vinarija Krajančić)

Od Istre preko Međimurja i Slavonije te preko Plešivice pa do Dalmacije vina koja smo kušali opravdavaju sve ovo o čemu smo prethodno pisali. Opravdavaju i potvrđuju konstantan rast i podizanje kakvoće i kvalitete, uz vodu, hrvatskog najvažnijeg tekućeg resursa – vina. Kao prepoznata atraktivna turistička destinacija Hrvatska polako gradi i eno-gastro priču kojom sve vise privlači i vinske turiste. Kao vinoljupci nemamo sortu koju preferiramo jer se uvijek vodimo emocijom koju nam vino u konačnici izaziva tako da gledajući po tome ne spadamo u tipične dalmatince (jer jednako uživamo u pušipelu vinarije Štampar ili sauvignon blancu vinarije Puhelek) međutim srce nam je raslo od ponosa kušajući dalmatinska vina. Pošip kao najpotentnija bijela dalmatinska sorta već odavno osim na otocima pokazuje svoj potencijal i u priobalju i zagori međutim ipak treba biti iskren i priznati kako Korčula iz najvažnije dalmatinske bijele sorte ipak izvlači ono najbolje.

Svježi pošip vinarije Zure to i potvrđuje iako tek iz tanka već je spreman. Rekli bi mi u Dalmaciji: “..šta će tek bit kad se mala/mali rascvita?” u boci. Svi pošipi, a kušali smo ih četiri vinarije Krajančić još uvijek visoko stoje na pijedestalu prepoznatljive osobnosti i još veće izuzetne elegancije. Istra suvereno čuva svoj godinama stečeni besprijekoran rating te sva vina koja smo kušali odgovaraju visokom standardu koji su sami sebi postavili.

Malvazija vinarije Poletti ove godine kao i Rossella obećavaju ponovno uživanje u vrhunskoj vinskoj kapljici uz ostala izvrsna vina te boutique vinarije iz Markovaca pored Višnjana. Chardonnay vinarije Domaine Koquelicot nam se toliko svidio da smo pomislili kako osim istarskog terroira i izvrsne berbe mora da je i francuska ruka gospodina Oliviera pridonijela tome. Markus vina nije zbunila ni promjena vlasnika jer pod budnim okom bračnog para enologa Slavena i Ivone Jeličić nastavljaju svoj uspješan hod ka hrvatskom vinskom tronu. Posjetili smo i doajena hrvatskog vinarstva vinariju Kutjevo i uvjerili se da i dalju imaju što reći te da je graševina i dalje zasluženo kraljica među sortama. Moramo spomenuti kako smo izuzetno uživali u kušanju vina vinarije Jakob kao i u razgovoru s kćerima preminulog Ilije Zdravka Jakobovića koje su čvrste u svojoj odluci nastaviti voditi vinariju.
Vinart Grand Tasting predstavio je i neke nove, mlade vinarije pune potecijala poput vinarije Mladina s Plešivice ili vinarije Zlatno brdo iz Baranje.

Međutim moramo spomenuti i izvrsna vina vinarija iz susjednih nam država koja kao zdrava konkurencija svojim prisustvom na ovakvom jednom sajmu ukazuju na stalnu potrebu za napredovanjem. Vinarije Matalj i Bikicki iz Srbije, Chateau Kamnik iz Sjeverne Makedonije te Milas, Škegro i Nuić iz Bosne i Hercegovine svojim izvrsnim vinima opravdavaju prisustvo na ovom prestižnom sajmu.

U jednom trenutku njihovom napretku i izvrsnosti smo pridonijeli upravo mi kao što će oni pridonijeti održavanju i podizanju koplja naše izvrsnosti. Poput vinara iz Slovenije od kojih smo svi mi s ovih prostora učili te još uvijek poput mentora oduševljavaju svojim vinima poput kultne vinarije Ščurek koja nosi prepoznatljivost i pečat Goriških brda. U svijetu koji je postao globalno selo u kojem vladaju razne aplikacije, kušati vina iz vinske čaše prisutan u trenutku rekli bi predstavljaju revoluciju i preporod komunikacije i nekih davno zaboravljenih vještina.

Mnoštvo dotjeranih ljubitelja dobre kapljice bez maski i bilo kakvog incidenta govori u prilog vinskoj kulturi kao najboljem predstavniku humanog i suvremenog civiliziranog čovjeka. Europa koja je oduvijek bila kolijevka vinskog stila života, a kojem i mi neizostavno pripadamo, na ovakvim događajima pokazuje ono što nikad ne smije prestati biti – apostol humanosti, civilizacije i kulture čije je poslanje kroz vino zbližiti i povezati sve ljude.

Bezdan 21

Spadamo u onu kategoriju ljudi koji smatraju kako hrana i vino nisu samo užitak za tijelo ili puka potreba već povrh svega dobrobit za dušu. Dajući hrani i piću izvantjelesne gotovo i produhovljene atribute, podižemo ljestvicu sveukupnog doživljaja konzumiranja istih. Stavljamo se u službu gurmana postajući tako gladni i žedni bezvremenih okusa i savršenog doživljaja. Postoji nekoliko hramova koje poznajemo te u kojima namirnica dobiva status koji zaslužuje, a ruke Chefa je ne oskvrnu već posvete. Jedno od takvih mjesta je restoran Bezdan 21 u Grudama.

Mogao je on slobodno biti smješten na Petoj aveniji u New Yorku ili na provansalskom brežuljku u Mouginsu jer je lokacija u ovom slučaju manje bitan podatak. Bitno je sve ono šta se u tom na izgled ne drugačijem od neki drugih restorana dogodilo – a dogodio se spektakl u kojem smo mi, koji itekako znamo ocijeniti zalogaje, ostali zatečeni na stolu ponuđenim. No krenimo od početka kad nas je na vratima dočekao i pozdravio voditelj i sommelier Mario Tolić koji je taj dan bio naš konobar. Pravo je osvježenje kad ti konobar vješto preporuči, a zatim i otvori i utoči pjenušac kao najprirodniju stvar na svijetu ne pokušavajući te pri tom fascinirati, a životu ovih dvoje eno-gastro hodočasnika bilo je i situacija gdje smo i mi znali sami otvarati boce u restoranima. Ovdje to nije bio slučaj što više s punim povjerenjem prepustili smo se Mariovom odabiru menua i vina jer dečko itekako zna što radi.

Riblja pašteta i Greda 2019. (vinarija Brkić)

Iz slijeda u slijed, a bilo ih je pet, otkopčavali su se remeni i dugmad koji su sputavali protok pozitivne energije iz kuhinje. Chef Saša Stanivuković i njegov uigrani tim, iako u punom restoranu, imali smo osjećaj kako su samo za nas kuhali. Vjerujemo kako su i ostali to isto mislili jer se upravo to na njihovim licima moglo iščitati. Bilo je tu ljudi sa svih strana čak još jedan stol splićana koji su na taj snježni dan kao i mi upravo kroz pahuljice i bezdan stigli u Bezdan 21. Zlatno pravilo svijeta nekretnina – „lokacija, lokacija, lokacija“ u svijetu gastronomije definitivno ne vrijedi jer znamo kako su nerijetko najbolji pomalo skriveni i neprimjetni. lli zahtijevaju sjesti i prijeći put da bi se do njih i stiglo.

Pljukanci teletina & Arterra Quercus žilavka 2017. (vinarija Rubis)

Teško je riječima opisati naših pet sljedova tog dana. Nismo skloni ni vina ispljunuti te na takav način o vinu razgovarati. Ostavljamo struci raščlanjivanje spojeva i elemenata iz vina jer nama se više sviđa ono što vino kaže pomiješano sa zalogajem, a ovdje je napisalo memoare. Život savršeno tretirane namirnice božanski poslužene uz savršeno pogođena vina.

Uz prva dva slijeda pili smo Gredu kultne vinarije Brkić iz Čitluka, a uz sljedeća dva slijeda fantastičan Arterra Quercus potentne vinarije Rubis. Dvije hercegovke – žilavke iz drva koje su se savršeno nosile sa sljedovima. Ja sam damski preskočila desert odabravši kao i inače čašu pjenušca dok je muška strana uživala u baklavi od mascarponea i pistacija uz čašicu porta za kraj. Bezdan 21 nije samo restoran. Više je kutak za skidanje teškog kaputa i grijanje dlanova.

To je izvor pozitivnih frekvencija koje nas povezuju u prvom redu s nama samima, a zatim i s drugima. Kad odlazite iz Bezdana 21 ne osjećate se potrošeni ili kao da ste potrošili već u svakom smislu obogaćeni. Za nas novac se troši na stvaranje uspomena, a za dvoje eno-gastro hedonista ovo je još jedna nezaobilazna meka.