Drinking Up With The Dodigs

Vinarija Bire

Već i sam antički naziv Korkyra Nigra ili Crni otok, Korčuli daje začin tajnovite privlačnosti. Miris borovine i čempresa pomiješan s ljetnim maestralom ulazi duboko u nosnice oblažući moždane frekvencije morskom solju i otočkim šušurom. Stigli smo ranim trajektom s Orebića i prvu jutarnju kavu uz limenu glazbu popili na rivi u Lumbardi. Taktovi evergreena teleportirali su nas u prošlost i mi smo u jednom trenutku postali statisti Smojinog „Maloga mista“. To je između ostalog veličina Korčule koja odolijeva betonizaciji turizma i stavlja svoju autentičnost ispred trendova.

Kako su i neki naši korijeni niknuli u pržini tog malog mista s posebnim guštom smo upijali slike tog jutra. Čekali smo deset sati kad smo imali dogovorenu posjetu vinariji Bire. Ushićeni ka mala dica kad ih prvi put odvedeš gledat utakmicu Hajduka stigli smo pred ulaz u vinariju te hipnotizirano gledali u impozantni natpis Bire winery.

U hladu starog oraha ležao je dlakavi ljubimac koji je podigao glavu znatiželjno gledajući pridošlice. Po veselom mahanju njegova repa shvatili smo da dolazi gazda i ugledali Franu Milinu kako se laganim korakom penje prema nama. Već nakon rukovanja shvaćamo kako ispred nas stoji veliki radnik, a tijekom obilaska vinarije uviđamo kako razgovaramo i s velikim vizionarom. Počevši od ničeg, kako i sam Frano kaže, dvanaest godina je na velikoj strmoj parceli zidao male kamene kućice te u njima stvorio idealne uvjete odvojivši tako svaki segment u procesu stvaranja svojih vina.

Oplemenjeno cvijećem i zelenilom, stablima masline, smokve i rogača kao u rajskom vrtu odvija se proces proizvodnje famoznog Grka Bire – vina kojem ne treba nikakav marketing ni reklama niti ovo što mi sad pišemo jer je davno etabliran svojom vrhunskom kvalitetom, kakvoćom, jedinstvenošću i karakterom. Spuštajući se kamenim popločanim stazicama mirišući zemlju netom zalivenih cherry rajčica stigli smo do stare konobe u kojoj je sve i počelo danas adaptirane u prekrasnu kušaonicu s potpisom.

Kao s kakve razglednice s prozora i skalina smiješili su se rascvjetani đirani, a mi smo s nestrpljenjem dočekali prve čaše rashlađenog pjenušca i rosea. Slane srdele, marinirani inćuni, motar uz tostirani kruh s ružmarinom i maslinovo ulje. Pršut i kozji sir uz domaću marmeladu od naranača koju pripravlja gospođa Višnja Milina činili su slasne zalogaje savršeno sparene s vinima.

I taj osjećaj lakoće komunikacije koju vino osigurava ljudima na istim frekvencijama nemjerljiv je i poseban. Vrijeme staje, a u stvari leti ne dotičući vas ničim osim blaženstvom. Zalogaji i gutljaji klize lagano kao riječi s ukusom i mjerom koja pogađa cilj – a cilj je doživljaj istine na ogoljenoj stini u čiju nutrinu ponire more i cijeli svemir.

Ta istina kao riba u mrižu ulovljena je u bocu Bire vina ušivena na sve atome i kemijske spojeve kojima daje jedno jedinstveno ime – Grk iz Lumbarde! U tom ambijentu Korčula progovara onom tko je želi slušati pa tako dogovoreno radno vrijeme vinarije od 10-12h fleksibilno se protegne do 16 sati. Moglo je biti i duže jer je bilo tema. Nova moderna vinarija u izgradnji koja će biti na vrhu ukopana u zemlju predviđena za barrique trebala bi biti gotova tijekom sljedeće godine. Ostatak razgovor ostavljamo za tad kad ćemo doći vidjeti kako se svemirski brod spustio među kamene kućice i masline.

Nismo ni obišli položaj Deforu, vinograde Grka a nismo ni bosi prošetali po užarenoj pržini. Korčulo vraćamo ti se uskoro da nas ponovno primiš i opiješ svojom lipotom. Ti crni otoče nedirnute lipote, ljudi vizionara i najlipših bilih vina.

Vinarija Poletti – 180 godina vina & ljubavi

Iza svakog projekta stoji vizija iza svakog uspjeha stoji trud i žrtva, a iza svega toga stoji čovjek. Peter Poletti za prijatelje Piero možda je jedna od najkompleksnijih osoba koju smo do sada upoznali. Taj autentični istrijan svojim širokim osmjehom na prvu osvaja, a osobnošću i karizmom plijeni i izaziva respekt gdje god se pojavi.

Red i idealan balans koji izviru iz Piera preslikani su na sve čim se ikad bavio i bavi između ostalog i na njegova vina. No ta umješnost možda se najbolje mogla vidjeti i doživjeti na proslavi 180 godina vinarije Poletti. Duga i bogata tradicija predstavlja stabilan temelj na kojem je vinarija rasla i razvijala se do danas međutim tek Pierovo preuzimanje vinarije i njegova vizija stvaranja vrhunskog buteljiranog vina lansira vinariju Poletti u sam vrh istarskog vinarstva.

Tako možemo reći kako su svi njegovi preci zasigurno zadovoljni učinjenim. Devet hektara svojih vinograda, 30 000 butelja godišnje, wine bar Casa Manzolin u staroj jezgri Poreča kao i heritage hotel u izgradnji. Casa Manzolin taj dan bila je u fokusu brojnih novinara i blogera koji su konstantno na portalima i mrežama objavljivali tekstove i fotografije senzacionalno uređenog prostora i uzvanika.

Domaćin je ugodnim glasom u stilu Barrya White nakon dobrodošlice i uvodne riječi izmamio suze u oku predstavivši svoju suprugu Loredanu bez koje kako je rekao „ničeg ovog nebi ni bilo“. Samozatajna Loredana Poletti u nebesko plavom kostimu plijenila je svojom elegancijom, a slika njih dvoje s djecom (Matteom, Glorijom i Gracijom) jasno je govorila o životnom uspjehu Polettijevih kojeg su postigli zajedno.

Možda su famozni Merlot 1842 lansiran za tu prigodu kao i obilježavanje obljetnice 180 godina bavljenja vinarstvom poslužili kao povod slavljenja sveukupnog postignuća i životnog uspjeha to dvoje nevjerojatnih ljudi koje imamo privilegij zvati svojim prijateljima. Obitelj, suradnici i prijatelji bili su svjedoci veličine Piera kao čovjeka koji je zahvalivši svima, od radnika Mirka i Sandra u vinogradu do Jasne koja kao partner vodi posao u Casi Manzolin, pokazao kako je timski rad postavljen na čvrstim temeljima vizije, truda i ljudskosti jedini put ka uspjehu.

Pierova energija doživjela je svoj maksimum izvođenjem Porečanske himne „La Mula De Parenzo“ te nam je nekadašnji turistički vodič, DJ, danas vinar i ugostitelj pokazao još jedan od svojih brojnih talenata. Piero Poletti svoje dobro raspoloženje prenio je na sve nas koji smo u predivnim taktovima zlatnih osamdesetih uz zalogaje iz kuhinje sve bogato zalijevali Poletti vinima. Rashlađena malvazija uz kanape s plodovima mora, rose Rossella uz ručno rezani istarski pršut i sir te merlot uz mini burgere za kraj.

Ovaj događaj je svakako zahtijevao veliku organizaciju i tim ljudi međutim ležerna atmosfera koja je nesputano klizila ostavljala je dojam da je to najspontaniji događaj na svijetu uz sladak after-taste i dojam jednostavne profinjenosti i čistog užitka. Pod zvjezdanim nebom Poreča na terasi Case Manzolin slavio se život. Život i kakvim ga možemo napraviti. Piero i Loredana svoju su priču strpljivo i s ljubavlju modelirali. U nju su utkali svu ljubav i strast, cijelog sebe.

Izbrendirali su na jedan iskren i autentičan način svoj životni stil i put te za razliku od Frankija koji kaže: „..regrets, I have a few..“ oni ne žale ni za čim. A to je tek početak.

Matteo Poletti, naslijedivši od oca mnoge talente, uz studij enologije koji završava garancija je trajanja i dugovječnosti ove posebne vinarije koju će prenositi nova generacija. Postoje ljudi koji vas nadahnjuju i s kojima se kliknete na prvu. Puno više od nas samih neka nevidljiva ruka vodi vas do njih. Ne samo kako bi se družili i pili izvrsna vina, već kako bi od takvih ljudi učili. Ljudi kakav je Piero Poletti danas ima malo. On vam srce stavi na pladanj uz zvuk Barrya Whitea i još s vama zapleše.

Festival Vino Dalmacije 2022.

Pisati iz čistog gušta privilegij je koji pruža subjektivni izričaj doživljenog. Pisati o vinu, a ne biti duboko uronjen, kako bi rekao Oliver u tu “tajnu koja diše”, bilo bi površno. Stoga ne čudi kako naš svaki slobodan trenutak intenzivno pulsira u izravnoj i iskrenoj interakciji sa čudesnom božanskom kapljicom. Vino ne podnosi prijetvornost i laž te na svoj specifičan način izabire svoje sljedbenike.

Udruga Vino Dalmacije osim u svom nazivu sadržava i nosi ka mater dite dalmatinsko vinarstvo. Od pelena ga ziba, štima i pazi kako bi naraslo i sve svoje talente pokazalo. I nije lako uštimati to bogomdano glazbalo, tu škrinju punu blaga koja se traži izglancati i pokazati.

Festival Vino Dalmacije idealna je pozornica sa koje daleko odzvanja najlipša dalmatinska vinska pisma. 8. i 9. travnja u prekrasnom ambijentu hotela Amphora na splitskom Žnjanu održao se dugo očekivani festival Vino Dalmacije. Promjena nekadašnje lokacije pokazala se odlična iako manje bitna u odnosu na sadržaj događaja, a to su vina. Pregledno poredani stolovi brojnih izlagača dopuštali su prostor za promenadno krstarenje i kušanje vina.

Raznolikost i bogatstvo Dalmacije očitovalo se na svakom koraku bilo da se radilo o „velikim“ ili manjim boutique vinarijama. Posjetitelji su mogli uživati prvenstveno u brojnim autohtonim sortama u kojima Dalmacija u odnosu na ostale hrvatske vinske regije oduvijek prednjači te u internacionalnim koje pod dalmatinskim nebom dobivaju poseban timbar.

Guštali smo i divili se onim već poznatim velikim vinima kakvo su Modro Jezero ili Draga vinarije Grabovac kao i Omiškoj Ruži ili Pribidragu vinarije Mimica koji nas vraćaju zaboravljenim biserima kao što su muškat ruža, ninčuša, okatac. Kad je pošip u pitanju, iako ljubitelji virtuoznog toucha Luke Krajančića ta dominantna bijela sorta Dalmacije ima brojne virtuoze i kao vodeća bijela sorta Dalmacije pokazao je svoju potentnost u svim varijantama i različitim mikroklimama, od prekrasnih svježih poput onih vinarija Stina, Krolo ili Volarević do onih odležanih i kompleksnijih iz drva poput Nono ili Mindel vinarija Rizman i Nerica.

Ljubitelji popularnog plavca malog uživali su u specifičnoj sortnoj prepoznatljivosti koja uz dozu šarmantne rustikalnosti sve više dobiva na dugo čekanoj eleganciji i idealnom balansu. Te i takve šampione razlikuje, a ujedno dodatno obogaćuje jedino terroir s kojeg dolaze bilo da se radi o onima s Pelješca, Hvara ili Brača naglašene voćnosti ili onima sa svježinom Komarne.

Osim otoka i priobalja sve više se ističe Dalmatinska zagora koja zahvaljujući idealnoj mikroklimi i ulaganju posljednjih godina doživljava ekspanziju vinarstva. Najbolji primjeri korištenja prirode i inteligentnog pristupa suvremene tehnologije s vizijom pokazala su iskrena i precizna vina vinarije Gašpar čiji trnjak još osjećamo na nepcu jednako kao i kapljice vinarija Katich i Sušić.

Uvijek nam je drago vidjeti neke nove mlade vinarije koje su iznjedrili neki predvodnici koji su poput lokomotiva vukli svoje susjede. Tako je sigurno velika zasluga vinarije Bibich što danas vinarije Sladić i ona Ante i ona Marka Sladića imaju izvrsna vina i vinsku priču Plastova koja je svjetska priča. Ili vinarija Rizman koja je iskopala temelje najmlađeg hrvatskog vinogorja Komarna i utabala put ostalim velikim vinarijama s tog područja tako da smo uživali u vinima vinarije Opus koja već sa svojim mladim vinogradima može konkurirati na tržištu.

U tim i takvim pričama leži naše bogatstvo i put budućnosti dalmatinskog vinarstva jer veliki ne postoje samo radi sebe već ih božja ruka postavlja na to mjesto s razlogom kako bi povukli ostale. Ni Pelješac nebi bio danas vinski dragulj Dalmacije da nije bilo vinarija Matuško ili Kiridžija. Zato danas uživamo u svjetskim (ništa manje od tog) vinima s tog područja poput onih vinarija Saint Hills, Grgić ili Skaramuča.

Stoga više od rada u vinogradu za uspješnost budućnosti dalmatinskog vinarstva važno je raditi na pomalo divljem dalmatinskom temperamentu i mentalitetu te ga iskoristiti u pravom smjeru. Jedan takav smjer je Festival Vino Dalmacije koji svojim nastojanjem želi povezati i vinara Ivicu Milana iz Kaštela i garažistu Markusa iz Zagreba u istu dalmatinsku priču jer oni to i jesu. Ovakav događaj uz sve održane radionice vodeći je dalmatinski vinski događaj koji za svoj trud uz asistenciju Saše Špiranca i njegovog tima iz Vinarta zaslužuje sve pohvale.

Vinska priča Dalmacije nije samo naša priča niti priča isključivo ovog trenutka. Ona pripada svima pogotovo onima kojima je kao baštinu trebamo jednog dana ostaviti. E pa neka onda bude kao najbolji prošek koji je još pradida zakopa u zemlju, a naša ga se dica neće sramiti već će ga s ponosom pokazivati i piti. Tako da bi ponos izdvojili kao vodeću emociju koja nas je preplavila kušajući dalmatinska vina ta dva dana. Otvorena škrinja zlata koja svijetli na ponos svima.

Trebamo je samo svi zajedno izglancati i pokazati kako bi se sto bolje pozicionirali na svjetskoj vinskoj karti. Naši vinski ciljevi trebaju biti visoko postavljeni jer to naša vina i traže. Ona traže izlazak iz lokalnih okvira i skidanje okova tradicije koja se preoblikuje i oslobađa kroz nove vidove komunikacije te na taj način privlači i spaja nove generacije. Pustimo dalmatinska vina neka nesputano poteku u rijekama gradeći mostove susreta. Netko će možda reći kako je ovo pomalo emotivan tekst ali mi smo ipak dvoje temperamentnih dalmatinaca koji, kako smo na početku rekli imaju taj privilegij piti vino i o njemu pisati isključivo iz čistog gušta.

Vertikala Jakob Cuvee u splitskoj Bokeriji

Nakon uobičajene i pomalo dosadne dalmatinske zime na prvim zrakama proljetnog sunca raširile su se i grijale zidine Dioklecijanove palače. Uz golubove koji su oblijetali i veseli žamor ljudi Domaldovom ulicom još se čulo primamljivo zveckanje vinskih čaša. Ispred kultne splitske „Bokerije“ prizor kao s razglednice koji je u par osunčanih kvadrata te pitoreskne kalete sakupio vinske zaljubljenike.

Prezentacija vina vinarije Jakob u režiji Never Green distribucije u tarantinovskoj maniri „Bilo jednom u Hollywoodu“ podsjetila nas je kako bi ustvari takvi eventi trebali izgledati.

Točenje pjenušca na ulici dok prolaznici zastajući gledaju u čaše koje blistaju na suncu dok perle iskaču kao sitni dijamanti željni s nama zaplesati. Ležerno minglanje i upoznavanje ljudi kroz vino kao zajedničku poveznicu. Nije li smisao vina upravo ta jednostavnost i bistrina pristupa i misli u ophođenju te obostrano nadopunjavanje kroz senzaciju doživljenog?

Stoga je pjenušac vinarije Jakob na najbolji mogući način pripremio naša organoleptička papila na ono sto je slijedilo:

Vertikala Jakob Cuvee berbi 2011., 2012., 2013., 2015., 2016.

Poseban doživljaj budila je spoznaja kako su se neke od berbi 2011. naprimjer izvađene iz arhive i nema ih na tržištu. Vinarija Jakob na jedan sofisticiran i pomalo samozatajan način nastavlja viziju svog osnivača kroz izvrsnost pristupu i proizvodnji vrhunskih vina.

Stoga ne čudi činjenica kako ta vina upravo kreira enologinja Ivona Jeličić kroz čiji dodir se upravo i osjeća povezanost s likom i djelom prerano preminulog vinara Ilije Zdravka Jakobovića. Obiteljsku priču vinarije Jakob ponosno nastavljaju tri sestre svjesne kako kreacija njihovog oca nadilazi ljude i vrijeme tražeći izlazak iz podruma.

Pet ponuđenih vina uz fantastične zalogaje iz kuhinje koji su na bogato serviranim stolovima pozivali i samog Dioniza na slavlje ostali smo zatečeni savršeno ukomponiranom trenutku koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Nakon kratke uvodne riječi enologinje Ivone Jeličić bili smo ugodno prepušteni isključivo svojem doživljaju vina kojeg smo uspoređivali i komentirali s ostalima. Pokazalo se kako je ipak to puno bolji pristup bez sugestija i nametanja.

Vinu se dala apsolutna sloboda koju ono i zaslužuje kad jednom iziđe iz podruma. I nije toliko bitno da li vam se više svidjela još uvijek bojom i svježinom prisutna 2011. koja uz cabernet sauvignon i merlot ima syrah dok ove druge umjesto njega sadrže cabernet franc.

Nekoga je očarala elegancija 2012., a nekoga vibrantnost i savršena voćnost 2013. godine. Nakon 2015. i 2016. pitali smo se da li su to u dekanterima naša ili bordoška vina jer doživljaj kušanog nadilazilo je pojam o našim takozvanim bordoškim kupažama. Elegancija uz savršen balans atributi su kojima sa sigurnošću možemo opisati ova savršena vina.

Vinarija Jakob stoga je taj dan ušla na velika vrata Dioklecijanove palače predstavivši se zahtjevnoj splitskoj publici vinima dostojnim careva i bogova.

Mi dvoje smo izuzetno uživali i obogatili svoj vinski mentalni podrum novim iskustvom. Na tim samo našim policama na posebno mjesto smjestili smo vina vinarije Jakob. Sigurni smo kako će se i na mnogim policama i stolovima među istinskim vinskim zaljubljenicima pronaći ova izvanredna vina koja će ostaviti dubok trag u mentalnim mapama onih koji će u njima uživati.

Vinart Grand Tasting 2022.

Tumarajući kroz maglu kao izgubljeni brodovi u noći bez mjeseca konačno smo naišli na dugo čekano svjetlo humanog i civilizacijskog ozračja. Manifestacija koju godinama vjerno hodočasti i slavi hrvatska vinska nacija ove godine čekala se više nego ikad. Upravo nas je svjetlo Vinart Grand Tastinga 2022. osvijetlilo kao ognjište predaka i ugrijalo naše nade i velika očekivanja.

U Laubi je stoga vino, kao najbolji ambasador suvremenog čovjeka, pokazalo svu raskoš svog medijalnog i komunikacijskog talenta. Vibrantna atmosfera interakcije izlagača odnosno vinskih virtuoza i „žednih“ posjetitelja konektirala je na visokim frekvencijama.

Takav čaroban trenutak kad se u jednu savršenu točku spoji više faktora upija nas u sebe i nastaje magija. Sofisticiran zvuk zveckanja vinskih čaša poveo nas je podijem kao iskusan plesač tanga mameći osmijeh na svako lice. Kušala su se nova vina tek punjena u boce koja su bez obzira na svoj nemir i uzbuđenje pred nastup itekako pokazivala svoj potencijal.

Pregledno poredani štandovi vinarija iz svih hrvatskih vinskih regija kao i iz nekih susjednih zemalja zvali su nas svojom bogatom ponudom. Bilo je nemoguće u ta dva dana obići svaku vinariju i kušati svako vino tako da smo se mi fokusirali na vina onih vinarija koje nemamo priliku često kušati.

Pri tom moramo izdvojiti vinariju Antunović čija vina sa specifičnim terroirskim obilježjem erdutskog tla te okusom soli i pepela osvojila su naša organoleptička i ona druga osjetila. Također atraktivnu vanjštinu butelja vinarije Apolitico itekako prati podjednako atraktivan sadržaj njihovih butelji. Graševina kao sorta uvijek iznova pokazuje svoju raskoš i veličinu ovisno o terroiru s kojeg dolazi.

Vinart je ove godine pokazao kako hrvatska vinska scena nezaustavljivo raste i u kriznim uvjetima te kako njeno vrijeme tek dolazi. Energija mlađih generacija vinara usklađena s iskustvom i mudrošću starijih hrabro koketira s izazovima. Tako možemo pronaći i u tradicionalnoj Dalmaciji osvježenje kroz neke nove vinske pustolovine.

Dominante dalmatinske sorte pošip i plavac mali ruše sve dotadašnje stereotipe u načinu proizvodnje kao i položajima s kojih dolaze dajući izvrsne rezultate. Izdvojili bi plavac mali 2017. vinarije Krajančić koji dolazi s jedinstvenog položaja Zaglav na Korčuli i svojom vibrantnošću i senzacionalnim balansom pokazuje jedan novi smjer te bogomdane sorte.

Uz kralja pošipa – vinariju Krajančić, pošip vinarije Zure nametnuo se kao dokaz kako izvrsna vina te dalmatinske glavne bijele sorte ne moraju dolaziti s poznatih položaja kako bi bila podjednako dobra. U to nas je već odavno uvjerio i jedinstveni Nono vinarije Rizman kao i oni iz dalmatinskog zaleđa vinarija Krolo i Katich.

Oduševila nas je malvasija dubrovačka Kremen vinarije Volarević koja izdvaja najmlađe hrvatsko vinogorje Komarnu kao vinogorje koje se nalazi u ekspanziji i od kojeg možemo očekivati samo najbolje. Vinarija Crvik iz Konavala bila je ugodno iznenađenje jer su njihova vina koliko god ih je skromno simpatični vinar prezentirao ostavila ozbiljan dojam na nas. Izdvojili bi, osim izvrsnog Vilinog plesa, Limited edition (85% malvasija dubrovačka, 15% maraština) od čega je malvasija odležavala 50% u barrique bačvama, a 50% u inoxu.

Plešivica svojom kvalitetom i dalje samouvjereno krstari vinskim morem dižući se iznad epiteta hrvatske Champagne što pokazuje trend izvrsnih orange vina vinarije Jagunić kao i ona iz amfore vinarija Tomac i Kolarić-Coletti. Bogatstvo ponude naših vinskih regija uveliko govori o ozbiljnom rastu i razvoju vinske kulture na našim prostorima što je ujedno i rezultiralo velikom posjećenošću ovog prestižnog vinskog sajma.

Možda jedina mana idejnog tvorca i organizatora ovog i ovakvog vinskog događaja Saše Špiranca je ta što nije kloniran u više osoba koje bi na pravi način, u cilju dobrobiti podizanja vinske kulture i brandiranja hrvatskog vinskog proizvoda, djelovale na ovakav način u svim vinskim regijama. Ne podcjenjujući nijednu hrvatsku vinsku regiju pogotovo ne Istru koja koja je oduvijek služila kao primjer, primjećujemo kako promjene u svijetu i na tržištu traže nove ideje i pristupe. Otvorenost Vinarta ka svima koji na ovim prostorima i šire imaju što reći kad su vina u pitanju, rezultiralo je posjetom vinarija iz Slovenije, Srbije, Bosne i Hercegovine i Makedonije.

Veliki hendikep za sve vinoljupce bio bi ne kušati vina vinarije Milas iz Hercegovine. Njihova izvrsna žilavka, blatina iz 2012., a pogotovo merlot svrstavaju ovu boutique vinariju u sam vrh europske vinske priče. Putujući tako Laubom od Konavala do Međimurja od malvasije dubrovačke preko pošipa do pušipela uspoređujući naša vina sa susjedima zaključujemo kako smo blagoslovljeni ovim komadićem zemlje koji nam je nesebično dao Bog.

Brojne autohtone sorte kao i internacionalne koje se ponašaju kao doma. Tako i nagrađivani cabernet sauvignon vinarije Poletti i ovog puta opravdava izvrsnost i umjesnost vinara u stvaranju velikog vina. Sve riječi pohvale za svaku vinariju koja je na Vinartu imala svoj štand i poziciju jer tu nije stigla slučajnim odabirom. Sve su to pozlatile njihove ruke i trud koji je dao plodove u kojima smo mi vinoljupci uživali. Većina tih vina naći će se na kartama restorana diljem Lijepe naše i šire i u njima će se uz dobre zalogaje moći uživati, družiti i istinski živjeti.

U tome se i krije smisao.

Smisao žuljavih ruku, znoja i soka iz zgnječenog grozda u radosti je koju zajedno pijemo nazdravljajući životu.

Možda više nego ikad suvremenom čovjeku danas postaje sve teže pronaći svakodnevno svjetlo optimizma. Upravo u grozdu i zatvorenoj butelji zarobljeno je sunce koje se pijući vino oslobađa i pretače u krvotok darujući nadu u život.

A u tom je sav smisao, radujemo se i sljedećem Vinart Grand Tastingu.

Vinarija Čitluk – novo ruho hercegovačkog vinskog giganta

Vinarija Čitluk kao dio nekadašnjeg giganta HEPOK-a, uspjela je prebroditi turbulentna razdoblja iz prošlosti te opstati i na taj način utabati put budućem hercegovačkom vinarstvu u cjelini, kakvo je danas.

Stručnost tima vrhunskih enologa tražila je dovoljno hrabrog i pomalo ludo optimističnog lidera koji će kao lokomotiva povući vagone vrijednog tereta. Željko Nakić kao većinski vlasnik i direktor današnje Vinarije Čitluk upravo je osoba čiji entuzijazam i zalaganje služe kao gorivo za pokretanje tog ogromnog i vrijednog pogona. Na više od 300ha obnovljenih vinograda, prvenstveno autohtonih sorti žilavke, blatine i trnjka, kao i plavca malog i vranca, prostire se blago vinarije Čitluk. Najpoznatiji od pet položaja – Kameni vinograd ponosno se prostire na 100ha površine i osim vrhunskom kakvoćom grožđa plijeni i svojim atraktivnim izgledom.

Bjelina hercegovačkog kamena, koji prekriva gotovo devedeset posto površine, govori o skeletnom tlu u kojem loza svojim korijenom hrli dublje u utrobu Majke Zemlje kako bi iz nje kao njeno dijete isisala ono najbolje. Kameni zagrljaj oko loze stvara prirodnu zaštitu čuvajući na taj način lozu od ekstremnih uvjeta. Mjesto na kojem je rođeno nadaleko poznato Kameno vino svojom karizmom ostavlja bez daha posjetioca i promatrača.

Kao otrgnuta stranica ilustrirane bajke, koja svojim izgledom ne otkriva porijeklo već sugerira mašti na volju, smještajući to mjesto u album najljepših svjetskih vinograda. Željko Nakić kao član AREV udruge starih vinskih regija Europe izražava potrebu i želju takvom jednom kultnom mjestu omogućiti adekvatan pristup kroz posjete i kušanje vinoljubaca cijelog svijeta. Vinarija Čitluk kao najveća vinarija u Bosni i Hercegovini svoja vina izvozi u 25 zemalja svijeta stoga ne čudi ako poput Vedrana Mlikote i Stipe Božića na ekspediciji negdje u Nepalu na stol dobijete njihovu Blatinu.

Širina ponude podijeljena po kategorijama od stolnih i kvalitetnih vina do vrhunskih i bariquiranih ima svoje ljubitelje i kupce. Promjena trendova i sve veći rast kvalitete iznjedrio je liniju Teuta kao posljednju riječ izvrsnosti struke na čelu sa Tihomirom Prusinom kao glavnim enologom. Od 1989. godine kad je prvi put u vinariji Čitluk i uopće napravljena hladna maceracija na žilavki do danas kad je uz tehnološki napredak i viziju struke probijen rekli bi stakleni strop vinarstva.

Stoga ne čude brojna priznanja i nagrade kao i ova najnovija na ovogodišnjoj Sabatini gdje je Vinarija Čitluk osvojila zlato za svoju blatinu. Uz brojne etikete u posljednje vrijeme obogaćene traženim pjenušcima, roseima i orange vinima vinarija Čitluk nikada neće odustati od svog temeljnog branda žilavke, blatine i trnjka u onom svom autohtonom i prepoznatljivom izričaju. Kad od početka svoje karijere prođeš sve segmente tog zahtjevnog posla od vinograda do podruma tad ne čudi kako se gospođa Spomenka Brkić našla na mjestu izvršne direktorice i desne ruke Željka Nakića.

U toku našeg razgovora Željko Nakić je u više navrata naglasio kako je neprocjenjivo iskustvo tima i svih onih koji su nekad radili i na taj način u vinariju Čitluk utkali sebe, svoje znanje i trud. U maniri svjetskih veliki i uspješnih vinarija, vinarija Čitluk kao svjetionik nastaviti treba i dalje nastaviti svijetliti hercegovačkim vinogorjem. Očekujemo kako će sami sebi podizati ljestvicu te na taj način podizati i kvalitetu u cjelini.

Ljudi kao Željko Nakić, vinarije kao vinarija Čitluk trebaju prostora i volje kako bi oživotvorili vizije koje bi zatim kao ekstrakt iz suhice blatine zamirisao hercegovačkim vinskim krajem dižući ga na respektabilnu razinu koja zaslužuje aplauz.

Hotel & restaurant Mimbelli

Postoje mjesta na svijetu koja privlače svojom pričom začinjenom zrncima tajni, dovoljnim za zagolicati maštu. Kamena kuća Mimbelli, u staroj jezgri Orebića, kuća je naočitog kapetana čiju su ljubav otrovali dok je on ploveći morem „navigava.“ Odluka kako drugu neće oženiti niti imati djece, pretvorila je zidove kamene dalmatinske kuće u hramske odaje vječne ljubavi i nade.

Danas kad nogom kročite u taj hram ljubavi još uvijek osjećate kako su se kapetan i njegova draga strasno voljeli.

Hotel & restoran Mimbelli stoga nije samo kuća s potpisom i ljubavnim pedigreom već magično mjesto koje su sadašnji vlasnici – obitelj Marić pretvorili u hedonistički raj. Boutique hotel s pet soba, od kojih svaka ima svoju temu, po kojoj je na jedinstven način s ukusom i stilom uređena ne oskvrnjujući postojeću tradiciju.

Tako možete uživati u nježnoj lavandi ili putenom grožđu, ovisno o preferencijama i raspoloženju dok pogled i na najmanji detalj, od kojih je svaki drugačiji, čini svaku sobu uzbudljivom i posebnom. Možda je upravo ljubavna podloga priče iz prošlosti, upotpunjena gostoljubivim obiteljskim dodirom Marićevih, pridonijela našem odličnom raspoloženju. Dobar san na mirisnim plahtama dok se budio dan, uz lagano udaranje mora o orebićku rivu revitalizirao je naša tijela od nakupljenog stresa.

Skriven od pogleda vrt, u kojem se pazilo ne poremetiti ravnotežu vremena i prostora, pretače sadašnjost u prošlost čineći na taj način najbolju kupažu. Doručak, ručak ili večera u tom autentičnom i iskrenom ambijentu otvaraju ne samo dekantirano vino već i čovjekovu dušu. Bogati zalogaji i slasni okusi s pijata koji izlaze iz kuhinje dio su uigranog tima mame Željane i kćeri Žane u čijoj se interakciji spajaju stara dobra klasika i suvremena kuhinja.

Zvuk vinskih čaša dok nazdravljamo, u kojima se perla pjenušac na mjesečini, slavi život u svim oblicima. Stoljetna smokva i orah u vrtu, đirani i čuvarkuće svugdje uokolo posađeni, leptiri i pčele koje iznad deserta oblijeću ne bi li se i oni zasladili Žaninim pohanim sladoledom.

Suživot prirode i čovjeka u tom dalmatinskom dvoru evocira i budi osjetila te intezivira proživljeni trenutak dajući mu dublju dimenziju. Sve je to davna vizija Željka Marića koji je i prije nego sta je kupio kuću Mimbelli znao kako upravo tu želi napraviti hotel i restoran. Iskreno mjesto na kojem će se ljudi ugodno i lijepo osjećati te odmoriti i revitalizirati. Mjesto na kojem se nakon dugog i napornog puta vraćamo kući odnosno samima sebi.

I uspio je!

Mimbelli je, od travnja kad otvori svoja vrata, do studenog kad ih zatvori kroz ovih sedam godina primio i ugostio ljude iz cijelog svijeta koji su ocjenjujući to magično mjesto najboljim recenzijama potvrdili ono što smo i nas dvoje doživjeli.

Sve je podređeno gostu na jedan jednostavan i nenapadan način. Uravnoteženost i mjera te osjećaj za lijepo možda su najbolja definicija iako je teško definirati to predivno mjesto jer ono svakome šapuće na svoj način. Netko će čuti zaljubljene uzdahe kapetana ili osjetiti čeznutljive poglede s prozora prema moru njegove nikad prežaljene ljubavi. Iduće proljeće ostaje nam ponovno otkrivati tajne ljubavne kuće Mimbelli.

Dalmatinske vinske ikone

Dalmacija kao kolijevka vinogradarstva i vinarstva Hrvatske uz bogatstvo autohtonih sorti, od kojih se posljednjih desetak godina možemo pohvaliti svjetskim vinima, traži brandiranje svog čeda. Bogatstvo raznolikosti terroira te karakternih osobitosti kako sorti tako i ljudi traži savršeno ukomponiranu simfoniju pokreta kojim bi svi zajedno krenuli dalje. Jedan od takvih hvale vrijednih pokušaja bio je vinski događaj „Dalmatinske vinske ikone“ koji se 22. i 23. listopada održao u prostoru restorana Kampus u Splitu.

Osmišljen kao godišnje kušanje najboljih vina Dalmacije privukao je kako struku tako i brojne zaljubljenike u vino opravdavši tvrdnju „prvo pa muško“ te tako utabao put za nadolazeće godine.

Udruženje „Vino Dalmacije“ time je pokazalo potrebu i svrhu postojanja u rastu i razvoju dalmatinske vinske priče kao i otvorenost prema svemu što može pridonijeti u brandiranju Dalmacije kao jedinstvene vinske regije. Već kroz radionice koje su se većinom održale dan prije primjetio se uspjeh i napredak posljednjih godina.

Mario Jelčić-Purko (vinarija Hvar Hills)

Radionica „Male sorte s velikim potencijalom“ koju je držao WSET-ov predavač Kruno Filipović pokazala je potencijal nekih zaboravljenih dalmatinskih sorti kojima je kroz vjeru i entuzijazam vinara udahnut novi život. Tako je sve prisutne oduševila Ninčuša vinarije Matela.

Kroz radionicu „Odležana bijela vina Dalmacije“ koju je održala svestrana vinarka Monika Prović pokazalo se kako su uvijek pomalo u sjeni bijele sorte Dalmacije konačno dočekale svojih pet minuta. Saša Špiranec svojim imenom, znanjem i iskustvom bio je savršen mamac za radionicu „Plavac, babić i tribidrag, crljenak -tri lokomotive crnih sorti“ kojom je spretno i zanimljivo kroz zajedničko slijepo kušanje pokazao sličnosti i različitosti kao i bogatstvo te tri sorte.

Manuela Plohl – žena s velikim vinskim znanjem, koja će hrvatsku vinsku scenu jednog dana obogatiti diplomom vinskog akademika, održala je posljednju radionicu „Decanterovi laureati“ i pokazala porast i pozicioniranost Dalmacije i Hrvatske na vinskoj karti svijeta. Fantastične vinske radionice poslužile su kao uvertira u promenadno kusanje najboljih vina koja su pedesetak vinara pripremili za taj dan.

Andro Tomić (vinarija Tomić) i Adela Zujić-Visković (WOW Split)

Ushićeni onim što se prostiralo pred nama utopili smo se u ponuđenom kao djeca u slasnim krempitama. Primjetljiva je bila ležernost i ponos vinara u rastakanju svojih šampiona kojim su nam bogato punili čaše. Zanimljivo je bilo kušati na primjer najbolje pošipe ili plavce s različitih terroira koji su svojim sitnim specifičnim različitostima samo dodali sveukupnu vrijednost. Otvarali su se magnumi, perjanice pojedinih vinarija koje su najbolje govorile za sebe elokventnim vinskim jezikom.

Bogatstvo autohtonih sorti, onih vodećih kao i onih malo manje poznatih, te različitost terroira kao i mikro-lokacija od sjeverne Dalmacije, srednje i južne pa do dalmatinske zagore govori o širini i bogatstvu koje treba staviti pod jedan zajednički i prepoznatljiv nazivnik. Kako je inače Dalmacija po svom genetskom kodu i naslijeđu čistokrvni pastuh vičan neobuzdanom trku te ga je teško staviti u ograđen prostor ili okvire, pred strukom stoji težak zadatak. Kako izbalansirati dalmatinske tanine, a ne izgubiti autentičnu prepoznatljivost?

Stoga svaki ovakav događaj vrijedi podrške svih onih koji jesu ili se smatraju dijelom dalmatinske vinske priče. Potreban je svaki komadić cjeline jer upravo taj komadić ima zadatak ispričati svoju priču, utisnuti svoju osobnost u zajednički dalmatinski timbar.

Stoga se nadamo kako će se dalmatinske vinske ikone u još većem broju održati i dogodine te na taj način obogatiti našu vinsku scenu na sveopću korist i viši cilj – a on je Dalmacija kao jedinstveni vinski brand.

Podrumi Andrija

Ako bi htjeli predstaviti jedan od najreprezentativnijih podruma zapadno-hercegovačkog vinogorja tad bi to definitivno bili Podrumi Andrija. Osim veličinom i izgledom to bezvremeno mjesto, ukopano u temelje povijesti vremena i tradicije, zarobljava posjetitelja osobnošću i karizmom obitelji Ćorić. Ljubav prema lozi, duboko utisnuta još od djeda Andrije u genetski kod svih generacija Ćorić, izvor je s kojeg piju vinogradi u Paoči – srcu čitlučkog Brotnja.

Blizina mora uz sastav tla, nadmorska visina od 230 m te cjelokupan terroir, stvaraju izuzetnu mediteransku mikroklimu i kao prekrivač dobro ušuškavaju i čuvaju žilavku i blatinu kako bi od sebe dale najbolje. Kako bi sveta sirovina uzeta iz prirode bila obrađeno na najbolji način bez agresivnih intervencija te promijenila dimenziju iz grožđa u božansku kaplju, godinama su zaslužni vrhunski enolozi. U počecima enologinja Vesna Bućan dok posljednjih godina vibrantna kapljica uspješno oživljava pod virtuoznim dodirom enologa Josipa Martinovića. Već na prvi pogled prilikom posjeta vinariji zaključujemo kako iza besprijekorne i ugodne vizualne scenografije stoji vinarija vrhunske suvremene tehnologije i izuzetno velikih kapaciteta.

Obiteljsko naslijeđe, čvrsta povezanost braće Valentina i Mire Ćorića te vizija njihove djece u izravnoj su sinergiji s izuzetnom kreativnošću i hrabrošću enologa za pažljivim eksperimentiranjem i pametnim pomicanjem granica. Kroz te odnose filtriraju se vina koja u sebi uvijek zadržavaju ekstrakt žive ljubavi i poštovanje prema nasljeđu i tradiciji.

Stoga ne čude brojne nagrade vinima, Podrumu Andriji kao najuspješnijem poduzeću općine Čitluk za 2019. godinu kao i nagrada Miri Ćoriću za managera godine. Također izvoz njihovih vina u gotovo sve europske zemlje, SAD i Kinu govori o respektabilnoj kvaliteti te opsegu i ozbiljnosti firme. Postupan i konstantan uspješan rast potaknut potražnjom i trendom vinskog turizma u novije vrijeme poprima atraktivne vizure kroz restoran i luksuzan smještaj u samoj vinariji.

Ponuda hrane i smještaja uz degustaciju i obilazak vinograda kompletna je usluga koju svaki svjetski vinoljubac želi i traži. Obiteljski slogan “uvijek žedan nikad pijan” zove na susret i druženje te se taj glas daleko čuje jer dopire duboko u čovjekovu srž potrebe za utaživanjem duhovne žeđi. One žeđi za susretom i razgovorom na zdencu života koji liječi i nakon kojeg prestajemo biti žedni.

U tom i takvom duhu otišli smo iz podruma Andrija napojeni i siti pretilosti istinskog doživljaja koji oplemenjuje i boja naše dane. Otišli smo kako bi se ponovno vratili i vino pili. Posebnost svake individue spoj je više različitih faktora i utjecaja, proživljenog iskustva i događaja te usudili bi se reći kao i kod vina izraste u osobnost po kojoj je ta osoba ili vino prepoznatljivo. Vino iz Andrijinog podruma počiva na temeljima tradicije, raste u bratsko-sestrinskoj ljubavi, oplemenjuje znanjem i iskustvom, a okom novih generacija otvara i širi vidike.

Ako je vinar točka na i terroiru i osobnosti koja uskršnjava svaki put kad otvorimo butelju onda su ova vina spoj ljubavi, snage, upornosti i hrabrosti, puno znanja i malo ludosti. To malo ludosti dokaz je vjere u cijelu priču od samih početaka koja je imala svojih uspona i padova. Jer ondje gdje razum i logika prestaju nastupa vjera. Vjera u zemlju, trs, čovjek, a za to uvijek treba doza hrabrosti i pozitivne ludosti koja nosi i širi entuzijazam u ovom slučaju kroz vino. Vino koje se pilo, koje će se piti, vino koje od kulta postaje svakodnevno blago na oltaru obitelji.

I za kraj završili bi aforizmom Valentina Ćorića kako „nitko nije velik ako ga mali ljudi takvim ne smatraju“ stoga je podrum Andrija veliki podrum s velikim vinima jer u njima uživaju obični mali ljudi kao mi.

BLAŽ – vinska snaga Hercegovine

Zaljubljenici u vino najveći su ljubavnici koji ne mogu ostati vjerni samo jednoj vinskoj sorti ili regiji. „Don Juanski“ karakter vinoljubaca čini ih građanima svijeta dok je njihov identifikacijski broj bliži broju i udjelu polifenola i tanina u vinima koja su kušali i koja su zapamćena ostala jer su ih oduševili. S jedne takve platforme dolazi i ljubav prema Hercegovini čiju vinsku scenu intenzivno pratimo posljednjih par godina.

Bila je to ljubav na prvi pogled kroz gutljaj Brkićeve žilavke koju smo prvi put kušali u jednom splitskom wine baru. Tragom organoleptičke senzacije došli smo i do Josipa Brkića- vinara iz Čitluka, tvorca Grede, Plave Grede i Mjesečara koji nam je otvorio rekli bi do tada pomalo skrivena vrata hercegovačkih podruma i vinograda. Od podruma do podruma od Ljubuškog, Čitluka do Međugorja, Stolca i Trebinja upoznavali smo i kušali žilavku, blatinu i trnjak iz različitih mikrolokaliteta.

Bogatstvo različitosti vođeno temeljnom sortnom prepoznatljivošću tih autohtonih hercegovačkih sorti iz godine u godinu diže se i raste tražeći pažnju. Tako je kao potreba, a kroz viziju Andrije Vasilja nastao BLAŽ. Udruga koja danas broji 26 vinarija koje zajedno nastupajući žele pokazati i prezentirati svo bogatstvo svoje vinske priče.

Ovogodišnji peti BLAŽ okupio nas je dan prije u hotelu Cesarica na radionici žilavke, blatine i trnjka koju je vodio hrvatski proslavljeni sommelier Siniša Lasan. Nakon radionice obogaćeni za iskustvo više zaključili smo kako uzlazna putanja kojom se hercegovačka vinska regija kreće itekako grabi velikim koracima. Specifičnost terroira te posebnost mikrolokaliteta kao i velika ulaganja vinara i znanje vrhunskih enologa iznjedrili su široki spektar fantastičnih vina koja svojim karakterom i kvalitetom ravnopravno mogu stati rame uz rame bilo kojem vrhunskom vinu.

Na presici bilo je govora i o načinu brandiranja Hercegovine kao vinske regije kroz projekt pod pokroviteljstvom USAID-a „Vinska cesta Hercegovine“. Međutim istaknuli bi prvenstveno pokretački entuzijazam i gorljivu želju organizatora BLAŽ-a Andrije Vasilja kao i svih ostalih udruženih vinara u stvaranju temelja kojim će se trasa hercegovačkog vinskog turizma sigurno kretati. Mogućnost smještaja kroz hotelske kapacitete, luksuzne vile s bazenima u vinogradima, kao i smještaj i hrana u vinarijama govore u prilog tome.

Veliki broj lokalnih proizvođača autohtonih prehrambenih proizvoda kroz razne sireve, maslinovo ulje, hercegovački pršut, nadaleko poznate uštipke zaokružuje eno-gastro priču dajući joj prepoznatljiv šarm. I ljudi koji vas zauvijek kupe svojom toplinom i gostoljubivošću. Umor velikih gradova ne egzistira u vinskim regijama kakva je Hercegovina jer ljudima osim osmijeha na licu ništa drugo nećete vidjeti. Provesti odmor na imanju Vlade Ostojića ravno je punjenju baterija na najjače. Revitalizacija kroz punoću okusa autohtone i zdrave namirnice kao i čaša vina dopuštaju nam razgovor dostojan čovjeka. Civilizacijski skok iz suhoparne digitalne stvarnosti u zelenilo vinograda jednim klikom ali onim u našoj svijesti. Idealna uvertira u sajam bila je večer u restoranu Gardens Dalibora Ostojića koji je ove godine bio i gost izlagač za Adami prosecco.

Bez obzira na vremensku prognozu koja je predviđala kišu dan sajma osvanuo je vedar bez oblačka. Ipak smo bili u Međugorju, a oni osim odličnih vina na zemlji imaju i moćnu zagovornicu na nebu. Na lokaciji Sport Centra Međugorje u prirodnoj hladovini visokih stabala i uz bazen koji je prostoru dao potrebnu dozu glamura smjestili su se stolovi na kojima su izložili svoja vina dvadeset šest vinara. Visoki stolovi po sredini poslagani duž cijelog prostora bili su predviđeni za kušanje u društvu uz hranu koja se na dva mjesta pripremala. Na jednom mjestu posluživala se marinirana junetina uz priloge koju je pripremio sarajevski Chef Nihad Mameledžija, a s drugog mjesta širio se miris s otvorenog grila na kojem su se pekli burgeri i steakovi Selekcija d.o.o.

Sofisticirani odabir klapske pjesme uz Đanija Stipanićeva koji je maestralno uz dalmatinske pjesme otpjevao i par talijanskih kancona bili su začin večeri koji uveliko govori o afinitetima i ukusu naših susjeda. Večer za pamćenje rekli bi, režirana istančanim ukusom i europejskim duhom, a hercegovačkom osobnošću. I kako izdvojiti bilo koga kad podjednako volimo svježinu u Ostojićevoj i Rubisovoj žilavki, laganu zaobljenost i aromatiku u Vilinkinoj, a neodoljiva nam je Marijanovićeva Selekcija kao i ona iz podruma Andrija. Na Sofiju – djevojku Carskih vinograda potpuno smo se zakačili, a s Begićevim novim Rastokom smo se oduševili.

Što se tiče blatine ona je s vremenom postala prava elegantna dama i tu večer kušali smo ih prekrasnih, onu vinarija Matić, Nuić ili Brkić, a posebnu pažnju uvijek plijeni nagrađivani Krš Orange vinarije Škegro. U listu ugodnih iznenađenja upisali bi, pogotovo mi dalmatinci, plavac mali vinarije Čitluk iz 2015. godine. Izdvojili bi kako hercegovačka vinska scena osim u autohtonim sortama raste i u internacionalnim tako da su zaljubljenici u vina mogli kušati i jedan od najboljih merlota na ovim prostorima onaj vinarije Milas. Dobro raspoloženje prisutnih vladalo je do dugo u noć. Kad je utihnula glazba izvođača s bine, čule su se prekrasne pjesme koju su izvodili lokalni dečki za stolovima i tako doprinijeli ljepoti te zvjezdane večeri. Jednostavnost i pristupačnost tih ljudi očituje se i u karakteru njihovih pitkih vina koja ne opterećuju već vas čine sretnim ljudima.

Za kraj rekli bi kako ovaj sajam već sad polako iskače iz lokalnih okvira te kako uz dozu hrabrosti i malo pozitivne drskosti treba izići iz sjene i krenuti u svijet. Ovaj već pomalo umoran i uspavan svijet treba upoznati novu energiju i zarazan entuzijazam Hercegovine. Zajedništvo i bogatstvo jedinstvene vinske priče. A mi smo samo zaljubljenici u vino. Naš identifikacijski broj bliže je broju polifenola i tanina koja smo kušali u vinima nego ičemu drugom što nas čini građanima svijeta. Hercegovina je zbog svega navedenog jedna od naših najdražih destinacija.