Gdje južnije nije tužnije – vinarije Rizman & Prović

U svijetu u kojem danas gotovo imamo sve možda ipak najviše nedostaje uzora. Deficit pozitivnih primjera koji bi kao svjetionici pokazivali pravi smjer. Logika nadopunjavanja te razmjenjivanja strasti, iskustva i poleta spojila nas je s našim mladim prijateljima. Dino & Mia ne samo da su preslika nas dvoje kad smo bili mladi, već su i živa vibrantna slika kakvi želimo i ostati. Njihov eruptirajući entuzijazam kao tek otvorena boca šampanjca i naše iskustvo poput ponuđenih čaša uživa u zajedničkom perlanju.

Zajedničko otkrivanje svijeta gastronomije i vina postala je naša niša, mreža za odmor razapeta na dva čvrsta debla kao na dva svijeta koja se međusobno nadopunjuju. Stoga odabir vina koja će se ovo ljeto moći kušati i sparivati u njihovoj konobi Kala nije bio posao već užitak u kojem smo izuli tijesne cipele i hodali bosi. Komarna nas je to proljetno jutro dočekala osunčana uz pomalo lijenu buru koja se niz vinograde plavca malog spuštala do mora mašući Pelješcu.

Viszla koju smo prilikom našeg zadnjeg posjeta upoznali kao štenca sad je narasla i osnažila, kao uostalom i sama vinarija Rizman obitelji Štimac, čiji je vjerni čuvar. Pogled s terase vinarije Rizman pruža jedan od onih jedinstvenih mističnih događaja kad osjećate sveobuhvatnu povezanost s prirodom i Bogom. Gospođa Snježana kao naša domaćica dočekala nas je besprijekorno sređena sa savršeno serviranim stolom za degustaciju s kojeg su se presijavale izglancane vinske čaše.

U tom božanstvenom ozračju pozitivne energije i vrhunskih vina nas četvero smo uronili u čarobni trenutak istine. Uz domaći pršut i sir pošip je pokazao svu svoju svježinu i mineralnost dok je Nonno na našem nepcu eksplodirao kao bomba aroma dugo ostavljajući okus južne Dalmacije u ustima i našim dušama.Bilo da se radi o Syrahu, Tribidragu ili Primusu zaključujemo kako je izvrsnost i predanost s vremenom kreirala vina koja plijene i osvajaju.

Na samo dvadesetak minuta vožnje od vinarije Rizman nalazila se naša druga za taj dan dogovorena destinacija. Na terasi obiteljskog hotela Merlot dočekao nas je Vjeko koji uz oca Branka i sestru Moniku vodi vinariju Prović. U zagrljaju neretvanskog polja plodne mineralne zemlje i Božje volje jedan vizionar na čuđenje svih posadio je vinograd chardonnaya i ušao u povijest.

Naron je pokazao kako stih iz Oliverove pjesme „Svoju zvizdu slidin“ uvijek najbolje kreira naše vizije, vrijeme i trud. Izvrstan karizmatičan chardonnay koji do najsitnijeg djelića kapljice ocrtava vizure i mirise tog kraja kao i osobnost vinara. I ne bi bilo pretjerano reći kako upravo Naron uz još par spada u perjanicu Hrvatskih chardonnaya iz drva.

Vjeko Prović

Predivna kušaona s jedne strane urešena starim dalmatinskim alatom, a s druge modernom „garderobom“ za vina s koje se smiješe sve njihove etikete. U kibli na stolu hladila se Zlatarica i Rose u kojima inače neumjereno uživamo i gasimo žeđ ljeti u MoNIKa’s Wine baru u Splitu. Kasnije smo uz pršut i steak kušali fantastični Pagan – kupažu prosušenog grožđa plavca malog, merlota i cabernet sauvignona.

Ljepota doživljenog teško se može usporediti s bilo čim te potvrđuje pravilo kako se upravo kušajući vina na izvornom mjestu gdje i nastaju na najbolji mogući način možemo povezati s izvornom vizijom vinara. Također možemo osjetiti bilo tog terroira, a usudila bi se reći i ambijentalnu i kulturološku dimenziju kroz povijest tog kraja.

Mia & Dino (konoba Kala)

U svijetu u kojem danas gotovo imamo sve možda ipak najviše nedostaje uzora. Vizionara čije će vizije kao svjetionici obasjavati put i pokazivati pravi smjer. Vinarije Rizman i Prović zasigurno su iskrčile šume predrasuda usudivši se biti oni koji će utabati put i pokazati kako se na svojoj zemlji može ostati i od nje živjeti. Kako se ipak svoju zvizdu isplati sliditi…

Od Katića građevinara do Katicha vinara

Nikica Katić i Viktor Zdilar

Na plodnom krškom polju Imotske krajine od davnina napojenom Vrljikom i Ujevićevom „Svakidašnjom jadikovkom“ te anđeoski zaštićeno Biokovom, zlate se i dozrijevaju grozdi novozasađenih vinograda Katić. Kujundžuša kao nanizani niz dukata zaslužno se i ponosno okitila titulom kraljice tog kraja, međutim savršeni rezultati i ostalih domaćih i internacionalnih sorti pogotovo pošipa i chardonnaya, pokazali su izvanredne mogućnosti imotskog terroira.

Ilijana Katić

Dugogodišnja ljubav i strast za vinom uspješnog građevinskog poduzetnika Nikice Katića i njegove supruge Ljilje s vremenom se pretočila u ostvareni san o svom vlastitom vinu i podrumu. Općina Lovreć tako je postala bogatija za vinsku oazu i moderno opremljeni podrum koji otvara svoja vrata svakom zaljubljeniku u cijenjenu božansku kapljicu.

Vina Katich

Gradeći prostor u kojem će uživati obitelj i prijatelji Katić tad nije ni bio svjestan kako gradi temelje jedne nove vinske priče i mjesto koje će hodočastiti zaljubljenici u vino iz svih krajeva svijeta. Mudrost i radišnost duboko su u genetski kod usađene vrijednosti imoćana te je upravo takav profesionalan i do kraja posvećen pristup iznjedrio Katićeva vina kakva danas pijemo. Budno oko enologa Viktora Zdilara prati put i proces stvaranja vina od vinograda do podruma. Sam proces pripreme svojih vlastitih sadnica do sadnje vinograda koji je trajao tri godine pokazuje profesionalnost i ono što možemo očekivati od takvog ozbiljnog pristupa.

Maksimalno ulaganje u opremu i nove tehnologije garancija su postojanosti i kvalitete na duge staze dok će nova kušaona na 300 kvadratnih metara pokazati respektabilnost sna jednog građevinara koji je želio postati vinar. Međutim više od uspješnog građevinara i novopečenog vinara, Nikica Katić je prije svega dobar čovjek. Bilo da ga gledate kao muža, oca ili prijatelja njegova otvorenost i toplina zarobljavaju vas kao i njegova vina. Kako je bogato imotsko tlo zaslužno za bogatu uljnu teksturu njegovih vina tako njegova osobnost bitno utječe na cjelokupan dojam. Vi ispred sebe vidite uspješnog  čovjeka bez arogancije koji se ne gura i ne nameće već kao i njegova vina osvaja toplinom i karizmom pobjednika. Kad tome dodate angažiranost i posvećenost cijele obitelji uz enologa Viktora Zdilara te kćeri Ilijane u kojoj se zrcali očeva strast i san, vi već sada nazirete kojim vodama plovi brod vinarije Katich. Visokih jarbola, širokih jedra neka mu je dobar vjetar.

Ljilja Katić

Kod Katića smo došli kušati Chardonnay o kojem su svi sa pohvalama pričali, a osim izvrsnog vina pronašli smo izgubljenu klackalicu u vrtu našeg djetinjstva. U takvoj igraonici možete piti vino i sjediti u viljušci bagera ili jesti pata negru osušenu na biokovskoj buri serviranu uz Cuvee i Riservu kupaže cabernet sauvignona, merlota, syraha i trnjka. Samo nebo je granica za ljude poput Nikice Katića. Oni se ne boje svoje snove pretvoriti u stvarnost i na taj način obogatiti i naš život.

Od hobija do vinarije Bora

Kad pomislimo na Dalmaciju u našim se moždanim mapama automatski pojavi zlatna slika sunca, modrog mora , juga i bure uz poznatu rašpu Olivera Dragojevića. Možda upravo bura svojim karakterom oslikava jedinstvenu dušu Dalmacije te svojom silinom koja ulazi u svaku poru čisti sve ono što ne valja, a sve dobro drži na okupu.

Zdravko Žuža

Bura ispituje naše korijenje i budi snagu za opstankom. Njen hrabar paraglajderski spust, pogotovo niz Velebit do Posedarja, od davnina je to mjesto učinio savršenim za prirodno sušenje suhog mesa, pancete i poznatog pršuta. Plodna zemlja i blizina mora kroz težake i ribare najfinijim je delicijama oduvijek hranila svoje ljude.

Zdravko i Nada Žuža

S toga ne čudi povratak korijenima poduzetnika Zdravka Žuže i njegove supruge Nade koji su u njedrima Posedarja točnije malom mjestu Podgradini stvorili mali raj kojem se svaki vikend vraćaju. Zdravkova dugogodišnja ljubav i izuzetna strast za vinom, strpljivo sazrijevajući kao grozd na čokotu u najboljem stupnju fenolne zrelosti, dala je plod – vinariju Bora koja se može pohvaliti najsjevernijim pošipom kao i najjužnijim sauvignon blancom. Priznajemo kako nas je znatiželja kao dvije mačke lutalice privukla pod tu skrovitu sjenicu u kojoj smo osim opuštenog uživanja i druženja ponovno otkrili značenje one in vino veritas.

Bora Pošip 2018.

Na bijelom stolnjaku dobrodošlice domaćini su prostrli najslađe bokune Dalmacije. Od pancete i pršuta, buzare od posedarskih škampi, fritaje s divljim šparogama do crnih špageta sa sipom i šparogama uz Bora vina koja su ruku pod ruku aromatikom i okusom iz istog podneblja najbolje pratila jela. Zalogaji su kao taktovi jazza klizili niz naše grlo hvatajući se za tanke žice duše kao Armstrongovi prsti za dirke trube.

Bora Cuvee 2017.

Istina koja je svijetlila kao krijesnica bila je spoznaja kako vino kao najbolji medij na jedan nevjerojatno iskren i nepatvoren način povezuje ljude bez obzira tko su i odakle su oni. U takvoj interakciji čovjek se oslobađa kako pritiska i stresa tako i imena i titule te za stolom ostaje samo gol čovjek odjeven u dobru volju i osmijeh.

Upravo takva su i vina Bora. Ogoljena surovom burom ali čista i postojana. Jednostavna, a ipak duboko zagledana u zdenac života iz kojeg crpimo mudrost. Kupaža merlota, cabernet sauvignona i syraha (Bora Cuvee) o kojoj je struka već izrekla pohvale koje je i naša skromna organoleptika zaljubljenika u vina potvrdila, otvorila je vrata jednom novom smjeru vinarstva tog kraja. Osim spašavanja autohtonog dalmatinskog blaga kao što je rijetka, a posebna Svrdlovina teži se za postizanjem prepoznatljivih i elegantnih svjetskih vina dalmatinskog karaktera.

Vina Bora

Put vinarije Bora nije ishitren i brz već mudro ucrtan na vinskoj karti kretanja. On spaja sve segmente kako lokalnog tako i globalnog eno-gastro turizma u jedan isti cilj koji će u Dalmaciju i u konačnici u Podgradinu privući istinske svjetske vinske zaljubljenike.

Pelješka vinska avan(tura)

Vozeći se Jadranskom magistralom ostavljajući vinogradske padine Komarne pogled nam je čeznutljivo pao na Pelješki most. Izranjajući iz vode poput Posejdona moćno je pokazivao vizuru kojom će u skorije vrijeme zagospodariti tim prostorom te na taj način put do peljeških vinarija znatno skratiti i učiniti ugodnijim. Međutim kako za sve dobre stvari u životu moraš malo pretrpjeti tako je i naša mala ekipa krivine i rupe na cesti shvatila kao dio šarma tog bogomdanog kraja. U ozračju čarolije iz bajke naša prva destinacija lebdila je u izmaglici nestvarnog dodirujući zemlju samo stepenicama kojim smo se uspeli do nje.

Enologinja Ivana Valić

Saint Hills vinarija, kao uspavana ljepotica, čekala je naš poljubac kako bi nam se predstavila. Činjenica je kako nam ta vina nisu nepoznata međutim kušati ih u krilu terase s pogledom na maslinike i vinograde daje vibrantnu dimenziju vinu oživljavajući ga u čaši. Taj spoj Zalto čaše na kamenim stolovima Saint Hillsa, u društvu enologa (Antonija Car, Ivana Valić), sommeliera (Roko Bekavac), nas dvoje vinskih zaljubljenika i vina utisnuo nas je duboko u zemlju kao loza svoje korijenje u potrazi za vodom.

Grupno otkrivajući tajne Frenchia, Le Chiffrea, Sv. Roka, uživali smo pronalazeći ujedno i sebe. Le Chiffre je definitivno ostavio dubok dojam na svih nas. Potentnošću i elegancijom nosio nas je kao ukroćeni pastuh svjestan svoje snage ali i nježnosti i plahosti. Chardonnay iz drva, u kojem se ono gotovo i ne osjeti, otvorio se pred nama i dao nam se u svoj ljepoti kojom jedno vino može progovoriti. Savršen balans voćnosti, svježine i kremoznosti podsjetio nas je na to kakvi i mi ljudi trebamo biti. Uravnoteženi sami u sebi i s okolinom usklađeni kako bi mogli tako integrirani ugraditi svoj život u cjelokupni zid životnog smisla.

Vina Saint Hills

Nakon svjetskog izgleda Saint Hillsa spustili smo se u Potomje provjeriti temelje pelješkog vinarstva. U dvoru Vedrana Kiridžije još uvijek miriše izgubljena Dalmacija. Mošt u njegovoj konobi još vrije, a šterike i uz vitar gore kao svjetionici pokazujući put kako se u budućnost bez tradicije ne ide. Ta konoba ustvari je vremeplov koji sva osjetila vraća u djetinjstvo resetirajući nas na tvorničke postavke brišući svo nakupljeno smeće vremena.

Vedran Kiridžija i sommelier Roko Bekavac

Kiridžija Dingač 2012. udiše se kao tajna koja govori bez izgovorene riječi. Gutljaj tog vina osvježi nam sjećanje vječne mudrosti i znanje koje smo negdje dok se još nismo ni rodili naučili. Šetajući kaletama stigli smo i do Mrgudića – vinarije u kojoj smo puno puta bili, a nikad je se nismo zasitili.

Vedran Kiridžija

Ako je Saint Hills novi pogled i prozor u svijet, a Kiridžija svjetionik i kompas koji pokazuje put, tad je obiteljska vinarija Bura -Mrgudić kombinacija tog oboje. Pomirivši u sebi dalmatinske mišiće ta kompleksna vina odišu strašću i elegancijom poklanjajući vam smisao u čaši. Postup Mare 2018. Bure – Mrgudić osim nas oduševljava i svog tvorca koji je svjestan kako je za stvoriti takvo vino potrebna posebna konstelacija zvijezda i prst onog gore s neba.

Boris Mrgudić

Ekstraktan i elegantan kao tango u kojem dvoje zaljubljenih umiru od strasti i ljubavi.

Mrgudić Mare Postup 2018.

Nadomak Dingaču pred famoznim tunelom uhvatili smo neuhvatljivi trenutak istine. Onaj kad ništa ne tražite, a sve dobijete. Kad se horizonti otvore i jasno pokažu sliku Pelješca u budućnosti gdje će plesati sve u ritmu suvremene vinske kulture.

Tunel Dingač

Zvjezdane staze vinarije Jagunić

Ako bi život mogao stati u famoznu rečenicu: “Life is a Cabaret”, tad bi ga bilo dobro potražiti i upoznati u ambijentu prirodnog vinogradskog amfiteatra, podno Žumberačkog gorja. Jedinstvena plešivička idila postavljena kao najbolji kazališni komad, osvaja svog gledatelja te tražeći svoju publiku nudi sudjelovanje u bogatoj predstavi. Popeti se na te daske koje život znače, znači skinuti svoja iznošena odijela i prepustiti se magiji tih vrijednih ljudi i tog kraja.

Pjenušci Jagunić

Vinska regija zbog svoje raznolikosti tla i brežuljaka, koji stvarajući svaki svoju mikro-klimu pogoduju uspijevanju velikog broja sorti, od omiljenih autohtonih do poznatih internacionalnih. Međutim kako orkestar ne može bez virtuoznosti dirigentske palice, a prepoznatljivost i potpis kazališnom komadu ipak daje redatelj, tako i u ovom slučaju karizma vinara postaje presudan faktor u tome kakvo će u konačnici biti vino.

Dominik Jagunić

Dominik Jagunić, iako mlad po godinama na papiru, svojim iskustvom i znanjem potvrđuje autentičnost i iskrenost njegove kapljice. Kad dvoje žednih iz korona-svakodnevice dođu napojiti svoje izgladnjele duše na Jagunićev zdenac, dogodi se bezvremeni susret istih koji imaju o čemu razgovarati.

Mjehurići iz Three Starsa poput betlehemske zvijezde obasjali su i pokazali put do istinskog života. Pjenušci po kojima se Plešivica svijetu nametnula i pokazala kako se u mirisu vapnenca i lapora te u tišini i strpljivosti starih obiteljskih podruma stvaraju plešivićke zvjezdane iskre. Dominikova težnja za izvrsnošću i hrabrost ka eksperimentiranju još od 2013., od kad je kao dvadesetčetverogodišnjak  preuzeo očevu vinariju, dovela ga je do uspješnih etiketa kako pjenušaca tako i mirnih bijelih vina.

Međutim virtuoznost i kreaciju najbolje iščitavamo u eleganciji i kompleksnosti njegovih oranž vina. Stoga su gutljaji njegovog rajnskog rizlinga i traminca crvenog Amber ostali u nama zauvijek kao paneli za solarno napajanje koji će uvijek podići energiju i imunitet na onaj iskonski i jednostavan način – sjećanjem na vrijeme u kojem smo se osjećali dobro. Kad vam vinar donese direktno iz bačve svoje blago koje još spava i tiho da se ne probudi kuša to zajedno s vama pitajući vas za mišljenje, onda to nije samo privilegija već i najljepši kompliment. Dva vina koja će u skoroj budućnosti izići na tržište, zbog potencijala kojeg su već u ovoj fazi pokazali, govore nam o bogatstvu vizija i ideja koje još možemo očekivati od Jagunića.

Three Stars brut

Pogled preko jedne od najljepših plešivičkih terasa i kišu koja je sipila i napajala kao blagoslov s neba vinograd traminca tu na položaju „Doma“ s čašom tog istog traminca u ruci i nas dvoje “imali smo san”. Znate onu M. L. Kinga: „I have a dream“ … u kojem će naša zemlja prepoznati i iskoristiti svoje potencijale i postati etablirana i prepoznata turistička vinska regija. A vina samozatajnog vinara Dominika Jagunića i osvojiti svijet.

Amber Selection 2017.

Gastroadvent – zvjezdana vizija Olje Martinić

Kad netko svoju viziju kao zvijezdu slijedi tad se, kako bi rekao Coelho, svemir uroti kako bi mu pomogao da bi sjaj te zvijezde i drugi vidjeli. Tako se fantastična ideja Olje Martinić, poznate splitske nutricionistice i dijetetičarke utjelovila kroz Gastroadvent u Splitu. Zajedno s ljudima i institucijama koje su je podržale kroz projekt Gastroadventa stvorena je jedna od najljepših božićnih priča u najlipšem gradu na svitu.

Olja Martinić

Zaboravljeno blago mediteranske kuhinje Oljinom intervencijom poput čarobnog štapića otkrivalo je svoju tradiciju i vrijednost. Kroz odlično osmišljen koncept paljenja četiri adventske svijeće na tematski načinjenom Adventu (ove godine od morske pjene) koje svaku nedjelju pale TV, radijski, portali i tiskani novinari.

Podrška Splitsko-dalmatinske županije, TZ grada Splita i TZ Splitsko-dalmatinske županije, kao i brojni ugledni sponzori ove godine (Podravka, Gastro ribarnice Brač, vinarija Hvar Hills) kao i restorani (Makarun, Chops Grill, Kadena) dovoljno govore o ozbiljnosti projekta. Da nije riječ samo o formalnom eventu govori nam i njegov edukativni naglasak kroz upoznavanje tematski zadane namirnice – ove godine ribe – kao i sudjelovanje raznih srednjih škola koje prezentiraju svoje proizvode.

Od samoniklog bilja do cvijeta soli koju su srednjoškolci s Hvara sakupljali po škrapama i kasnije oplemenili aromatskim biljem i plavcem malim. Ovaj jedinstveni projekt već desetu godinu zaredom postavlja čvrste temelje nekim novim vremenima i nekim novim generacijama. Spoj mladosti, struke, znanja i volje zaogrnut plaštem anđeoskog plamena ljubavi u nedjelju pri paljenju četvrte adventske svijeće u restoranu Kadena razgalio je naša srca.

Iskrena suza u oku Olje Martinić dok priča o „svojim bebama“ – dalmatinskim namirnicama, receptima, začinima ili konkretno o vareniku koje kao brižna majka želi podignuti iz pelena na noge i pustiti u svijet. To hvale vrijedno zalaganje i promicanje mediteranske prehrane pomaže pojedincu i zajednici šireći atmosferu prepoznatljivosti u svijetu globalnog. Gastroadvent u Splitu priča dalmatinsku eno-gastro priču čak i u nemogućim uvjetima  i izazovnim vremenima pod maskama i ima namjeru zaraziti svih svojim pozitivnim vibracijama.

Cvit Mediterana u predbožićno vrijeme obasjan je kako i dolikuje suncem i pozitivnim vibracijama. Nekako sve izgleda lako i svi pozdravljaju i plješću  dobrim i konstruktivnim projektima kakav je Gastroadvent.

Da, samo je potrebna jedna Olja Martinić. Definitivno je slijedila svoju zvijezdu čiji sjaj smo i mi vidjeli.

Vinarija Birin – tradicionalna ideja u suvremenoj priči

Vinarija Birin možda najbolje ocrtava realizaciju jedne tradicionalne ideje u suvremenu priču. Njen, za vinariju neuobičajen položaj u srcu industrijske zone, na pragu turističkog bisera Vodica, neočekivano nas uvodi u skriveni komadić autentične, zaboravljene Dalmacije. Skrivena iza reklama velikih tvrtki vinarija Birin kao znak i bandira maše i prkosno vijori na vjetrovima promjena. Ukazuje na Dalmaciju koja je generacijama iskrčila preko Nikolinog djeda i oca tvrdu zemlju crvenicu te na taj način stvorila preduvjete za nastanak jedne takve vinarije.

U natkrivenoj kušaoni napravljenoj od prirodnog kamena u stilu suhozida, bez prozora i vrata kako bi se nesmetano uživalo u pogledu na masline i lozu. Imate osjećaj kako ste se negdje u polju nakon napornog rada sklonili u „bunju“ jer se zacrnilo nebo i sprema se nevera. Tako su za nas dvoje već odavno vinarije postale skloništa od životnih oluja na kojima se obnavljamo kao orlovi. Uz namaze od tune, kozica, masline i prve gutljaje Birin Debita iz daljine smo uspjeli čuti čak i melodiju klape Intrade.

Sve se promišalo rukom maestrala kad zamiša more u želji da zapleše s njim. Tako smo i mi u ritmu Nikoline degustacije i opuštene ćakule zaplesali i guštali.  Na 2ha obiteljskih vinograda uzgajaju se autohtone sorte tog kraja – debit, maraština, plavina, lasina i babić no na jedan suvremeniji način. Specifičnost terroira u prvom redu tla bogatog crvenicom kao i neposredna blizina mora vinima daju prepoznatljivu osobnost kroz izuzetnu mineralnost i svježinu. Elegancija i sofisticirana nenametnuta zaobljenost okusa te kremoznost poseban su pečat vinara čija vina na taj način dobivaju potrebnu prepoznatljivost.

Nikolina strast za vinima mogla se opipati kad smo se spustili u podrum. Kušajući neke butelje koje još nisu na tržištu zaključili smo kako ovaj mladi vinar itekako ima čime iznenaditi. Preciznost i mudro planiranje kroz izuzetnu skromnost i strpljivost kao, rekli bi karakternu okosnicu, svrstava ovog vinara u one uporne i izdržljive jahače na duge staze.

Nikola Birin

Kao i njegova vina koja nenametljivo čekaju svoju priliku da vas oduševe, a onda vas više ne puštaju. Tako smo se i mi zakačili na jednostavnost viđenog, originalnost kušanog i bogatstvo doživljenog kod Nikole Birina. Ono što je Central park za New York, a Marjan za Split, sa sigurnošću možemo reći je vinarija Birin za Vodice. Suvremena „bunja“ u kojoj ćete otresti prašinu svakodnevice i osvježiti dušu. Mjesto na kojem ćete uz Birin vina ponovno raširiti krila i poletjeti.

Josip Brkić – čovjek, vinar, prijatelj

Odavno se spremamo napisati nešto o Josipu Brkiću.

Ali kako napisati nešto u prvom redu o prijatelju, zatim o vinaru iz Čitluka koji je davno izišao iz hercegovačkih okvira, a da se ne ponavljamo. Dovoljno je pročitati najnoviju knjigu Željka Garmaza „Vinske priče – Bosna i Hercegovina“ pa da dobijete sažet i jedinstven uvid u Brkićev lik i djelo. Naša namjera bila je odškrinuti vrata njegove osobnosti kako bi u tom svjetlu i drugi lakše razumjeli i upoznali njegovo djelo – vina.

Samozatajan i nenametljiv, ali ipak svoj, Josip je možda najbolji primjer kako živeći život na ovom svijetu nitko nije otok. Mostovi koji nas vode do drugih i druge do nas bitne su spone u razvoju i napretku svakog čovjeka. Kako se priroda nesebično, bez da traži išta zauzvrat, pobrine za vinovu lozu i grozd, tako se na sličan način pobrine i za čovjeka. Josip je postao vinar linijom tradicije koju je naslijedio od oca, bez kojeg je ostao vrlo mlad, da bi kasnije obogaćivao svoje znanje i tražio put kroz bogatstvo ljudi koje mu je Bog stavljao na put.

Kad vjerujete u dobro onda vjerujete u stvaralačku snagu pod čijom zrakom grozd zrije, a mošt fermentira – jednom riječju događa se čudo i erupcija koja rađa plodove naših vizija. Sate smo proveli u tim i takvim razgovorima u kojima smo se u potpunosti razumjeli.

Iskorak koji je napravio taj „najmlađi hercegovački vinar“ mjerljiv je s onim prvim korakom čovjeka na Mjesecu kad pogledamo sredinu iz koje dolazi i svijest o vinu i vinarstvu u to vrijeme u Hercegovini. Suptilan pristup i osjećaj za fluidnost postojanja Josipa kao osobe, koja u prvom redu više vjeruje onom iznad sebe koji nas svih pokreće, dovela ga je do pravih ljudi i odluka. Goriška Brda kao zlatni rudnik u kojem je darovane grumene zlata prosuo po  hercegovačkom kršu kao duhovno gnojivo napretka.

U tom suživotu predanja i vjere u ono najbolje u prirodi i čovjeku, iz života se izvlači čista bit postojanja. Stoga Josip pušta prirodu da odradi svoje pazeći i učeći uvijek iznova svjestan koliko su pojedina vina kao i trenuci neponovljivi. Poznavajući ustrojstvo njegove filozofije te hvatajući strpljivo vodu s istog zdenca ne čude epiteti njegovog velikog vina Mjesečara kako „nije vino s ovog svijeta.“ Dopuštajući neoskvrnutoj naravi i svetosti pristup u naš život, rušimo barijere među dimenzijama te se svetost pretače u stvarnost i vrijeme u naše prazne čaše. Pijući takvo vino prolazimo makadamom života u udobnosti Limoosine iskreno i bez lažnog glamura.

Brkića ne opisuje ništa toliko kao njegova ukorijenjenost u obitelj, poput loze duboko ukopane u zemlju koja izdiže pogled uprt u nebo neovisno o kiši ili suncu. Stoga bilo kakav naziv njegovom stilu u stvaranju vina ne bi bio adekvatan. Jedinstven i poseban učenik i učitelj i naš prijatelj. Danas je on mentor koji svojom jednostavnošću nadahnjuje uvijek inovativan i mlad, bogat novim idejama.

Brkić će uvijek za korak biti ispred svog vremena i zato će zauvijek ostati „najmlađi hercegovački vinar.“

Sretan rođendan prijatelju!

“Pijat ljubavi & gutljaj života” kod Ante Sladića

Danas je možda potrebnije nego ikad osjetiti svoje korijene i na taj način iz one najdublje neoskvrnute ljepote, kao na slamku izvući radost življenja. Globalno nametnutom bižuterijom zamaskirane autohtone vrijednosti ipak proviruju kao nježne visibabe u proljeće i skriveni vrapci podno stare strehe koji čekaju svoj let. Kad bi secirali prošlost uvidjeli bi kako je Dalmacija oduvijek imala svoj križ, međutim upravo kroz muku, znoj i žuljave ruke predaka izliveni su čvrsti temelji naše tradicije i blaga. Postati tragač takvih prostora znači otrgnuti komadiće divote kao kruh te ga kroz slova i slike umočiti u vino.

Ante Sladić

Vino – naša vječna inspiracija i strast, ovaj put nas je odvelo u zaleđe Šibenika do sela opjevanih u Arsenovim pjesmama. Pitomo Plastovo točnije selo Sladići dočekalo nas je jutarnjom svježinom i suncem koje je provirivalo u dvorište vinarije Sladić. Čvrst stisak ruke Ante Sladića i upaljena vatra u kominu koja je pucketala na prvu govore kako je to prvenstveno mjesto na kojem domaćin želi da se osjetite dobrodošlo. Nekad stara konoba u kojoj su se čuvali pršuti i odležavalo vino u bačvama, nedavno je adaptirana  u kušaonu  koje se nebi posramila bilo koja svjetski poznata vinarija.

Atmosfera koju su domaćini upalili toplo je tinjala šireći miris Dalmacije koji je opijao naše nosnice. Kao zlatni dukati rasuti po stolu stizali su slijedovi hrane koji su pripremani znalački i sa stilom posluženi. Sestra Marina Sladić izlazila je iz kuhinje i u stilu vrhunskog Chefa prezentirala jelo koje je za nas pripremila, dok bi Ante isto učinio s odabranim sparenim vinom. Priznajemo kako takav tretman, profesionalnost i količinu kvalitete nismo očekivali u Sladićima međutim ostali smo zatečeni savršeno uigranim timom Ante & Marine kojima se kasnije pridružio i otac Marinko. U savršenom balansu hrane, vina i ugodnog razgovora klica tradicije zakopana u svima nama bujala je i klijala svakim novim zalogajem i gutljajem.

Domaći pesto uz Sladić maslinova ulja

Domaći pesto od divlje to jutro ubrane i još rosom okupane rokule skinuo je prašinu s grla te uz sir i gutljaj debita resetirao naše napete nerve. Tako opušteni bili smo spremni dočekati vlak iz Perkovića kojim sam se kao „Djevojka iz moga kraja“ odvela do Drniša čašicom opola uz koji nam je Marina pripremila kozice. Savršeni omjeri okusa iz hrane konstantno su plesali u istom ritmu s Antinim vinima čineći taj dan onim koji je bio stvoren samo za nas.

Dvije vrste ovčjeg sira uz Maraštinu 2019.

Potentna maraština bez ustezanja strasno se poljubila s drugim slijedom – dvije vrste ovčjeg sira, onog lokanog i popularnog Paškog, dok je maslinovo ulje od oblice i domaće krvavice dalo dodatnu aromatiku te upotpunilo priču. Pijat ljubavi koji grije srce na kojem se jednostavnost odabrane namirnice mol (oslić), krompir, blitva nevino obrađene kako se nebi narušila njena čistoća, zalili smo fantastičnom Oyom Noyom – maceriranim debitom kojim se Ante vraća korijenima i vinima kakva su se nekad pila pod nazivom žutina. 

Kozice uz Lasinu Opol 2019.

Tipični pladanj s pršutom, pancetom i kobasicom s ružmarinom prirodno je bilo spariti s plavinom. Korpulentnost i slanost namirnice s vinom kojem ne strše tanini, organoleptički i na after-tasteu stvara ugodan baršunasti okus. Plavina od koje je vinar virtuoznim pristupom od sorte od koje se nekad u prošlosti pravila bevanda i koje se prodavalo na litre, uspio dobiti pitko i elegantno vino za svaki dan i svako godišnje doba. I ne samo po kvaliteti već i cjenovno.

Mol (oslić) i blitva uz macerirani Debit Oya Noya 2017.

Plavina je idealna butelja koja se treba naći na svakom stolu ne samo Dalmacije već i šire. Lasina – sorta kojom odavno znalci i struka zbog elegancije pripisuju epitet dalmatinskog pinot noira  ipak neodoljivim je čini upravo njena dalmatinska duša.

Domaći pršut, panceta i kobasica uz Plavinu 2017.

Terroir koji uz sve ostalo ima izuzetno plodno tlo u kojem se mogu pronaći fosilni ostaci školjaka te mikro-klima zbog blizine mora kao i blizina rijeke Krke, čine taj kraj savršenim za uzgoj vinove loze. Autohtoni šampioni debit, maraština, plavina i lasina nedavno su dobili i tribidrag ili crljenak koji smo također kušali, a koji uskoro izlazi na tržište. Posađen u kršu taj mladi vinograd s malim prinosom dao je vino izuzetnog ekstrakta koje obećava i kojeg nam je Ante ponosno predstavio.

Čokoladni kolač sa samoniklom biljkom dragoljub uz Lasinu 2017.

Razgovorom uz likere Likariju (rakiju od maraštine) i Crnu ružu (rakiju od lasine) zaključili smo kako mi uistinu imamo sve što nam je potrebno. S ogromnim brojem autohtonih sorti samo na području Dalmacije, a da ne govorimo o ostatku Hrvatske, vinogradarstvo i vinarstvo trebaju njegovati i podržavati sve institucije kroz poticaje i smanjene poreze. Obnova starih vinograda , sadnja novih kao i edukacija i suvremena tehnologija Hrvatskoj će otvoriti vrata i pozicionirati je na vinskoj karti svijeta.         

Fritule i ušečereni bademi uz likere Likarija i Crna ruža

Vinarstvo je jedna od rijetkih privrednih grana u kojoj mi sami proizvodimo, a na kojoj možemo graditi ekonomiju, turizam i općenito budućnost naše zemlje, a i novih generacija. Stoga su vinarije kao ova Ante Sladića bitni kotači koji imaju volju, znanje i sposobnost pokrenuti mašineriju jednog novog doba. Nova era Dalmacije i Hrvatske kao poznate i cijenjene vinske regije i zemlje.

Sladići – mjesto na kojem možete kušati čokoladni kolač sa samoniklom biljkom dragoljub uz gutljaj lasine koji će vam možda još bolje ispričati priču nego mi. Jer ova priča je jedinstvena i prepoznatljiva kao i etikete na njihovim vinima koje su uz fantastična vina originalnošću, kvalitetom i iskrenošću brendirali ovog mladog vinara. Stoga se nadamo kako će naši vinari umjesto sramežljivih vrabaca konačno kao orlovi zagospodariti vinskim nebom, a naša vinska priča od sramežljivog proljetnog pupoljka rascvjetati u mirisnu ružu.

Iz podruma Begić u svijet

Branimir Begić

Ondje gdje vjetar s juga sramežljivo donosi miris mora i Dalmacije milujući krošnje i vinograde Hercegovine, u Prologu malom mjestu pored Ljubuškog, smjestila se obiteljska vinarija Begić. Tradicija kao suhozid, koji je svaka generacija zidala kroz povijest, od pradjeda Luke preko djeda Jakova, dajući mu svoj doprinos do današnjih dana u kojima uz Leona Begića i njegova tri sina Jakova, Stjepana i Branimira vinarija doživljava procvat.

Vedrana Begić

Utisnutih tradicionalnih i obiteljskih vrijednosti okovan kršom hercegovac je od pamtivijeka u areni života bio prinuđen truditi se više od drugih. Tako su prvi čokoti plavca malog doneseni s Pelješca poslužili kao putokaz Leonu Begiću na koji način biti drugačiji i izdvojiti se na tržištu. Uz oduvijek prisutne plavku i žilavku niknuo je vinograd plavca malog koji na drugačiji način dirigiran – specifičnim terroirom i mikro-klimom daje odlična vina.

Dvojba koja godina barikiranog plavca malog – 2015. ili 2016. je bolja ostaje predmet debate za prepunim stolom na terasi vinarije. Za hercegovačkom trpezom, koja na autentičan način zavodi na prvi pogled bez prenemaganja bogato šireći svoje arome, upoznali smo te ljude čija vina traže našu pozornost i kušanje. Plavac mali odjeven u novu košulju ne želi usporedbu s  etabliranom zvijezdom iz Dalmacije već potvrdu kako je, bez obzira što nije odrastao u idealnim uvjetima, ispao izvanredan.

Vinograde Begića osim vjetra s mirisom Dalmacije oduvijek su milovale vrijedne ženske ruke. Kao brižna majka strina ne izlazi iz vinograda dokle god njeno „čedo“ nije dobilo sve što mu je potrebno. Taj ženski dodir uz sve ostalo možda daje izuzetnu eleganciju i lepršavost Begićevim vinima. A kako je svaka sljedeća generacija po idejama za koplje ispred prethodne tako se i Branimir, inače najmlađi Begić, uz to što je preuzeo vođenje vinarije okušao i u eksperimentu stavljanja žilavke u akaciju. Akacija kao drvo pogodno za odležavanje bijelih vina upotrebljavaju mnogi vinari, primjerice kod nas u Istri, međutim u Hercegovini su se to   jedino  usudili Radovan Vukoje i Branimir Begić. Vinograd Rastok kojeg je još zasadio pradjed Luka obiluje akacijom te se ideja prirodno nametnula kao izazov. Uzeti ono što priroda nudi na neoskvrnjenom pladnju kao mogućnost i od toga učiniti čudo.

Vino Rastok to upravo i je. Predivno vino sortne prepoznatljivosti i svježine žilavke s kompleksnim notama koje mu je dalo drvo akacije i elegantnom kremoznošću. Neopterećujuće i pitko, kao i taj cijeli dan u kojem smo osjećali živo i neprekidno kolanje života kroz arterije i vene druženja, hrane i neizbježnog vina.

Budućnost vinarije Begić već sad tvrdo je urezana jednako kao i drveni natpis iznad ulaza na imanje. Ta oaza hercegovačkog šarma i gostoljubivosti poškropljena svetom vodom duboke povezanosti i pripadnosti toj zemlji nikog ne ostavlja ravnodušnim. Utabanim vizionarskim morem, uz povoljne vjetrove kojima se svi nadamo, čvrsto kormilare braća Begić.

Želimo im dobar vjetar i još bolje berbe.

„…kad dođem u Hercegovinu, brže hodam, lakše dišem i bolje mislim…“

(Ivo Andrić)