istrawine Archives - Drinking Up With The Dodigs

Vinarija Poletti – 180 godina vina & ljubavi

Iza svakog projekta stoji vizija iza svakog uspjeha stoji trud i žrtva, a iza svega toga stoji čovjek. Peter Poletti za prijatelje Piero možda je jedna od najkompleksnijih osoba koju smo do sada upoznali. Taj autentični istrijan svojim širokim osmjehom na prvu osvaja, a osobnošću i karizmom plijeni i izaziva respekt gdje god se pojavi.

Red i idealan balans koji izviru iz Piera preslikani su na sve čim se ikad bavio i bavi između ostalog i na njegova vina. No ta umješnost možda se najbolje mogla vidjeti i doživjeti na proslavi 180 godina vinarije Poletti. Duga i bogata tradicija predstavlja stabilan temelj na kojem je vinarija rasla i razvijala se do danas međutim tek Pierovo preuzimanje vinarije i njegova vizija stvaranja vrhunskog buteljiranog vina lansira vinariju Poletti u sam vrh istarskog vinarstva.

Tako možemo reći kako su svi njegovi preci zasigurno zadovoljni učinjenim. Devet hektara svojih vinograda, 30 000 butelja godišnje, wine bar Casa Manzolin u staroj jezgri Poreča kao i heritage hotel u izgradnji. Casa Manzolin taj dan bila je u fokusu brojnih novinara i blogera koji su konstantno na portalima i mrežama objavljivali tekstove i fotografije senzacionalno uređenog prostora i uzvanika.

Domaćin je ugodnim glasom u stilu Barrya White nakon dobrodošlice i uvodne riječi izmamio suze u oku predstavivši svoju suprugu Loredanu bez koje kako je rekao „ničeg ovog nebi ni bilo“. Samozatajna Loredana Poletti u nebesko plavom kostimu plijenila je svojom elegancijom, a slika njih dvoje s djecom (Matteom, Glorijom i Gracijom) jasno je govorila o životnom uspjehu Polettijevih kojeg su postigli zajedno.

Možda su famozni Merlot 1842 lansiran za tu prigodu kao i obilježavanje obljetnice 180 godina bavljenja vinarstvom poslužili kao povod slavljenja sveukupnog postignuća i životnog uspjeha to dvoje nevjerojatnih ljudi koje imamo privilegij zvati svojim prijateljima. Obitelj, suradnici i prijatelji bili su svjedoci veličine Piera kao čovjeka koji je zahvalivši svima, od radnika Mirka i Sandra u vinogradu do Jasne koja kao partner vodi posao u Casi Manzolin, pokazao kako je timski rad postavljen na čvrstim temeljima vizije, truda i ljudskosti jedini put ka uspjehu.

Pierova energija doživjela je svoj maksimum izvođenjem Porečanske himne „La Mula De Parenzo“ te nam je nekadašnji turistički vodič, DJ, danas vinar i ugostitelj pokazao još jedan od svojih brojnih talenata. Piero Poletti svoje dobro raspoloženje prenio je na sve nas koji smo u predivnim taktovima zlatnih osamdesetih uz zalogaje iz kuhinje sve bogato zalijevali Poletti vinima. Rashlađena malvazija uz kanape s plodovima mora, rose Rossella uz ručno rezani istarski pršut i sir te merlot uz mini burgere za kraj.

Ovaj događaj je svakako zahtijevao veliku organizaciju i tim ljudi međutim ležerna atmosfera koja je nesputano klizila ostavljala je dojam da je to najspontaniji događaj na svijetu uz sladak after-taste i dojam jednostavne profinjenosti i čistog užitka. Pod zvjezdanim nebom Poreča na terasi Case Manzolin slavio se život. Život i kakvim ga možemo napraviti. Piero i Loredana svoju su priču strpljivo i s ljubavlju modelirali. U nju su utkali svu ljubav i strast, cijelog sebe.

Izbrendirali su na jedan iskren i autentičan način svoj životni stil i put te za razliku od Frankija koji kaže: „..regrets, I have a few..“ oni ne žale ni za čim. A to je tek početak.

Matteo Poletti, naslijedivši od oca mnoge talente, uz studij enologije koji završava garancija je trajanja i dugovječnosti ove posebne vinarije koju će prenositi nova generacija. Postoje ljudi koji vas nadahnjuju i s kojima se kliknete na prvu. Puno više od nas samih neka nevidljiva ruka vodi vas do njih. Ne samo kako bi se družili i pili izvrsna vina, već kako bi od takvih ljudi učili. Ljudi kakav je Piero Poletti danas ima malo. On vam srce stavi na pladanj uz zvuk Barrya Whitea i još s vama zapleše.

Grand tour de Istra by #thedodigs

Piero Poletti i njegov Chevrolet Camaro iz 1978.

Možda upravo u posljednje vrijeme suvremen čovjek uviđa značenje riječi sloboda. Kad su gotovo sve geografske granice izbrisane, iznenadne nevidljive pregrade zarobljavaju kretanje i svijest čovjeka. U ovom ljetnom periodu godišnjih odmora već godinama naše destinacije su Italija i Francuska. Mjesta u kojima se ispija šampanjac uz doručak i gdje kultura stola i pijenja vina privlači dvoje probuđenih i još uvijek u život zaljubljenih ljudi.

Zbog novonastale situacije kad su putovanja ograničena pa čak i nemoguća zbog raznih komplicirajućih mjera, mi smo se odlučili godišnji odmor provesti u Istri. Ne bez razloga jer je Istra po nama dio Hrvatske koji zbog cjelokupnog doživljaja podsjeća na vrhunske europske destinacije. Daleko od betonskog turizma i gužve pravi luksuz i glamur pronašli smo u malim Istarskim selima koja čuvaju intimu i vrijednost istinske tradicije.

Vila Bellavista u vlasništvu poznate vinarske obitelji naših dragih prijatelja – Poletti, bila je naša baza iz koje smo kao dvije vesele lastavice nakon jutarnje šetnje imanjem s mješancem Jerryem i plivanja u bazenu osvježeni krstarili okolnim vinarijama. Još jedna prednost Istre je odlična prometna povezanost i blizina sela i gradova. Odlučili smo posjetiti one vinarije u kojima do tad nismo bili i naravno svratiti do onih u kojima se već osjećamo kao doma. I nije to bio maraton u kojem je bitan bio broj već užitak i gušt u kojem smo duboko osjećali povezanost sa terroirom iz kojeg istarski vinski čarobnjaci izvlače najbolje iz svojih sorti.

U kvalitetnom druženju uz istarski pršut, sireve i naravno vino slušajući priče i osobne vizije vinara, laganim korakom ulazili smo kroz stoljetna vrata na poljane eudaimonije. Oslobođeni od tereta svakodnevice i bilo kakvih predrasuda i dok cijeli svijet funkcionira pod maskama, mi smo slobodno šetali svjesni i slobodni. I uvijek ćemo se sjećati Radovanovih i njihove iskrenosti i jednostavnosti koja se osjeća u svakoj kaplji njihovog vina. Osebujnog tvorca brenda Lunika koji fascinantnom vizijom stvara posebna vina o kojima će se tek pričati.

Poseban susret je bio sa Coronicinom malvazijom koja je zbog poznate situacije ostala nešto duže u tanku i poslužila kao primjer kako i u teškim životnim situacijama čovjek uvijek može izvući najbolje i potvrditi naziv Gran u svakom pogledu. Vrelinu ljetnog dana lako je bilo gasiti Geržinićevom malvazijom na terasi obiteljske kamene kuće stare 104 godine. Takav ambijent priča sam za sebe možda i više od riječi tih vrijednih ljudi čiju posvećenost i rad susrećemo na svakom koraku.

A kakvo bi to bilo putovanje bez odlaska u Buje gdje smo uz večeru u Oštariji Rondo uživali u vinima Franković. Nezaboravan je pogled s terase vinarije Rossi s koje, kao iz orlovog gnijezda dugogodišnje tradicije čak pet generacija, imamo bolji pogled na cjelokupnu priču istarske vinske priče. Templara je osim vrhunski kreiranog vina upravo posebna i zbog svoje priče koju svi trebaju čuti upravo na tom mjestu odakle i potječe.

S druge pak strane imamo i Damjanićevu hrabru priču u kojoj se Ivan kao dečko od dvadeset i jedne godine odlučuje za prodaju svojeg motora i auta kako bi pokrenuo vinski posao. Naučite jako puno kroz razgovor s vinarima jer uz taj težak posao u bliskom kontaktu sa zemljom, služeći vinovoj lozi ti ljudi sudjeluju u božanskom stvaranju novog života. Na taj način njihov posao raste i privlači ljude željne napuniti svoje ispražnjene energetske baterije stvarnim eliksirom – vinom. Jer u vinu se nalazi upravo sve to. Ono je živo i besmrtno čak i kad se popije jer se o dobrim bocama uvijek priča.

Odlasku u Krunčiće uvijek se posebno veselimo jer su druženja i razgovori s Ivicom Matoševićem neprocjenjivi. Taj netipičan vinar možda više podsjeća na člana Rolling Stonesa uz rokerski pristup osvaja svojim besprijekornim znanjem, mudrošću, a nadasve prirodnom ležernošću. Uvijek mi opisi vinara idealno odgovaraju njihovim vinima tako da bijela Grimalda iz ‘loše’ kako kaže Ivica 2010. dokazala je upravo čarobnjaštvo vinara koji se može proslaviti iako godina nije bila dobra.

U vinariju Pilato smo svratili dva puta jer ne možemo odoliti širokom osmijehu dobrodošlice te prekrasne vinske obitelji i veselom razgovoru. Upravo ta radost života osnovna je aroma njihovih vina pogotovo kupaže (cabernet sauvignon & merlot) koja uskoro izlazi na tržište. Sve više naši istarski vinari, osim u svojih autohtonim sortama, uspješni su i u internacionalnim.

Najbolji dokaz sigurno je nedavna nagrada petog cabernet sauvignon na svijetu vinarije Poletti. To vino osvaja elegancijom i profinjenom snagom gospodina, a razoruža vas šarmom vječnog zavodnika upravo kao i njegov tvorac. Piero je osoba koja plijeni svojom karizmom i autoritetom čovjeka koji uvijek i u svakom trenutku zna kamo ide i što želi. Možda najstrpljiviji vinar kojemu nije problem ostaviti vina duže u boci kako bi pokazali upravo svu svoju eleganciju.

Posjet vinariji Marijana Armana uvijek je poseban događaj. Energija Ines i Nine nahrani nas pozitivom pogotovo ako vam se oko nogu mota njihov Ziggy. Uvijek nas nečim iznenade, a ovaj put bio je to Teran Reserva iz 2015. godine koji je bio savršen upravo kao i taj dan. Kušali smo jako puno odličnih vina, razgovarali s mnogim vinarima – onima već davno ustoličenima na tron istarskih vinskih čarobnjaka do onih novijih koji se tek trebaju dokazati i etablirati. Vinarija OH Wine upravo spada u tu skupinu onih čija priča tek počinje. Saša Bernobić osim sto je enolog radi i jako dobru promidžbu svog branda kroz društvene mreže – alat današnjice i originalan dizajn etiketa.

Istarska vinska priča općenito nadahnjuje ne samo u svojim okvirima već i šire. Oni mogu poslužiti kao model i ostalim hrvatskim vinskim regijama jer su, što zbog blizine (Slovenija, Italija), što zbog mentaliteta, neke stvari shvatili te prvi započeli hrvatski vinski preporod.

Na nama svima je da svojim posjetama vinarijama i što većom konzumacijom vina podržimo sve hrvatske vinare. Na taj način ne podržavamo samo ekonomiju u ovim posebnim i zahtjevnim vremenima, već i kulturu pijenja vina koja se bez obzira na sav trud i uvjete kod nas još uvijek nalazi na klimavim nogama. Tome u prilog ide i ovaj naš članak kao tračak nade i dignute dvije čaše u vis kako bi ih i drugi zaljubljenici u vino ili oni koji tek to moraju postati vidjeli.

Motovun kroz čaše Tomaza & Fakina

Oduvijek su mi se slike Motovuna činile nestvarne i gotovo da sam poput najfinije kreme na usnama mogla osjetiti čarobnu jutarnju izmaglicu koja ga je obavijala. Sam gradić svojim kamenim uličicama priča prolaznicima kao i cijela okolica koju s te visine smiruju padine vinograda i mirni tok Mirne koja tu plodnu dolinu napaja. Vina na tom području posebna su i žilava kao ujedno i povijest i karakter ljudi koji tu žive već stoljećima.

„Motovun Wine Experience“ ove godine udružio je sedam vinara tako da su vinarije Tomaz, Roxanich, Valenta, Benvenuti, Fakin, Bertoša i Novak taj dan širom otvorile vrata dobrodošlice za sve one koji su htjeli kušati i uživati u njihovoj kapljici.

Mi smo iz Splita bez problema prešli kilometre asfalta jer nas je čekala ta čarobna oaza koja nas je zagrlila svojim istrijanskim šarmom i gostoljubivošću. Kako je u jedan dan kvalitetno obići sve te vrhunske vinarije i kušati sva njihova vina gotovo nemoguće, mi smo se odlučili za vinarije Tomaz i Fakin. Kad vas karizmatični Klaudio Tomaz dočeka na punoj terasi vinoljubaca i onako ležerno s nogu za početak ponudi dvije rashlađene čaše pjenušca znate da ste na pravom mjestu. Uz istarske sireve, namaze od tartufa, malvazija istarska klizila je i osvježavala nas kao potočić užarenu stijenu na suncu. Ta fantastična sorta bogomdani je poklon svježine za vruće ljetne dane.

Međutim svi zaljubljenici u vino znaju kako se veliki broj vinara uspješno okušao i u odležanoj, maceriranoj malvaziji ili onoj iz akacije. Malvazija Sesto Senso Tomaz bomba je koja, kad je na našem nepcu eksplodirala, oslobodila bezbrojne arome koje su potvrdile njenu ozbiljnost i kompleksnost. Nakon maceracije od 21 dana, Sesto Senso odležava na finom talogu 18 mjeseci u velikim bačvama hrasta, murve (duda) i akacije.

Otvarale su se najbolje boce koje su u dobrom društvu obilježile jedno poslijepodne dajući mu trajni pečat. Posebno treba izdvojiti Malvaziju Neru 2015., vrlo rijetku sortu koju je i moguće kušati isključivo kod Klaudia Tomaza. Takvo vino privilegij je imati u svojoj čaši.

Vinifikacija započinje s prosušenim bobicama na trsu i nakon 2 godine odležavanja stavlja se na 28 m ispod mora i odležava još dodatnih 365 dana.

Možda smo mogli protrčati kroz sve vinarije, ali tad nebi vidjeli Tomazov maleni podrum u kojem su on i njegova supruga Danijela odlučili uopće i biti vinari, nebi vidjeli vrt Klaudiove mame u kojem kao u apoteci niču ljekovite namirnice i biljke, nebi upoznali njegove pse za tartufe koji su nam se obradovali jer smo ih izmazili. U svim tim gestama kroz razgovor, a najviše kroz njegova vina, upoznali smo velikog vinara iz Motovuna čija vina imaju osobnost i karizmu kao i on sam.

Kod Marka Fakina već smo i prije dolazili ali neoprostivo je uvijek kad smo tu ne svratiti. Užitak je sa starijim Fakinom razgovarati o njihovim vinima i općenito o životu – jer jedno bez drugog ne ide. Mudrost starijih ljudi koji imaju što za reći uvijek me osvajala pogotovo uz dobru čašu vina, a takvih nije nedostajalo. Vrhunac dana bila je večera u konobi Fakin gdje smo uz izvrsnu hranu i odabrana vina s terase promatrali zalazak sunca. Privilegij je piti Teran Il Primo 2017., dobitnika zlatne Decanterove medalje, upravo s njegovim tvorcem. Marko nam je rukom pokazivao svoje vinograde u dolini koji su se zelenili dok ih je Mirna lagano milovala.

Na trenutak sam se uštipnula kako bi se uvjerila da ne sanjam. Ne, mi nismo u Provansi ili Toskani. U prekrasnoj smo Istri koja itekako ima što za ponuditi. Možda nismo u nekoj razvikanoj destinaciji gdje vam naplaćuju i zrak, ali smo sigurno ondje gdje se domaćin još uvijek trudi i gdje vam na stol sve najbolje izvadi i ponudi.

Bilo da se radi o Motovunu, Bujama, Višnjanu ili Vižinadi – boškarinu, tartufima, malvaziji ili teranu – ili jednostavno tim dragim ljudima – mi ćemo se Istri uvijek vraćati.