Oduvijek smo mišljenja kako su ljudi nosioci života. Svojim mislima i djelovanjima iako ne doslovno ali na jedan suptilan način pomiču planine. Planine su to o koje se spotiču predrasude, sva ograničenja i zabrane. Takvi ljudi unose životnu energiju u prostor, oživljuju stvari postajući oruđe u rukama Tvorca te i sami sudjeluju u stvaranju života. Uvijek ponavljamo kako nas je do takvih ljudi dovelo upravo vino. Vino traži svoje ljude kojima će se otkriti, izići iz sjene i bez srama pokazati.
Na mjestima koja ne stoje u prvim redovima i ne iskaču iz pašteta skrivene su oaze neizgovorenih utješnih riječi i osmijeha. Dolinom kojom Neretva šumi prema jugu, a natruhe morskog zraka ćutiš nad mostarskim vinogradima, protegnuo se poput zadovoljne mačke hotel-vinarija Emporia – Carski vinogradi. Moderno je to zdanje savršeno arhitektonski dizajnirano kako bi ugodilo i najzahtjevnijim gostima.
Vinarija, hotel, restoran i bazen čine savršenu kupažu za dušu i tijelo upravo poput vina koje za vinariju kreira jedan od najboljih enologa na ovim prostorima – Josip Martinović. Josipovo čistokrvno hercegovačko enološko znanje i talenat brušeno je godinama europskim i svjetskim iskustvima te je u partnerstvu i prijateljstvu s Đenanom Pekušićem doživjelo svoju renesansu upravu ovim projektom.
Emporija je stoga osmišljena ne samo kao vrhunski vinski resort za uživanje već kao univerzalna postaja za lansiranje na ono mjesto na kojem smo oduvijek željeli biti. U svom miru, zadovoljstvu i ugodnoj tišini životne radosti. Na tom mjestu sve je podređeno tebi. Spavanje u ostakljenoj sobi u koju prodiru zvijezde koje se igraju na skupoj posteljini kao i buđenje s pogledom na maglovite vinograde ucjepljujete u trenutak koji se ne da zaboraviti.
Večera kojom okusi osvajaju sve ono što do tada nije osvojeno u tvojoj organoleptici. Prepun restoran, a svaki stol u svojoj nevidljivoj kapsuli zadovoljstva. Tu noć je kišilo, a kišne kapi su poslužile kao dekoracija slučajnog koncerta na površini osvjetljenog bazena. Duboko u sebi osjećaš kako savršenstvo možeš doživjeti i kad uvjeti nisu idealni.
Ipak ograničenja se nalaze samo i isključivo u nama i našim očekivanjima. Kad se čovjek usudi zagrebati po površini onog što zovemo svakodnevni život pronaći će pukotine kroz koje može provući svoje skrivene nade. Tek tragajući i tražeći nalazimo.
Tako smo i mi pronašli mjesto na kojem se ne pije samo izvrsno vino i ne jedu samo izvrsne delicije koje priprema Chef Vedran Vričić već izvor na kojem možemo do vrha napuniti svoje potrošene baterije. No nisu za taj doživljaj samo zaslužni savršeno dizajnirani zidovi već i ljudi koji poput stupova drže to mjesto kako bi moglo letjeti.
Privučeni strašću hercegovaca koji posljednjih godina izuzetno uspješno rade na brandiranju Hercegovine kao vinske regije, rado smo se odazvali prvom „Trnjak festu“. Trnjak kao godinama zapostavljena sorta koja se u prvom redu koristila kao oprašivač blatine i bojadiser u kupažama polako skida veo predrasuda kako ta izuzetno otporna sorta ne može dati velika vina.
Andrija Radić
Na tom tragu bila je i ideja nekolicine entuzijasta, vinskoj publici poznate ekipe iz kultnog Smokva Wine Cluba, braće Tomislava i Andrije Radića, Roberta Alilovića i Udruge vinara Ljubuški, na čelu sa Zdenkom Milasom koji su napravili predivnu priču kakvu trnjak u konačnici i zaslužuje. Njihova vizija stavljanja sorte u ovom slučaju trnjka u prvi plan briše državne granice i uključuje sve vinare na tom bogomdanom terroiru od Vrgorca i Imotskog pa sve do Ljubuškog i Hercegovine.
Savršeno ukomponiran plan i program uz fantastične vodiče Stanislavu Borovac i Mira Barbarića uključivao je obilazak vinarija Domano, Nuić, Grabovac i Pilač svih pozvanih vinskih novinara i blogera prije samog festivala. Bliski susret sa svakom od tih vinarija i njihovim vinima bio je doživljaj za sebe. Raznolikost i bogatstvo specifičnosti mikrolokacija očitovali su se u našim čašama svaka na svoj način. Edukativni osvrt dali su kroz prezentacije i predavanja eminentna imena struke poput dr.sc. Tihomira Prusine – glavnog enologa vinarije Čitluk koji je uostalom prvi još 2012. godine počeo koketirati s trnjkom te nakon prvih eksperimenata vinarija Čitluk zasađuje veće nasade te sorte.
Slušali smo i predavanja dr.sc. Željka Andabake, dr.sc. Gorana Zdunića i dipl.agr.polj. Marija Leke koji svi puno rade na znanstvenom unaprjeđenju vinogradarstva na ovim prostorima. Bilo je zanimljivo čuti iz prve ruke koji su rezultati istraživanja trnjka kao sorte uspoređujući ga s drugim sortama te kakvi su planovi za budućnost. Definitivno se očekuju veći nasadi trnjka i velika vina. Održan je i masterclass na kojem je naš poznati vinski znalac Daniel Čečavac prezentirao osam trnjaka.
Daniel Čečavac
Ugodna i vesela atmosfera domaćina kakva i priliči hercegovačkom šarmu svoj vrhunac doživjela je na sam dan festivala. U jedinstvenom ambijentu Franjevačkog samostana na Humcu, pod vedrim ljetnim nebom, zaogrnut blagoslovom Sv. Ante i sofisticiranom melodijom harfe kršten je prvi trnjak festival. Visoki bijeli stolovi na travnatom tepihu, a pod stoljetnim krošnjama i zveckanje vinskih čaša u kojima su se presijavale zvijezde i vrtio trnjak. Impozantni svjetleći natpis Trnjak pred kojim su škljocali objektivi foto-aparata i mobitela hvatajući magične trenutke tog izvrsnog partija u stilu Velikog Gatsbija.
I naravno 24 vinarije koje su ponosno prezentirale zvijezdu te večeri – trnjak. Bilo ih je od beba tek u povojima do već odraslih i zrelih. Stilski različitih od elegantnih i voćkastih mlađahnih vinarije Prović do onih korpulentnijih i moćnijih vinarija Gašpar, Grabovac i Nuić. Međutim svi su imali jednu istu poveznicu izvrsnih vina koja itekako mogu konkurirati i pronaći svoje mjesto kako na domaćem tako i na svjetskom tržištu. Prvi festival trnjka rasprostro je crveni tepih trnjku i pustio ga da se poput hollywoodske zvijezde zasluženo šepuri pred obožavateljima.
Umjesto Oscara zaradio je statuu, rad akademskog umjetnika Roberta Alilovića koja će kao svjedok govoriti o ovom događaju. O nastojanju i volji ljudi koji žele ostati na svojoj zemlji i sve njene ljepote i potencijale upotrijebiti i staviti u službu generacija koje tek dolaze. Kako se ne bi nepotrebno raseljavali tražeći komadić sunca pod nekim tuđim nebom, diviti se svjetskim vinima dok na svoj prag mogu dovesti cijeli svijet koji će ostati zapanjen i diviti se njima. U stvaranju vina od vinograda do podruma odnosno butelje sudjeluje cijeli tim ljudi u suradnji s big-bossom prirodom.
Tako i u prezentaciji koja je od presudnog značaja za izlazak vina iz tame podruma na svjetlo dana sudjeluje cijela vojska ljudi s vizijom koju treba oživjeti, poljubiti je kao princ uspavanu princezu i probuditi. Ekipa koja je stvarala ovaj festival ne samo da je u tome uspjela već može mnogima poslužiti kao primjer zlatne formule kako se uspješno brandira svoje.
Spadamo u onu kategoriju ljudi koji smatraju kako hrana i vino nisu samo užitak za tijelo ili puka potreba već povrh svega dobrobit za dušu. Dajući hrani i piću izvantjelesne gotovo i produhovljene atribute, podižemo ljestvicu sveukupnog doživljaja konzumiranja istih. Stavljamo se u službu gurmana postajući tako gladni i žedni bezvremenih okusa i savršenog doživljaja. Postoji nekoliko hramova koje poznajemo te u kojima namirnica dobiva status koji zaslužuje, a ruke Chefa je ne oskvrnu već posvete. Jedno od takvih mjesta je restoran Bezdan 21 u Grudama.
Goveđi carpaccio
Mogao je on slobodno biti smješten na Petoj aveniji u New Yorku ili na provansalskom brežuljku u Mouginsu jer je lokacija u ovom slučaju manje bitan podatak. Bitno je sve ono šta se u tom na izgled ne drugačijem od neki drugih restorana dogodilo – a dogodio se spektakl u kojem smo mi, koji itekako znamo ocijeniti zalogaje, ostali zatečeni na stolu ponuđenim. No krenimo od početka kad nas je na vratima dočekao i pozdravio voditelj i sommelier Mario Tolić koji je taj dan bio naš konobar. Pravo je osvježenje kad ti konobar vješto preporuči, a zatim i otvori i utoči pjenušac kao najprirodniju stvar na svijetu ne pokušavajući te pri tom fascinirati, a životu ovih dvoje eno-gastro hodočasnika bilo je i situacija gdje smo i mi znali sami otvarati boce u restoranima. Ovdje to nije bio slučaj što više s punim povjerenjem prepustili smo se Mariovom odabiru menua i vina jer dečko itekako zna što radi.
Riblja pašteta i Greda 2019. (vinarija Brkić)
Iz slijeda u slijed, a bilo ih je pet, otkopčavali su se remeni i dugmad koji su sputavali protok pozitivne energije iz kuhinje. Chef Saša Stanivuković i njegov uigrani tim, iako u punom restoranu, imali smo osjećaj kako su samo za nas kuhali. Vjerujemo kako su i ostali to isto mislili jer se upravo to na njihovim licima moglo iščitati. Bilo je tu ljudi sa svih strana čak još jedan stol splićana koji su na taj snježni dan kao i mi upravo kroz pahuljice i bezdan stigli u Bezdan 21. Zlatno pravilo svijeta nekretnina – „lokacija, lokacija, lokacija“ u svijetu gastronomije definitivno ne vrijedi jer znamo kako su nerijetko najbolji pomalo skriveni i neprimjetni. lli zahtijevaju sjesti i prijeći put da bi se do njih i stiglo.
Teško je riječima opisati naših pet sljedova tog dana. Nismo skloni ni vina ispljunuti te na takav način o vinu razgovarati. Ostavljamo struci raščlanjivanje spojeva i elemenata iz vina jer nama se više sviđa ono što vino kaže pomiješano sa zalogajem, a ovdje je napisalo memoare. Život savršeno tretirane namirnice božanski poslužene uz savršeno pogođena vina.
Biftek B21
Uz prva dva slijeda pili smo Gredu kultne vinarije Brkić iz Čitluka, a uz sljedeća dva slijeda fantastičan Arterra Quercus potentne vinarije Rubis. Dvije hercegovke – žilavke iz drva koje su se savršeno nosile sa sljedovima. Ja sam damski preskočila desert odabravši kao i inače čašu pjenušca dok je muška strana uživala u baklavi od mascarponea i pistacija uz čašicu porta za kraj. Bezdan 21 nije samo restoran. Više je kutak za skidanje teškog kaputa i grijanje dlanova.
Baklava pistacio
To je izvor pozitivnih frekvencija koje nas povezuju u prvom redu s nama samima, a zatim i s drugima. Kad odlazite iz Bezdana 21 ne osjećate se potrošeni ili kao da ste potrošili već u svakom smislu obogaćeni. Za nas novac se troši na stvaranje uspomena, a za dvoje eno-gastro hedonista ovo je još jedna nezaobilazna meka.
Danas kad je napredna tehnologija suvremenom čovjeku gotovo sve učinila viđenim i dostupnim postavlja se pitanje postoji li uopće više nešto što nas u ovoj “grebenoj dolini suza” može fascinirati. Onako ti iskreno dotaknuti dušu i odškrinuti vrata u zaboravljeni svijet autentičnog jednostavnog postojanja. Upoznavanje povijesti i kulture jednog kraja kroz čašu vina te organoleptičko prepoznavanje vizije vinara.
Gostovanje vinarije Gašpar iz Vrgorca preciznije Umčana u kultnom ljubuškom wine clubu „Smokva“ spada u one događaje koji ostaju duboko pohranjeni u memorijskoj kartici ljudskog softvera.Kako to da jedna vinska degustacija, a sam Bog zna na koliko smo istih kod nas i po Europi prisustvovali, može tako oduševiti? Izuti iz cipela i bosonogog te u proljeće prošetati Rilićem u berbu puževa, zagaziti na meku travu Vrgoračkog polja nakon što se voda iz Jezera povuče. Dotaknuti mahovinu koja kao najmekša bunda odijeva stare čokote i udahnuti vrgorački krajolik kojem se i divio opjevavši ga više puta i Tin Ujević.
Daniel Čečavac, Dario Gašpar, Josip Penava
Dario i Boris Gašpar braća su koja u sinergiji s prirodom i jednim osobnim i intimnim pristupom lozi iz te iste loze dobiju najbolje što ona te godine može dati. Umjetnici, a pomalo i šaptači koji zahvalom ušuškavaju grožđe u hlad sjenice plavke pod kojom su se i oni još kao djeca budili dok bi majka i otac radili u vinogradu.
Obiteljska tradicija u trećoj generaciji postaje respektabilna vinarija koja osim što je uspješno revitalizirala skoro izumrlu zlataricu daje plavki novu dimenziju i dokazuje kako je trnjak možda jedna od najpotentnijih sorti na ovom području. Pasionirani fokus na autohtone sorte doveo je Darija Gašpara do kako on kaže “dobrih ljudi” koji svojim savjetima nadopunjuju i obogaćuju jedinstvenu vinsku priču obitelji Gašpar.
Ana Penava
Uz braću Gašpar gost večeri bio i cijenjeni vinski znalac Daniel Čečavac koji je svojim enciklopedijskim podacima i bogatim vinskim vokabularom dodatno obogatio večer i naše vinsko znanje. Osim kao TV lice emisije Fino & vino u pauzama raznih predavanja i radionica koje vodi Daniel je i sukreator vina Jeka koje uspješno s vinarijom Gašpar drugu godinu plasira na tržište. Tu večer u „Smokvi“ ipak nismo kušali Jeku, nismo kušali ni perjanice vinarije Gašpar ali smo uživali u novim vinima – zlatarici 2021., plavki 2019. i 2020., Vergolasu (cabarnet sauvignon, merlot & plavka) 2018. te trnku 2019., 2020.
Taktika kad te vinar izvrsnim vinima oduševi te zaintrigira izjavom kako su u podrumu ostala još bolja, garantira naš siguran dolazak na sljedeću radionicu njegovih vina ili još bolje odlazak u vinariju. I trebalo bi posjetiti naše najveće hrvatsko vinogorje koje je kao matica godinama cijeloj Dalmaciji služilo kao sirovinska baza, a zbog pojedinaca kao braća Gašpar podižu to vinogorje i na jednu zasluženu visu razinu. Samozatajni u svom nastupu te isključivo promovirani jedinstvenim pristupom i vrhunskom kvalitetom vinarija Gašpar nezaustavljivo osvaja prostor. Prelazeći granice poput vinskih sorti kao recimo trnak koji u tom hercegovačko-hrvatskom trokutu najavljuje svoju autohtonu vladavinu ne ugrožavajući nikoga.
Takva vina i takve nevjerojatne vinske priče prepoznaje tim ljudi iz „Smokve“ koji svojim entuzijazmom i zalaganjem već duže vrijeme organiziraju predivne vinske događaje. Wine club Smokva svojim dizajnom, kojeg potpisuje ujedno i vlasnik – splitski učenik Robert Alilović, cijelom prostoru daje elegantan svjetski štih upotpunjen neizostavnim hercegovačkim šarmom. Braća Tomislav i Andrija Radić dokazani u ugostiteljskim vodama stvorili su duh istinskog wine bara kakvih i nama u Hrvatskoj uvijek nedostaje. Mjesto kreirano za istinske vinoljupce koji se kao i mi neće ustručavati prijeći stotinjak kilometara za senzacionalnu vinsku večer i druženje.
Jer što nam ostaje na kraju dana kad umorni sjednemo ako ne čaša vina i cigara koju s nekim zadovoljni dijelimo. Stoga će Smokva uvijek biti oaza u kojoj ćemo se znati skriti i vrhunska vina s dobrim ljudima uživati i piti. Jer vino nije samo da se pije nego i živi.
Na izmaku uspješne ljetne turističke sezone dok se zbrajaju profiti i zadovoljno trljaju ruke te u tijeku ovogodišnje ranije berbe odazvali smo se pozivu Andrije Vasilja na vinski festival BLAŽ. Taj prestižni hercegovački vinski događaj i ove godine po šesti put privukao je vinoljupce cijele regije i šire. U stilu velikih festivala i BLAŽ-u su prethodile radionice i dva dana interesantno osmišljene vinske ture kako bi pojedini predstavnici struke, vinski novinari i blogeri tu vinsku regiju upoznali što bolje.
Wine Club Smokva
Netom prije nego će rujansko sunce zarumeniti i spustiti se nad hercegovačke vinograde stigli smo u Ljubuški točnije pred ulaz u kultni vinski bar Smokva. Vinska večer trebala je poslužiti kao uvod u prekrasnu priču BLAŽ koja se zalaganjem organizatora i vinara udruge etablirala kao prepoznatljivi brendirani proizvod. Iako prvi put u Smokvi već s praga utisci su bili intenzivni i upečatljivi. Izvrsno osmišljen i harmoničan prostor uvodio nas je u degustacijsku večer u kojoj smo uz prvi nos Hrvatske – sommeliera Sinišu Lasana kao voditelja degustacije kušali dvanaest vina, šest bijelih i šest crvenih.
Sommelier Siniša Lasan, Sanja Pehar i Andrija Vasilj
U ležernom stilu i gotovo savršenim uvjetima dok su visoko iznad nas nadlijetali šareni paraglajderi kušali smo što sve žilavka i blatina mogu. Čuli smo i gošću iz Makedonije Elenu Miloševsku koja je kao stručnjak za marketing svojim izlaganjem i savjetima pomogla osvijestiti vrijednost autohtonosti kako sorte tako i cijelog područja kroz čiju bi prepoznatljivost hercegovci uspješno brendirali svoju vinsku priču.
Wine Club Smokva
Sutradan smo se probudili u prekrasnom hotelu „Grande Casa“ koji je samo dio dragulja koji leži u prekrasnoj oazi Sportskog Centra Međugorje. Nakon bogatog kontinentalnog doručka mini busom smo krenuli u za nas predviđeni obilazak. Dobrom raspoloženju zasigurno je pridonijela važna poveznica među putnicima – vino kao i šarmantne doskočice vinskog novinskog doajena Željka Suhadolnika.
Željko Suhadolnik u vinariji Ostojić
Nakon posjeta impresivnom i najstarijem muzeju u Hercegovini, muzeju na Humcu koji se nalazi u sklopu franjevačkog samostana te nakon predivnog edukativnog momenta doktora arheologije Mirka Rašića koji nas je vodio kroz muzej zaključili smo kako se ovakvo mjesto sigurno treba naći kao sastavni dio vinskih tura. Bogata povijest tog kraja dio je specifičnosti terroira koji iz tog naizgled šutljivog hercegovačkog kamena progovara. Kroz kasniji razgovor vozeći se u busu jedini prijedlog koji bi obogatio posjet takvom jednom mjestu za bolji doživljaj bila bi čašica vina po uzoru na neka stara vina kakva su se u Antici uobičajeno pila.
Vinarija Majić
Stigavši u relativno mladu vinariju Majić iznenadili smo se kako nedavno izgrađenim predivnim zdanjem tako i izvrsnim trnjkom. Kušajući hercegovački pršut pogleda uprtog u idealne padine s kojih su nas gledale tek zasađene loze žilavke. Žilavka kao zvijezda tog kraja utire put prepoznatljivosti koja će pri samom spomenu njenog imena svakog prosječnog svjetskog vinoljupca i eno-gastro hodočasnika automatski povezati s Hercegovinom. Kupanje na slapovima bilo je ravno probijanju zvučnog zida i vremenske dimenzije te smo gledajući one hrabre očekivali pojavljivanje Winnetoua na crno-bijelom konju ispod slapa Kravice. Nogama umočenim u bistru vodu rijeke Trebižat i svih njenih pritoka koji su, slijevajući se niz slapove, smjestili na to veličanstveno mjesto od kojeg zastaje dah, ostajemo po tko zna koji put osupnuti hercegovačkim prirodnim ljepotama. Jedino što je u tom gotovo idealnom trenutku možda nedostajalo bila je čaša u kojoj bi se perlalo savršeno ljetno osvježenje – pjenušac. Iako Hercegovina možda i nije idealna za proizvodnju pjenušavog vina preporuka vinarima kako ipak ne bi bilo loše obogatiti vinsku ponudu tim aperitivnim draguljem.
Vinarija Dodig
Posjet vinariji Ostojić u Čitluku uz kušanje žilavke u par varijanti, kako one poznate buteljirane tako i onih koje Vlado Ostojić pomalo sramežljivo skriva u podrumu, poput one na divljim kvascima koja nas je svih oduševila. Uz bazen na prekrasnom imanju kojeg se ni Toskana ne bi posramila jesti Nadine uštipke nije bilo najmudrije zbog onog sta će naknadno vaga pokazati međutim bilo je toliko neodoljivo da se gotovo nitko time nije zamarao. Ručak i degustacija u vinariji Dodig koja se nalazi u sklopu Sportskog Centra Međugorje pokazali su nam kako još uvijek bez obzira na naše intenzivno praćenje hercegovačke vinske scene posljednjih godina ne poznajemo svo blago koje diše ispod brda ukazanja. Vina koja smo uz sir iz mijeha, izvrsnu domaću teletinu i ostale specijalitete kušali bili su otkriće. Nešto drugačija žilavka orange te izvrstan cabernet franc pokazali su neočekivanu ljepotu otkrivanja koja oduševljava.
Tako napojeni duhom i tijelom otišli smo se osvježiti kako bi dostojno dočekali glamuroznu večer. Vinski spektakl BLAŽ događaj je koji poput važnog hodočašća svatko tko sebe smatra vinoljupcem treba pohoditi. Nije to sam suhoparno kušanje vina i razgovor o istom. Više je to susret i ples duše na kiši u tom svetom ozračju. Hvatanje tračaka sunčevih zraka i prikupljanje vitamina D. Jačanje imuniteta na tom tvrdom tlu ispijajući rastopljeni hercegovački kamen u čaši.
Vinarija Sekulović
Pogled na visoke bijele stolove pune vinskih čaša dok su lica ljudi nasmiješena i razdragana ne možeš ovjekovječiti fotografijom ili opisati bilo kakvim tekstom. Doživljaj je to koji nam Andrija Vasilj i cijela ekipa BLAŽ-a serviraju svake godine nadmašivši sami sebe. Ove godine smo se zabavljali uz Pecu koji je kao broj jedan zabavljač stigao iz Splita u društvu svoje kolegice Silvije i napravio fantastičan štimung.
Niko Dodig – vinarija Dodig
Pjevali su do ponoći kad ih je lagana kiša potjerala s bine. Mi smo svi ostali na toj kiši koja je lagano rosila po ženskim frizurama i predivnim jelima koja su izlazila iz kuhinje, a koje je za tu večer kreirao Nihad Mameledžija – sarajevski Chef. Škropila je po čašama miješajući se sa žilavkom i blatinom ali to nije smetalo naprotiv dalo je toj večeri dodatnu patinu. BLAŽ je i ove godine opravdao naša očekivanja, razgalio naša srca i sam sebi podigao ljestvicu.
Ivo Kozarčanin
Iznimna kvaliteta vina koju smo tu večer kušali, obogaćenost žilavke u svim varijantama, blatina i trnjak koji se sad mogu nazvati svjetskim vinima kao i prepoznatljivost pojedinih internacionalnih sorti primjerice pojedinih merlota kao i kupaža govore tome u prilog. Iz godine u godinu Hercegovina gradi svoju vinsku scenu ne samo kroz rast i razvoj vinarija već i kroz odgovarajuću autohtonu gastro ponudu kao i sve veći broj vinskih sajmova i događanja. Uz Kušaj ljubuška vina, Salon žilavke i ostale manje eno-gastro događaje BLAŽ je temeljna prepoznatljivost Hercegovine kao Vinitaly Italije ili VINOcom, Vinistra i Vinart Grand Tasting Hrvatske. BLAŽ nije samo udruga već barjak pod kojim cijela vojska kako zapadne tako i istočne Hercegovine bezrezervno mora stajati kako bi se svijetu predstavili i postali prepoznatljivi kroz isti interes, a to je žilavka i kroz zajednički trud i ulaganje postaviti je kao kraljicu na zasluženo prijestolje.
Nedavno održan vinski događaj koji je u spektakularnom prostoru restorana „Amfora“ okupio ljubuške vinare točnije njih osam – vinarije Begić, Milas, Majić, Škegro, Nuić, Buntić, Sušac i Keža – reprezentativno je predstavilo bogatu ponudu te hercegovačke vinske mikro-lokacije. Hvale je vrijedan entuzijazam i želja ljubuških vinara obogatiti hercegovačku vinsku scenu još jednim takvim događajem koji se već treću godinu uspješno održava.
Vinarija Milas
Ove godine događaju su prethodile radionice i savjetovanja struke koje govore u prilog ozbiljnosti pristupa projektu kako bi rastao i održao se i u nadolazećim godinama. Tako je hrvatski priznati sommelier i predavač Mario Meštrović svojim prisustvom i savjetima pružio podršku jednoj prekrasnoj vinskoj priči koju svim srcem podupiremo i mi.
Sommelier Mario Meštrović i Mirko Škegro (vinarija Škegro)
Netom prije trebinjske zvijezde „Salona žilavke“, a ususret velikom BLAŽ–u Međugorju susret ljubuških vinara „Kušaj ljubuška vina“ poslužio je kao prekrasna uvertira hercegovačkih ljetnih vinskih događanja. Dokaz je to izuzetno brzog, a kvalitetnog napretka hercegovačke vinske scene koja šireći svoje grane samo dodatno učvršćuje zajednički interes svih vinara, a to je brandiranje tog kraja.
Z. Milas, A. Vučić, R. Alilović i T. Delić
S tim i takvim imputom stvoren je besprijekorno osmišljen vinski događaj koji može parirati bilo kojem etabliranom festivalu vina. Ogroman vrtni prostor među maslinama, svjetlost svjećica i reflektora s prostrane bine koja se presijavala u bazenu uz ugodne taktove dajući dodatan glamur. Također i pladnjevi autohtone hercegovačke gastro ponude kojih je na stotine izišlo iz kuhinje bili su dio plana kako sve prisutne pozitivno kolektivno hipnotizirati.
Mnoga poznata lica struke iz regije i šire došli su podržati i uživati u ambijentu posebnog ljubuškog terroira koji tim vinima daje specifičan i poseban pečat. Međutim događaj večeri dogodio se kada je Zdenko Milas s mikrofonom u ruci u maniri Mick Jaggera, samo što nije mahao i bokovima, pokazao kako osim sto je vrstan odvjetnik i vinar ima i izvrsne glasovne sposobnosti. Taj izniman gospodin po manirima, a roker u duši kojeg imamo čast poznavati svojim nastupom je dodatno obogatio cijeli događaj dajući mu spontanost i autentičnost.
A upravo to plijeni i osvaja čovjeka pomalo sitog prijetvornosti i plagijata u svim segmentima danas. U tom i takvom savršeno modeliranom ambijentu ipak su vina bila zvijezde na prostrtom crvenom tepihu. Intenzivno prateći hercegovačku vinsku scenu posljednjih godina česti smo gosti kako vinskih događaja i vinarija tako i restorana. Prepoznali smo odavno potencijal i ljepote cijelog tog kraja koji osim nedirnute prirode nudi autentičnost eno-gastro užitka. Ako niste jeli sir iz mijeha s uštipkom i gledali u vodopad na Koćuši s čašom žilavke u ruci niste osjetili Hercegovinu na pravi način.
Stoga je Hercegovina naša preporuka svim eno-gastro ljubiteljima jer će vas očarati poput skrivenog dijamanta. Hvala organizatorima na pozivu i jedinstvenom doživljaju.
Vinarija Čitluk kao dio nekadašnjeg giganta HEPOK-a, uspjela je prebroditi turbulentna razdoblja iz prošlosti te opstati i na taj način utabati put budućem hercegovačkom vinarstvu u cjelini, kakvo je danas.
Stručnost tima vrhunskih enologa tražila je dovoljno hrabrog i pomalo ludo optimističnog lidera koji će kao lokomotiva povući vagone vrijednog tereta. Željko Nakić kao većinski vlasnik i direktor današnje Vinarije Čitluk upravo je osoba čiji entuzijazam i zalaganje služe kao gorivo za pokretanje tog ogromnog i vrijednog pogona. Na više od 300ha obnovljenih vinograda, prvenstveno autohtonih sorti žilavke, blatine i trnjka, kao i plavca malog i vranca, prostire se blago vinarije Čitluk. Najpoznatiji od pet položaja – Kameni vinograd ponosno se prostire na 100ha površine i osim vrhunskom kakvoćom grožđa plijeni i svojim atraktivnim izgledom.
Željko Nakić
Bjelina hercegovačkog kamena, koji prekriva gotovo devedeset posto površine, govori o skeletnom tlu u kojem loza svojim korijenom hrli dublje u utrobu Majke Zemlje kako bi iz nje kao njeno dijete isisala ono najbolje. Kameni zagrljaj oko loze stvara prirodnu zaštitu čuvajući na taj način lozu od ekstremnih uvjeta. Mjesto na kojem je rođeno nadaleko poznato Kameno vino svojom karizmom ostavlja bez daha posjetioca i promatrača.
Kao otrgnuta stranica ilustrirane bajke, koja svojim izgledom ne otkriva porijeklo već sugerira mašti na volju, smještajući to mjesto u album najljepših svjetskih vinograda. Željko Nakić kao član AREV udruge starih vinskih regija Europe izražava potrebu i želju takvom jednom kultnom mjestu omogućiti adekvatan pristup kroz posjete i kušanje vinoljubaca cijelog svijeta. Vinarija Čitluk kao najveća vinarija u Bosni i Hercegovini svoja vina izvozi u 25 zemalja svijeta stoga ne čudi ako poput Vedrana Mlikote i Stipe Božića na ekspediciji negdje u Nepalu na stol dobijete njihovu Blatinu.
Spomenka Brkić
Širina ponude podijeljena po kategorijama od stolnih i kvalitetnih vina do vrhunskih i bariquiranih ima svoje ljubitelje i kupce. Promjena trendova i sve veći rast kvalitete iznjedrio je liniju Teuta kao posljednju riječ izvrsnosti struke na čelu sa Tihomirom Prusinom kao glavnim enologom. Od 1989. godine kad je prvi put u vinariji Čitluk i uopće napravljena hladna maceracija na žilavki do danas kad je uz tehnološki napredak i viziju struke probijen rekli bi stakleni strop vinarstva.
Stoga ne čude brojna priznanja i nagrade kao i ova najnovija na ovogodišnjoj Sabatini gdje je Vinarija Čitluk osvojila zlato za svoju blatinu. Uz brojne etikete u posljednje vrijeme obogaćene traženim pjenušcima, roseima i orange vinima vinarija Čitluk nikada neće odustati od svog temeljnog branda žilavke, blatine i trnjka u onom svom autohtonom i prepoznatljivom izričaju. Kad od početka svoje karijere prođeš sve segmente tog zahtjevnog posla od vinograda do podruma tad ne čudi kako se gospođa Spomenka Brkić našla na mjestu izvršne direktorice i desne ruke Željka Nakića.
U toku našeg razgovora Željko Nakić je u više navrata naglasio kako je neprocjenjivo iskustvo tima i svih onih koji su nekad radili i na taj način u vinariju Čitluk utkali sebe, svoje znanje i trud. U maniri svjetskih veliki i uspješnih vinarija, vinarija Čitluk kao svjetionik nastaviti treba i dalje nastaviti svijetliti hercegovačkim vinogorjem. Očekujemo kako će sami sebi podizati ljestvicu te na taj način podizati i kvalitetu u cjelini.
Ljudi kao Željko Nakić, vinarije kao vinarija Čitluk trebaju prostora i volje kako bi oživotvorili vizije koje bi zatim kao ekstrakt iz suhice blatine zamirisao hercegovačkim vinskim krajem dižući ga na respektabilnu razinu koja zaslužuje aplauz.
Ako bi htjeli predstaviti jedan od najreprezentativnijih podruma zapadno-hercegovačkog vinogorja tad bi to definitivno bili Podrumi Andrija. Osim veličinom i izgledom to bezvremeno mjesto, ukopano u temelje povijesti vremena i tradicije, zarobljava posjetitelja osobnošću i karizmom obitelji Ćorić. Ljubav prema lozi, duboko utisnuta još od djeda Andrije u genetski kod svih generacija Ćorić, izvor je s kojeg piju vinogradi u Paoči – srcu čitlučkog Brotnja.
Andrija Ćorić
Blizina mora uz sastav tla, nadmorska visina od 230 m te cjelokupan terroir, stvaraju izuzetnu mediteransku mikroklimu i kao prekrivač dobro ušuškavaju i čuvaju žilavku i blatinu kako bi od sebe dale najbolje. Kako bi sveta sirovina uzeta iz prirode bila obrađeno na najbolji način bez agresivnih intervencija te promijenila dimenziju iz grožđa u božansku kaplju, godinama su zaslužni vrhunski enolozi. U počecima enologinja Vesna Bućan dok posljednjih godina vibrantna kapljica uspješno oživljava pod virtuoznim dodirom enologa Josipa Martinovića. Već na prvi pogled prilikom posjeta vinariji zaključujemo kako iza besprijekorne i ugodne vizualne scenografije stoji vinarija vrhunske suvremene tehnologije i izuzetno velikih kapaciteta.
Obiteljsko naslijeđe, čvrsta povezanost braće Valentina i Mire Ćorića te vizija njihove djece u izravnoj su sinergiji s izuzetnom kreativnošću i hrabrošću enologa za pažljivim eksperimentiranjem i pametnim pomicanjem granica. Kroz te odnose filtriraju se vina koja u sebi uvijek zadržavaju ekstrakt žive ljubavi i poštovanje prema nasljeđu i tradiciji.
Enolog Josip Martinović
Stoga ne čude brojne nagrade vinima, Podrumu Andriji kao najuspješnijem poduzeću općine Čitluk za 2019. godinu kao i nagrada Miri Ćoriću za managera godine. Također izvoz njihovih vina u gotovo sve europske zemlje, SAD i Kinu govori o respektabilnoj kvaliteti te opsegu i ozbiljnosti firme. Postupan i konstantan uspješan rast potaknut potražnjom i trendom vinskog turizma u novije vrijeme poprima atraktivne vizure kroz restoran i luksuzan smještaj u samoj vinariji.
Ponuda hrane i smještaja uz degustaciju i obilazak vinograda kompletna je usluga koju svaki svjetski vinoljubac želi i traži. Obiteljski slogan “uvijek žedan nikad pijan” zove na susret i druženje te se taj glas daleko čuje jer dopire duboko u čovjekovu srž potrebe za utaživanjem duhovne žeđi. One žeđi za susretom i razgovorom na zdencu života koji liječi i nakon kojeg prestajemo biti žedni.
U tom i takvom duhu otišli smo iz podruma Andrija napojeni i siti pretilosti istinskog doživljaja koji oplemenjuje i boja naše dane. Otišli smo kako bi se ponovno vratili i vino pili. Posebnost svake individue spoj je više različitih faktora i utjecaja, proživljenog iskustva i događaja te usudili bi se reći kao i kod vina izraste u osobnost po kojoj je ta osoba ili vino prepoznatljivo. Vino iz Andrijinog podruma počiva na temeljima tradicije, raste u bratsko-sestrinskoj ljubavi, oplemenjuje znanjem i iskustvom, a okom novih generacija otvara i širi vidike.
Ako je vinar točka na i terroiru i osobnosti koja uskršnjava svaki put kad otvorimo butelju onda su ova vina spoj ljubavi, snage, upornosti i hrabrosti, puno znanja i malo ludosti. To malo ludosti dokaz je vjere u cijelu priču od samih početaka koja je imala svojih uspona i padova. Jer ondje gdje razum i logika prestaju nastupa vjera. Vjera u zemlju, trs, čovjek, a za to uvijek treba doza hrabrosti i pozitivne ludosti koja nosi i širi entuzijazam u ovom slučaju kroz vino. Vino koje se pilo, koje će se piti, vino koje od kulta postaje svakodnevno blago na oltaru obitelji.
I za kraj završili bi aforizmom Valentina Ćorića kako „nitko nije velik ako ga mali ljudi takvim ne smatraju“ stoga je podrum Andrija veliki podrum s velikim vinima jer u njima uživaju obični mali ljudi kao mi.
Zaljubljenici u vino najveći su ljubavnici koji ne mogu ostati vjerni samo jednoj vinskoj sorti ili regiji. „Don Juanski“ karakter vinoljubaca čini ih građanima svijeta dok je njihov identifikacijski broj bliži broju i udjelu polifenola i tanina u vinima koja su kušali i koja su zapamćena ostala jer su ih oduševili. S jedne takve platforme dolazi i ljubav prema Hercegovini čiju vinsku scenu intenzivno pratimo posljednjih par godina.
Sommelier Siniša Lasan i Andrija Vasilj
Bila je to ljubav na prvi pogled kroz gutljaj Brkićeve žilavke koju smo prvi put kušali u jednom splitskom wine baru. Tragom organoleptičke senzacije došli smo i do Josipa Brkića- vinara iz Čitluka, tvorca Grede, Plave Grede i Mjesečara koji nam je otvorio rekli bi do tada pomalo skrivena vrata hercegovačkih podruma i vinograda. Od podruma do podruma od Ljubuškog, Čitluka do Međugorja, Stolca i Trebinja upoznavali smo i kušali žilavku, blatinu i trnjak iz različitih mikrolokaliteta.
Bogatstvo različitosti vođeno temeljnom sortnom prepoznatljivošću tih autohtonih hercegovačkih sorti iz godine u godinu diže se i raste tražeći pažnju. Tako je kao potreba, a kroz viziju Andrije Vasilja nastao BLAŽ. Udruga koja danas broji 26 vinarija koje zajedno nastupajući žele pokazati i prezentirati svo bogatstvo svoje vinske priče.
Ovogodišnji peti BLAŽ okupio nas je dan prije u hotelu Cesarica na radionici žilavke, blatine i trnjka koju je vodio hrvatski proslavljeni sommelier Siniša Lasan. Nakon radionice obogaćeni za iskustvo više zaključili smo kako uzlazna putanja kojom se hercegovačka vinska regija kreće itekako grabi velikim koracima. Specifičnost terroira te posebnost mikrolokaliteta kao i velika ulaganja vinara i znanje vrhunskih enologa iznjedrili su široki spektar fantastičnih vina koja svojim karakterom i kvalitetom ravnopravno mogu stati rame uz rame bilo kojem vrhunskom vinu.
Vinarija Brkić
Na presici bilo je govora i o načinu brandiranja Hercegovine kao vinske regije kroz projekt pod pokroviteljstvom USAID-a „Vinska cesta Hercegovine“. Međutim istaknuli bi prvenstveno pokretački entuzijazam i gorljivu želju organizatora BLAŽ-a Andrije Vasilja kao i svih ostalih udruženih vinara u stvaranju temelja kojim će se trasa hercegovačkog vinskog turizma sigurno kretati. Mogućnost smještaja kroz hotelske kapacitete, luksuzne vile s bazenima u vinogradima, kao i smještaj i hrana u vinarijama govore u prilog tome.
Vinarija Begić
Veliki broj lokalnih proizvođača autohtonih prehrambenih proizvoda kroz razne sireve, maslinovo ulje, hercegovački pršut, nadaleko poznate uštipke zaokružuje eno-gastro priču dajući joj prepoznatljiv šarm. I ljudi koji vas zauvijek kupe svojom toplinom i gostoljubivošću. Umor velikih gradova ne egzistira u vinskim regijama kakva je Hercegovina jer ljudima osim osmijeha na licu ništa drugo nećete vidjeti. Provesti odmor na imanju Vlade Ostojića ravno je punjenju baterija na najjače. Revitalizacija kroz punoću okusa autohtone i zdrave namirnice kao i čaša vina dopuštaju nam razgovor dostojan čovjeka. Civilizacijski skok iz suhoparne digitalne stvarnosti u zelenilo vinograda jednim klikom ali onim u našoj svijesti. Idealna uvertira u sajam bila je večer u restoranu Gardens Dalibora Ostojića koji je ove godine bio i gost izlagač za Adami prosecco.
Vinarija Čitluk
Bez obzira na vremensku prognozu koja je predviđala kišu dan sajma osvanuo je vedar bez oblačka. Ipak smo bili u Međugorju, a oni osim odličnih vina na zemlji imaju i moćnu zagovornicu na nebu. Na lokaciji Sport Centra Međugorje u prirodnoj hladovini visokih stabala i uz bazen koji je prostoru dao potrebnu dozu glamura smjestili su se stolovi na kojima su izložili svoja vina dvadeset šest vinara. Visoki stolovi po sredini poslagani duž cijelog prostora bili su predviđeni za kušanje u društvu uz hranu koja se na dva mjesta pripremala. Na jednom mjestu posluživala se marinirana junetina uz priloge koju je pripremio sarajevski Chef Nihad Mameledžija, a s drugog mjesta širio se miris s otvorenog grila na kojem su se pekli burgeri i steakovi Selekcija d.o.o.
Vinarija Nuić
Sofisticirani odabir klapske pjesme uz Đanija Stipanićeva koji je maestralno uz dalmatinske pjesme otpjevao i par talijanskih kancona bili su začin večeri koji uveliko govori o afinitetima i ukusu naših susjeda. Večer za pamćenje rekli bi, režirana istančanim ukusom i europejskim duhom, a hercegovačkom osobnošću. I kako izdvojiti bilo koga kad podjednako volimo svježinu u Ostojićevoj i Rubisovoj žilavki, laganu zaobljenost i aromatiku u Vilinkinoj, a neodoljiva nam je Marijanovićeva Selekcija kao i ona iz podruma Andrija. Na Sofiju – djevojku Carskih vinograda potpuno smo se zakačili, a s Begićevim novim Rastokom smo se oduševili.
Što se tiče blatine ona je s vremenom postala prava elegantna dama i tu večer kušali smo ih prekrasnih, onu vinarija Matić, Nuić ili Brkić, a posebnu pažnju uvijek plijeni nagrađivani Krš Orange vinarije Škegro. U listu ugodnih iznenađenja upisali bi, pogotovo mi dalmatinci, plavac mali vinarije Čitluk iz 2015. godine. Izdvojili bi kako hercegovačka vinska scena osim u autohtonim sortama raste i u internacionalnim tako da su zaljubljenici u vina mogli kušati i jedan od najboljih merlota na ovim prostorima onaj vinarijeMilas. Dobro raspoloženje prisutnih vladalo je do dugo u noć. Kad je utihnula glazba izvođača s bine, čule su se prekrasne pjesme koju su izvodili lokalni dečki za stolovima i tako doprinijeli ljepoti te zvjezdane večeri. Jednostavnost i pristupačnost tih ljudi očituje se i u karakteru njihovih pitkih vina koja ne opterećuju već vas čine sretnim ljudima.
Za kraj rekli bi kako ovaj sajam već sad polako iskače iz lokalnih okvira te kako uz dozu hrabrosti i malo pozitivne drskosti treba izići iz sjene i krenuti u svijet. Ovaj već pomalo umoran i uspavan svijet treba upoznati novu energiju i zarazan entuzijazam Hercegovine. Zajedništvo i bogatstvo jedinstvene vinske priče. A mi smo samo zaljubljenici u vino. Naš identifikacijski broj bliže je broju polifenola i tanina koja smo kušali u vinima nego ičemu drugom što nas čini građanima svijeta. Hercegovina je zbog svega navedenog jedna od naših najdražih destinacija.
Ako postoji savršeni izum kojim bi se čovjek mogao kretati kroz vrijeme onda je to definitivno – vino. Stoga je slogan “s vinom kroz vrijeme” logičan odabir u projektu „Vinska ceste Hercegovine“. Još od 2007. godine kad je projekt i utemeljen pod pokroviteljstvom USAID-a, američke organizacije za međunarodni razvoj, ulažu se znatna sredstva i napori kako bi se stvorio jedinstven i prepoznatljiv brand tog kraja. Vinski turizam kao atraktivna ponuda koja bi kroz eno-gastro priču Hercegovine i njenih autohtonih proizvoda povezala vinare, lokalne proizvođače hrane, ugostitelje i hotelijere u jedan neraskidivi lanac zajedničkih interesa i prosperiteta.
Josip Marijanović
Cilj takvog projekta je kroz zalogaj uštipka i gutljaj vina probuditi bogatu povijest tog kraja od Ilira, Osmanlija, Austro-Ugarske do današnjih dana. Biti pozvan na jednu takvu turu izuzetan je privilegij i užitak. Naša mala obitelj vinskih entuzijasta koja ne živi od vina ali za vino živi, s oduševljenjem je prihvatila poziv Radovana Vukoje poznatog trebinjskog vinara i prijatelja i Mirne Jelčić direktorice USAID-a za Hercegovinu, biti dio tima novinara, bloggera i svih onih koji o vinu pišu podižući vinsku priču na jedan viši nivo odnosno mjesto koje vinskoj kulturi i pripada.
Vinarija Carski vinogradi
Krenuli smo iz zapadne Hercegovine čiju vinsku scenu posljednjih par godina intenzivno pratimo te nas fantastična vina u vinariji Marijanović koju smo posjetili u Služnju, malom mjestu pored Međugorja, nisu iznenadila već su samo potvrdila konstantan napredak i rast vinara zapadne Hercegovine. Upravo zato smo se veselili kušati vina istočne Hercegovine koju smo do tada poznavali kroz maestralna vina vinarije Vukoje.
Vinarija Daorson
Upravo ta raznolikost mikro-lokaliteta i tla bogatstvo je na koje ova hercegovačka priča i računa. Ako je hercegovačka kraljica vinograda žilavka zajednički temelj i poveznica onda je i ishodište na kojem se gradi budućnost hercegovačkog vinskog branda. Ako je u zapadnoj Hercegovini zbog sastava tla aromatičnija onda je u istočnoj mineralnija i žilavija čiji okus još dugo osjećate u ustima.
Mladen Anđušić – vinarija Anđušić
Lako je bilo kušati i otkrivati vino u društvu struke odnosno ljudi kojima je vino dugi niz godina osnovna preokupacija, kao što je to Tomi Jakopoviću, hrvatskom sommelieru ili Darrelu Josephu, vinskom novinaru i Decanterovom sucu. Sofisticirane doskočice Željka Garmaza bile su savršeni začin tim vinskim druženjima koji možda postanu i inspiracija za neko njegovo novo vinsko štivo. Odlična atmosfera u autobusu koji je bio najlogičnije prijevozno sredstvo za nas dvadesetak vratila me u djetinjstvo kad smo kao mali na školskim izletima otkrivali velike stvari iz susjedstva. Tako smo i tom vinskom turom probili barijeru vremena i zaustavivši na tren pješčani sat odšetali u dobro režirani film, kao onaj kultni „Tko to tamo peva“.
Vinarija Tvrdoš
Vinarija Carski vinogradi na izlasku iz Mostara dočekala nas je carski. Moderno arhitektonsko zdanje u sred nepreglednih vinograda dominantno je poziralo ostavljajući dojam. Elegantno uređena kušaona, besprijekorno servirani finger-food zalogaji uz njihova vina i srčana dobrodošlica. Osvježenje u bazenu ostavili smo za drugi put jer smo žurili u treću vinariju taj dan – u vinariju Daorson. Vinarija Daorson koja se nalazi u Stolcu zadružna je vinarija više vinara koji na tržište izlaze s istom etiketom.
Carski vinogradi Vukoje
Interesantan je naziv vinarije Daorson koji vuče ilirske korijene i priča o kojoj smo slušali na „Pijanim brdima“ – najpoznatijem lokalitetu njihovih vinograda dok smo kušali njihovu žilavku. Kušanje u vinogradu u vrijeme zalaska sunca povećava mističnost trenutka te istančava osjetila i doživljaj.
Carski vinogradi Vukoje
Sutradan smo rano ujutro na putu prema Trebinju posjetili Makovu Hižu odnosno muzej Maka Dizdara. Muzejski prostor posvećen velikom pjesniku rođenom u Stolcu čija su se pisana djela nalazila u školskim udžbenicima nas malo starijih. Kao domaćin primio nas je njegov unuk Gorčin Dizdar koji nam je predstavio duhovni muzej svog djeda koji je kao kulturna znamenitost uvršten u program ture. Na putu prema Trebinju u daljini smo na brdašcu vidjeli ostatke ilirskog grada Daorson kao i uz cestu najstarije i najveće nalazište stećaka u tom dijelu Europe. Povijest tog kraja izvire sa svih strana i kao leptir iz kukuljice polako širi svoja krila pred nama.
Salon Žilavke
Na putu prema Trebinju vozili smo se uz Popovo polje koje je većim dijelom obrađeno i zasađeno voćnjacima i vinogradima. Asocijacija na Popovo polje automatski uključuje Izetovu maksuziju odnosno fantastičnu travaricu i šljivu iz tog kraja kojom nas je veselo dočekao Mladen Anđušić – vlasnik vinarije Anđušić u Dračevu. U predivnoj kušaoni kao u kakvom konačištu uz njihovu odličnu žilavku posluženi su nam tradicionalni uštipci te pršut i sir lokalnih proizvođača. Vatrena energija domaćina upalila je kao iskra suhu travu naše raspoloženje tako da se trenutak osjetila skoro familijarna opuštenost svih nas prisutnih.
Salon Žilavke (Zoran Vukoje, Tomo Jakopović i Željko Garmaz)
Vinar koji nije vinar ali je to htio postati i kojemu su savjeti Zdravka Dujmovića, tad voditelja vinarije Čitluk u početku pomogli, danas se može pohvaliti kako se ulaganje u vino isplatilo. Njegova žilavka svojom svježinom i mineralnošću pomogla je da u najtoplijem dijelu dana osvježeni stignemo par kilometara dalje u vinariju Tvrdoš. Ako govorimo o idealnim uvjetima čuvanja vina onda vinarija Tvrdoš upravo reprezentativno predstavlja takvo mjesto. Debeli kameni zidovi manastirskog podruma na savršenoj temperaturi već stoljećima čuvaju njihova vina. U takvom bezvremenom ambijentu s mirisom na tri vrste kamena iz tog kraja kojim su obloženi zidovi i lukovi te pogledom na nanizane najkvalitetnije bačve – one velike od slavonskog hrasta ili barrique od francuskog, uz duhovni dodir monaštva dobijete zaokružen terroir s blagoslovom i točkom na kraju rečenice.
I onda mislite da više i bolje ne može.
Ali može!
Vrhunac tog dana bila je večera u Carskim vinogradima vinarije Vukoje.Na položaju koje se s pravom naziva Carski vinograd jer je još za vrijeme vladavine Austro-Ugarske na tom mjestu žilavka davala svoj maksimum raste i zrije Vukojina Carska žilavka. Stol u vinogradu s tanjurima renomiranog sarajevskog Chefa Nihada Mameledžije uz Vukojine Carske žilavke iz 2009., 2013., 2016. i iz duplog magnuma 2015. ekvivalent su tastinga za Bogove.
Salon Žilavke
Svi mi koji poznajemo i volimo žilavku, kao i oni koji je ne poznaju, tu noć su se uvjerili u fantastičan potencijal te kraljice hercegovačkih vinograda. Svježina koju daje kiselina sorte poput kralježnice čvrsto drži sve ostale elemente vina i dvanaest godina starog. Svaka godina otkrivala je neku svoju aromu, a sve su mahale svojom sortnom prepoznatljivošću. Riječi koje smo u pauzama slušali upravo su se svodile na istu rečenicu. Žilavka – žilavka kao temelj i zajednička poveznica hercegovačkih vinara, žilavka kao više od vina – ocean mogućnosti kojim će broditi vinska cesta od Ljubuškog u zapadnoj do Trebinja u istočnoj Hercegovini.
Vinarija Anđušić
Sljedeći dan nakon posjete sirani Pađeni u Bileći koja tradicionalnim mliječnim proizvodima tog kraja – vrhnjem, sirom iz mijeha i ostalim sirevima opskrbljuje veliki broj okolnih restorana uvjerili smo se kako u Hercegovini itekako postoji mogućnost spajanja eno-gastro priče. Salon Žilavke bio je kruna hercegovačke trodnevne vinske turneje. U Galeriji Vukoje pedesetak izlagača pokazalo je svu raskoš žilavke. Od svježih iz inoxa do onih odležanih u hrastu ili akaciji, onih kraće ili duže maceriranih.
Carski vinogradi Vukoje
Upravo znanje, vrhunska tehnologija i hrabrost vinara ka eksperimentiranju doveli su do bogatstva stilistike žilavke. Terasa okupana zlatom sunca na zalasku koje je obasjavalo žilavku u čaši ili je to ipak žilavka iz čaše obasjavala svih nas.
Iskrenost vina razoružava čovjeka vodeći ga putem istine.
Tako i žilavka kao najbolji vodič vodi vinsku cestu Hercegovine.
