Pisati iz čistog gušta privilegij je koji pruža subjektivni izričaj doživljenog. Pisati o vinu, a ne biti duboko uronjen, kako bi rekao Oliver u tu “tajnu koja diše”, bilo bi površno. Stoga ne čudi kako naš svaki slobodan trenutak intenzivno pulsira u izravnoj i iskrenoj interakciji sa čudesnom božanskom kapljicom. Vino ne podnosi prijetvornost i laž te na svoj specifičan način izabire svoje sljedbenike.
Udruga Vino Dalmacije osim u svom nazivu sadržava i nosi ka mater dite dalmatinsko vinarstvo. Od pelena ga ziba, štima i pazi kako bi naraslo i sve svoje talente pokazalo. I nije lako uštimati to bogomdano glazbalo, tu škrinju punu blaga koja se traži izglancati i pokazati.
Festival Vino Dalmacije idealna je pozornica sa koje daleko odzvanja najlipša dalmatinska vinska pisma. 8. i 9. travnja u prekrasnom ambijentu hotela Amphora na splitskom Žnjanu održao se dugo očekivani festival Vino Dalmacije. Promjena nekadašnje lokacije pokazala se odlična iako manje bitna u odnosu na sadržaj događaja, a to su vina. Pregledno poredani stolovi brojnih izlagača dopuštali su prostor za promenadno krstarenje i kušanje vina.
Raznolikost i bogatstvo Dalmacije očitovalo se na svakom koraku bilo da se radilo o „velikim“ ili manjim boutique vinarijama. Posjetitelji su mogli uživati prvenstveno u brojnim autohtonim sortama u kojima Dalmacija u odnosu na ostale hrvatske vinske regije oduvijek prednjači te u internacionalnim koje pod dalmatinskim nebom dobivaju poseban timbar.
Guštali smo i divili se onim već poznatim velikim vinima kakvo su Modro Jezero ili Draga vinarije Grabovac kao i Omiškoj Ruži ili Pribidragu vinarije Mimica koji nas vraćaju zaboravljenim biserima kao što su muškat ruža, ninčuša, okatac. Kad je pošip u pitanju, iako ljubitelji virtuoznog toucha Luke Krajančića ta dominantna bijela sorta Dalmacije ima brojne virtuoze i kao vodeća bijela sorta Dalmacije pokazao je svoju potentnost u svim varijantama i različitim mikroklimama, od prekrasnih svježih poput onih vinarija Stina, Krolo ili Volarević do onih odležanih i kompleksnijih iz drva poput Nono ili Mindel vinarija Rizman i Nerica.
Ljubitelji popularnog plavca malog uživali su u specifičnoj sortnoj prepoznatljivosti koja uz dozu šarmantne rustikalnosti sve više dobiva na dugo čekanoj eleganciji i idealnom balansu. Te i takve šampione razlikuje, a ujedno dodatno obogaćuje jedino terroir s kojeg dolaze bilo da se radi o onima s Pelješca, Hvara ili Brača naglašene voćnosti ili onima sa svježinom Komarne.
Osim otoka i priobalja sve više se ističe Dalmatinska zagora koja zahvaljujući idealnoj mikroklimi i ulaganju posljednjih godina doživljava ekspanziju vinarstva. Najbolji primjeri korištenja prirode i inteligentnog pristupa suvremene tehnologije s vizijom pokazala su iskrena i precizna vina vinarije Gašpar čiji trnjak još osjećamo na nepcu jednako kao i kapljice vinarija Katich i Sušić.
Uvijek nam je drago vidjeti neke nove mlade vinarije koje su iznjedrili neki predvodnici koji su poput lokomotiva vukli svoje susjede. Tako je sigurno velika zasluga vinarije Bibich što danas vinarije Sladić i ona Ante i ona Marka Sladića imaju izvrsna vina i vinsku priču Plastova koja je svjetska priča. Ili vinarija Rizman koja je iskopala temelje najmlađeg hrvatskog vinogorja Komarna i utabala put ostalim velikim vinarijama s tog područja tako da smo uživali u vinima vinarije Opus koja već sa svojim mladim vinogradima može konkurirati na tržištu.
U tim i takvim pričama leži naše bogatstvo i put budućnosti dalmatinskog vinarstva jer veliki ne postoje samo radi sebe već ih božja ruka postavlja na to mjesto s razlogom kako bi povukli ostale. Ni Pelješac nebi bio danas vinski dragulj Dalmacije da nije bilo vinarija Matuško ili Kiridžija. Zato danas uživamo u svjetskim (ništa manje od tog) vinima s tog područja poput onih vinarija Saint Hills, Grgić ili Skaramuča.
Stoga više od rada u vinogradu za uspješnost budućnosti dalmatinskog vinarstva važno je raditi na pomalo divljem dalmatinskom temperamentu i mentalitetu te ga iskoristiti u pravom smjeru. Jedan takav smjer je Festival Vino Dalmacije koji svojim nastojanjem želi povezati i vinara Ivicu Milana iz Kaštela i garažistu Markusa iz Zagreba u istu dalmatinsku priču jer oni to i jesu. Ovakav događaj uz sve održane radionice vodeći je dalmatinski vinski događaj koji za svoj trud uz asistenciju Saše Špiranca i njegovog tima iz Vinarta zaslužuje sve pohvale.
Vinska priča Dalmacije nije samo naša priča niti priča isključivo ovog trenutka. Ona pripada svima pogotovo onima kojima je kao baštinu trebamo jednog dana ostaviti. E pa neka onda bude kao najbolji prošek koji je još pradida zakopa u zemlju, a naša ga se dica neće sramiti već će ga s ponosom pokazivati i piti. Tako da bi ponos izdvojili kao vodeću emociju koja nas je preplavila kušajući dalmatinska vina ta dva dana. Otvorena škrinja zlata koja svijetli na ponos svima.
Trebamo je samo svi zajedno izglancati i pokazati kako bi se sto bolje pozicionirali na svjetskoj vinskoj karti. Naši vinski ciljevi trebaju biti visoko postavljeni jer to naša vina i traže. Ona traže izlazak iz lokalnih okvira i skidanje okova tradicije koja se preoblikuje i oslobađa kroz nove vidove komunikacije te na taj način privlači i spaja nove generacije. Pustimo dalmatinska vina neka nesputano poteku u rijekama gradeći mostove susreta. Netko će možda reći kako je ovo pomalo emotivan tekst ali mi smo ipak dvoje temperamentnih dalmatinaca koji, kako smo na početku rekli imaju taj privilegij piti vino i o njemu pisati isključivo iz čistog gušta.