Tag: hercegovinavino

Kraljevska oaza Vlade Ostojića

Svjedoci smo promjena koje se poput ubrzanog filma svakodnevno odvijaju pred našim očima donoseći nove trendove. U konstantnoj potrazi za nečim novim, onim što će ga istinski pokrenuti i oduševiti, suvremen čovjek vraća se na početak. Udah čistog zraka, gutljaj bistre vode i pogled u najvećeg umjetnika – prirodu.

Motel Monako

Stoga ne čudi kako posljednjih godina pratimo europske trendove te osim priobalja atraktivne turističke destinacije sve više postaju dobro osmišljena mjesta u unutrašnjosti. Daleko od uobičajenih ljetnih gužvi, u blagoslovljenoj tišini hercegovačkog krša pronašli smo svoju oazu u pustinji. Pod vrelim suncem Hercegovine, kad užareni kamen isijava žeđ, a svako stvorenje traži svoj hlad, nama je utočište pružilo imanje Vlade Ostojića – ugostitelja i vinara iz Čitluka.

Okruženo mladim vinogradima žilavke kao bedemima, otvorenih vrata bez visoke ograde, imanje nema drugih čuvara do dva dlakava mješanca koji vam se opasno izvale pred noge tražeći dozu nježnosti. Kraljevsko porijeklo Ostojića te duga tradicija proizvodnje vina uobličili su i zaokružili Vladinu vinsku priču. Osim originalnih etiketa Ostojićevu butelju krase iz godine u godinu i sve bolja vina. Tome u prilog ide i osvojeno srebro za Žilavku 2020. na prestižnom Decanterovom natjecanju u kojoj smo ta tri dana neizmjerno uživali i gasili žeđ.

Vlado & Blaž Ostojić

Svježina i mineralnost te kraljice hercegovačkih vinograda osvježavala nas je u mreži razapetoj između dva hrasta nakon plivanja pored bazena te smo pogleda uprtih u vinograde Čitluka doživjeli Toscanu u Hercegovini. Vlado, Nada i sin Blaž u svom nastupu isijavaju dobrotu tek ispečenog kruha čiji miris razgali dušu jednostavnošću i toplinom susreta.

Vinarija Ostojić

Buđenje uz ptice i nadglasavanje seoskih pijetlova teleportira opterećenu svijest u djetinjstvo oslobađajući je brzine vremena i pritiska. Jutarnja trpeza prostrta pred nas liječi obamrla osjetila pod kokom tek uzetim jajima, domaćim pršutom i svježim mladim sirom čije krave još pasu orošenu jutarnju travu pored  rijeka. Da, to je komadić raja otrgnut s neba i kao naljepnica zalijepljen na taj dio zemljopisne karte. Kao šareni dječji album koji se popunjava svakim našim posjetom tom mjestu i tim dragim ljudima.

Spavajući na tim madracima kao da nikad prije niste spavali, ustajući odmorni hodate kroz vinograde po hercegovačkoj crvenici kao po crvenom tepihu ispred monegaške palače, a ovo je neki drugi Monako bez glume i pretvaranja, astronomskih cijena hrane, vina i smještaja.

Ovdje još uvijek rastu rajčice posijane od starog sjemena čija težina samo jedne dosegne na vagi više od kila. Tu u Vlade Ostojića čeka vas autentična i božanstvena Hercegovina. Vraćanje u zagrljaj zaboravljenim okusima kao u zagrljaj stare majke koja nas uvijek čeka s otvorenim vratima. Povratak sebi kroz otvorena vrata istinskog gostoprimstva.

Josip Brkić – čovjek, vinar, prijatelj

Odavno se spremamo napisati nešto o Josipu Brkiću.

Ali kako napisati nešto u prvom redu o prijatelju, zatim o vinaru iz Čitluka koji je davno izišao iz hercegovačkih okvira, a da se ne ponavljamo. Dovoljno je pročitati najnoviju knjigu Željka Garmaza „Vinske priče – Bosna i Hercegovina“ pa da dobijete sažet i jedinstven uvid u Brkićev lik i djelo. Naša namjera bila je odškrinuti vrata njegove osobnosti kako bi u tom svjetlu i drugi lakše razumjeli i upoznali njegovo djelo – vina.

Samozatajan i nenametljiv, ali ipak svoj, Josip je možda najbolji primjer kako živeći život na ovom svijetu nitko nije otok. Mostovi koji nas vode do drugih i druge do nas bitne su spone u razvoju i napretku svakog čovjeka. Kako se priroda nesebično, bez da traži išta zauzvrat, pobrine za vinovu lozu i grozd, tako se na sličan način pobrine i za čovjeka. Josip je postao vinar linijom tradicije koju je naslijedio od oca, bez kojeg je ostao vrlo mlad, da bi kasnije obogaćivao svoje znanje i tražio put kroz bogatstvo ljudi koje mu je Bog stavljao na put.

Kad vjerujete u dobro onda vjerujete u stvaralačku snagu pod čijom zrakom grozd zrije, a mošt fermentira – jednom riječju događa se čudo i erupcija koja rađa plodove naših vizija. Sate smo proveli u tim i takvim razgovorima u kojima smo se u potpunosti razumjeli.

Iskorak koji je napravio taj „najmlađi hercegovački vinar“ mjerljiv je s onim prvim korakom čovjeka na Mjesecu kad pogledamo sredinu iz koje dolazi i svijest o vinu i vinarstvu u to vrijeme u Hercegovini. Suptilan pristup i osjećaj za fluidnost postojanja Josipa kao osobe, koja u prvom redu više vjeruje onom iznad sebe koji nas svih pokreće, dovela ga je do pravih ljudi i odluka. Goriška Brda kao zlatni rudnik u kojem je darovane grumene zlata prosuo po  hercegovačkom kršu kao duhovno gnojivo napretka.

U tom suživotu predanja i vjere u ono najbolje u prirodi i čovjeku, iz života se izvlači čista bit postojanja. Stoga Josip pušta prirodu da odradi svoje pazeći i učeći uvijek iznova svjestan koliko su pojedina vina kao i trenuci neponovljivi. Poznavajući ustrojstvo njegove filozofije te hvatajući strpljivo vodu s istog zdenca ne čude epiteti njegovog velikog vina Mjesečara kako „nije vino s ovog svijeta.“ Dopuštajući neoskvrnutoj naravi i svetosti pristup u naš život, rušimo barijere među dimenzijama te se svetost pretače u stvarnost i vrijeme u naše prazne čaše. Pijući takvo vino prolazimo makadamom života u udobnosti Limoosine iskreno i bez lažnog glamura.

Brkića ne opisuje ništa toliko kao njegova ukorijenjenost u obitelj, poput loze duboko ukopane u zemlju koja izdiže pogled uprt u nebo neovisno o kiši ili suncu. Stoga bilo kakav naziv njegovom stilu u stvaranju vina ne bi bio adekvatan. Jedinstven i poseban učenik i učitelj i naš prijatelj. Danas je on mentor koji svojom jednostavnošću nadahnjuje uvijek inovativan i mlad, bogat novim idejama.

Brkić će uvijek za korak biti ispred svog vremena i zato će zauvijek ostati „najmlađi hercegovački vinar.“

Sretan rođendan prijatelju!

Iz podruma Begić u svijet

Branimir Begić

Ondje gdje vjetar s juga sramežljivo donosi miris mora i Dalmacije milujući krošnje i vinograde Hercegovine, u Prologu malom mjestu pored Ljubuškog, smjestila se obiteljska vinarija Begić. Tradicija kao suhozid, koji je svaka generacija zidala kroz povijest, od pradjeda Luke preko djeda Jakova, dajući mu svoj doprinos do današnjih dana u kojima uz Leona Begića i njegova tri sina Jakova, Stjepana i Branimira vinarija doživljava procvat.

Vedrana Begić

Utisnutih tradicionalnih i obiteljskih vrijednosti okovan kršom hercegovac je od pamtivijeka u areni života bio prinuđen truditi se više od drugih. Tako su prvi čokoti plavca malog doneseni s Pelješca poslužili kao putokaz Leonu Begiću na koji način biti drugačiji i izdvojiti se na tržištu. Uz oduvijek prisutne plavku i žilavku niknuo je vinograd plavca malog koji na drugačiji način dirigiran – specifičnim terroirom i mikro-klimom daje odlična vina.

Dvojba koja godina barikiranog plavca malog – 2015. ili 2016. je bolja ostaje predmet debate za prepunim stolom na terasi vinarije. Za hercegovačkom trpezom, koja na autentičan način zavodi na prvi pogled bez prenemaganja bogato šireći svoje arome, upoznali smo te ljude čija vina traže našu pozornost i kušanje. Plavac mali odjeven u novu košulju ne želi usporedbu s  etabliranom zvijezdom iz Dalmacije već potvrdu kako je, bez obzira što nije odrastao u idealnim uvjetima, ispao izvanredan.

Vinograde Begića osim vjetra s mirisom Dalmacije oduvijek su milovale vrijedne ženske ruke. Kao brižna majka strina ne izlazi iz vinograda dokle god njeno „čedo“ nije dobilo sve što mu je potrebno. Taj ženski dodir uz sve ostalo možda daje izuzetnu eleganciju i lepršavost Begićevim vinima. A kako je svaka sljedeća generacija po idejama za koplje ispred prethodne tako se i Branimir, inače najmlađi Begić, uz to što je preuzeo vođenje vinarije okušao i u eksperimentu stavljanja žilavke u akaciju. Akacija kao drvo pogodno za odležavanje bijelih vina upotrebljavaju mnogi vinari, primjerice kod nas u Istri, međutim u Hercegovini su se to   jedino  usudili Radovan Vukoje i Branimir Begić. Vinograd Rastok kojeg je još zasadio pradjed Luka obiluje akacijom te se ideja prirodno nametnula kao izazov. Uzeti ono što priroda nudi na neoskvrnjenom pladnju kao mogućnost i od toga učiniti čudo.

Vino Rastok to upravo i je. Predivno vino sortne prepoznatljivosti i svježine žilavke s kompleksnim notama koje mu je dalo drvo akacije i elegantnom kremoznošću. Neopterećujuće i pitko, kao i taj cijeli dan u kojem smo osjećali živo i neprekidno kolanje života kroz arterije i vene druženja, hrane i neizbježnog vina.

Budućnost vinarije Begić već sad tvrdo je urezana jednako kao i drveni natpis iznad ulaza na imanje. Ta oaza hercegovačkog šarma i gostoljubivosti poškropljena svetom vodom duboke povezanosti i pripadnosti toj zemlji nikog ne ostavlja ravnodušnim. Utabanim vizionarskim morem, uz povoljne vjetrove kojima se svi nadamo, čvrsto kormilare braća Begić.

Želimo im dobar vjetar i još bolje berbe.

„…kad dođem u Hercegovinu, brže hodam, lakše dišem i bolje mislim…“

(Ivo Andrić)