U svijetu u kojem danas gotovo imamo sve možda ipak najviše nedostaje uzora. Deficit pozitivnih primjera koji bi kao svjetionici pokazivali pravi smjer. Logika nadopunjavanja te razmjenjivanja strasti, iskustva i poleta spojila nas je s našim mladim prijateljima. Dino & Mia ne samo da su preslika nas dvoje kad smo bili mladi, već su i živa vibrantna slika kakvi želimo i ostati. Njihov eruptirajući entuzijazam kao tek otvorena boca šampanjca i naše iskustvo poput ponuđenih čaša uživa u zajedničkom perlanju.
Zajedničko otkrivanje svijeta gastronomije i vina postala je naša niša, mreža za odmor razapeta na dva čvrsta debla kao na dva svijeta koja se međusobno nadopunjuju. Stoga odabir vina koja će se ovo ljeto moći kušati i sparivati u njihovoj konobi Kala nije bio posao već užitak u kojem smo izuli tijesne cipele i hodali bosi. Komarna nas je to proljetno jutro dočekala osunčana uz pomalo lijenu buru koja se niz vinograde plavca malog spuštala do mora mašući Pelješcu.
Viszla koju smo prilikom našeg zadnjeg posjeta upoznali kao štenca sad je narasla i osnažila, kao uostalom i sama vinarija Rizman obitelji Štimac, čiji je vjerni čuvar. Pogled s terase vinarije Rizman pruža jedan od onih jedinstvenih mističnih događaja kad osjećate sveobuhvatnu povezanost s prirodom i Bogom. Gospođa Snježana kao naša domaćica dočekala nas je besprijekorno sređena sa savršeno serviranim stolom za degustaciju s kojeg su se presijavale izglancane vinske čaše.
U tom božanstvenom ozračju pozitivne energije i vrhunskih vina nas četvero smo uronili u čarobni trenutak istine. Uz domaći pršut i sir pošip je pokazao svu svoju svježinu i mineralnost dok je Nonno na našem nepcu eksplodirao kao bomba aroma dugo ostavljajući okus južne Dalmacije u ustima i našim dušama.Bilo da se radi o Syrahu, Tribidragu ili Primusu zaključujemo kako je izvrsnost i predanost s vremenom kreirala vina koja plijene i osvajaju.
Na samo dvadesetak minuta vožnje od vinarije Rizman nalazila se naša druga za taj dan dogovorena destinacija. Na terasi obiteljskog hotela Merlot dočekao nas je Vjeko koji uz oca Branka i sestru Moniku vodi vinariju Prović. U zagrljaju neretvanskog polja plodne mineralne zemlje i Božje volje jedan vizionar na čuđenje svih posadio je vinograd chardonnaya i ušao u povijest.
Naron je pokazao kako stih iz Oliverove pjesme „Svoju zvizdu slidin“ uvijek najbolje kreira naše vizije, vrijeme i trud. Izvrstan karizmatičan chardonnay koji do najsitnijeg djelića kapljice ocrtava vizure i mirise tog kraja kao i osobnost vinara. I ne bi bilo pretjerano reći kako upravo Naron uz još par spada u perjanicu Hrvatskih chardonnaya iz drva.
Predivna kušaona s jedne strane urešena starim dalmatinskim alatom, a s druge modernom „garderobom“ za vina s koje se smiješe sve njihove etikete. U kibli na stolu hladila se Zlatarica i Rose u kojima inače neumjereno uživamo i gasimo žeđ ljeti u MoNIKa’s Wine baru u Splitu. Kasnije smo uz pršut i steak kušali fantastični Pagan – kupažu prosušenog grožđa plavca malog, merlota i cabernet sauvignona.
Ljepota doživljenog teško se može usporediti s bilo čim te potvrđuje pravilo kako se upravo kušajući vina na izvornom mjestu gdje i nastaju na najbolji mogući način možemo povezati s izvornom vizijom vinara. Također možemo osjetiti bilo tog terroira, a usudila bi se reći i ambijentalnu i kulturološku dimenziju kroz povijest tog kraja.
U svijetu u kojem danas gotovo imamo sve možda ipak najviše nedostaje uzora. Vizionara čije će vizije kao svjetionici obasjavati put i pokazivati pravi smjer. Vinarije Rizman i Prović zasigurno su iskrčile šume predrasuda usudivši se biti oni koji će utabati put i pokazati kako se na svojoj zemlji može ostati i od nje živjeti. Kako se ipak svoju zvizdu isplati sliditi…
