Vozeći se Jadranskom magistralom ostavljajući vinogradske padine Komarne pogled nam je čeznutljivo pao na Pelješki most. Izranjajući iz vode poput Posejdona moćno je pokazivao vizuru kojom će u skorije vrijeme zagospodariti tim prostorom te na taj način put do peljeških vinarija znatno skratiti i učiniti ugodnijim. Međutim kako za sve dobre stvari u životu moraš malo pretrpjeti tako je i naša mala ekipa krivine i rupe na cesti shvatila kao dio šarma tog bogomdanog kraja. U ozračju čarolije iz bajke naša prva destinacija lebdila je u izmaglici nestvarnog dodirujući zemlju samo stepenicama kojim smo se uspeli do nje.
Saint Hills vinarija, kao uspavana ljepotica, čekala je naš poljubac kako bi nam se predstavila. Činjenica je kako nam ta vina nisu nepoznata međutim kušati ih u krilu terase s pogledom na maslinike i vinograde daje vibrantnu dimenziju vinu oživljavajući ga u čaši. Taj spoj Zalto čaše na kamenim stolovima Saint Hillsa, u društvu enologa (Antonija Car, Ivana Valić), sommeliera (Roko Bekavac), nas dvoje vinskih zaljubljenika i vina utisnuo nas je duboko u zemlju kao loza svoje korijenje u potrazi za vodom.
Grupno otkrivajući tajne Frenchia, Le Chiffrea, Sv. Roka, uživali smo pronalazeći ujedno i sebe. Le Chiffre je definitivno ostavio dubok dojam na svih nas. Potentnošću i elegancijom nosio nas je kao ukroćeni pastuh svjestan svoje snage ali i nježnosti i plahosti. Chardonnay iz drva, u kojem se ono gotovo i ne osjeti, otvorio se pred nama i dao nam se u svoj ljepoti kojom jedno vino može progovoriti. Savršen balans voćnosti, svježine i kremoznosti podsjetio nas je na to kakvi i mi ljudi trebamo biti. Uravnoteženi sami u sebi i s okolinom usklađeni kako bi mogli tako integrirani ugraditi svoj život u cjelokupni zid životnog smisla.
Nakon svjetskog izgleda Saint Hillsa spustili smo se u Potomje provjeriti temelje pelješkog vinarstva. U dvoru Vedrana Kiridžije još uvijek miriše izgubljena Dalmacija. Mošt u njegovoj konobi još vrije, a šterike i uz vitar gore kao svjetionici pokazujući put kako se u budućnost bez tradicije ne ide. Ta konoba ustvari je vremeplov koji sva osjetila vraća u djetinjstvo resetirajući nas na tvorničke postavke brišući svo nakupljeno smeće vremena.
Kiridžija Dingač 2012. udiše se kao tajna koja govori bez izgovorene riječi. Gutljaj tog vina osvježi nam sjećanje vječne mudrosti i znanje koje smo negdje dok se još nismo ni rodili naučili. Šetajući kaletama stigli smo i do Mrgudića – vinarije u kojoj smo puno puta bili, a nikad je se nismo zasitili.
Ako je Saint Hills novi pogled i prozor u svijet, a Kiridžija svjetionik i kompas koji pokazuje put, tad je obiteljska vinarija Bura -Mrgudić kombinacija tog oboje. Pomirivši u sebi dalmatinske mišiće ta kompleksna vina odišu strašću i elegancijom poklanjajući vam smisao u čaši. Postup Mare 2018. Bure – Mrgudić osim nas oduševljava i svog tvorca koji je svjestan kako je za stvoriti takvo vino potrebna posebna konstelacija zvijezda i prst onog gore s neba.
Ekstraktan i elegantan kao tango u kojem dvoje zaljubljenih umiru od strasti i ljubavi.
Nadomak Dingaču pred famoznim tunelom uhvatili smo neuhvatljivi trenutak istine. Onaj kad ništa ne tražite, a sve dobijete. Kad se horizonti otvore i jasno pokažu sliku Pelješca u budućnosti gdje će plesati sve u ritmu suvremene vinske kulture.
