Magična kužina Magdalene Senjković

Samo autentičnost pronalazi siguran put do promatrača te skidajući mrenu ustaljenih i već viđenih trendova pruža mogućnost novog upoznavanja. Danas možda više nego ikad kad na svim poljima inicijativu preuzimaju blockbusteri fotokopija biti svoj i autentičan hrabar je presedan. Mjesto radnje – Nerežišća na otoku Braču definitivno nije mjesto za unosan ugostiteljski biznis međutim Saša i Magdalena Senjković u samom centru tog otočkog malog mista otvaraju wine-bar i restoran.

Što zbog logičnog nastavka njihove obiteljske vinske priče, što zbog izuzetnog Magdaleninog kuharskog talenta kojeg odavno brusi na pravim mjestima njihova eno-gastro priča ruši barijere predrasuda i udara temelje novim trendovima. Ambijent usporenog protoka vremena uvlači vas u  njedra nekih prošlih vremena dok vas svaki Magdalenin pijat opija dalmatinskim mirisima. Čista i nevina namirnica na pijatu obrađena kako bi zadržala sve gušte, a posložena  kao platno akademskog slikara koje ne miriše na terpentin već na najlipše mirise djetinjstva. Tri stola, a na svakom po jedan par čija je interakcija kroz hranu i vino tu večer pojačavala note zaljubljivanja. Energija Saše i Magdalene vidjela se na mjesečini isprepletena među sljedovima. Nakon četiri senzacionalna pozdrava iz kuhinje i čaše osvježavajućeg izvrsno kreiranog njihovog vermuta sva tri stola bila su dobro naložena za priču koja je slijedila.

Pozdrav iz kuhinje

Moglo se cijelu jednu filozofsku raspravu razviti oko toga zašto je ta Magdalenina srdela iz savura toliko posebna. Jesu li njenom savršenom okusu pridonijeli znalački pomiješani dodaci, izvrsno kreiran pijat ili probuđena svijest o generacijama prije nas koje je srdela othranila. Genetika žuljavih ruku ribara u čijim mrežama se i danas modri i koprca ta dalmatinska hranilica ka brižna mater na čijim smo se prsima svi odgojili.

Srdela savur

Dati joj jedno takvo prestižno mjesto i uvrstiti je u svoj meni usluga je visokoj gastronomiji. Ona iskrena melodija života kao iskra zapalila je suho sijeno duša svih nas za stolovima. Letimičan pogled na druga dva stola utvrdio je kako bračni parovi amerikanaca i slovenaca, odrasli na drugačijim okusima, upravo zbog autentičnosti autohtone namirnice razumije govor Magdalenine kuhinje.

Janjeći tartar s gavunima i čips od focaccie

Nježni janjeći tartar u kombinaciji s hrskavim gavunima i čipsom od focaccie samo zvuči šokantno i svojim umami okusom opravdava Magdaleninu odvažnost poslužiti takvo izvrsno jelo. Konfitiranu grdobinu tanko narezanu i prelivenu božanskim umakom u koji je dodano ulje lista smokve u prošlosti nisu pripremali na Braču ali okusi otoka utkani su u svaku komponentu jela.

Grdobina u umaku s uljem lista masline

Svaka od tih komponenti smišljeno je dodana kako bi se jelo u konačnici savršeno sparilo s vinom. Uz srdelu rose od plavca Spoža, uz janjeći tartar crna kupaža Bročko rič. Sofisticiranu grdobinu poljubio je pošip Sentiment dok je uz karakternu tjesteninu sa škampom zaplivao pošip iz drva Tristeca. Magdalenin pristup namirnici uveliko se razlikuje od pristupa brojnih drugih Chefova čija smo jela kušali. Njena dominantna osobnost i svestranost te sklonost ka pomalo izazovnom  i originalnom odabiru obrade namirnice u slučaju bolonjeza od sipe doživio je svoj vrhunac.

Domaća tjestenina sa škampima

Glave lagano izdinstane u savršen pikantan umak, a na vrhu nježno tijelo sipe izrezano na tanke tagliate uz gutljaj plavca malog Boso pripremao nas je na krešendo večeri. Kao prava bročka cura Magdalena Senjković ne bježi od svojih korijena dapače onaj šug koji iz njene osobnosti zrači, a koji se na njenom pijatu vidi i osjeti upravo je autentičnost. Postaviti tako iskreno i sa stilom svoju eno-gastro priču znači u prvom redu biti svjestan bogatstva i kapaciteta kraja iz kojeg potječe i u kojem živi kao i jedinstvenog doživljaja koje na takav način može osigurati svojim gostima.

Bolonjez od sipe

Međutim ipak izuzetno tradicionalno bračko jelo janjetina na špic savršeno ispečena i originalno servirano na grančici ružmarina uz slastan krumpir iz luga odnijelo je krunu te večeri. Uz janjetinu Saša nam je otvorio Ditu iz 2015. godine koja se uz lagani kasnoljetni večernji povjetarac savršeno otvarala. Sve je mirisalo na Dalmaciju. Dalmatinski vonji izbrisali su sa čipkane haljine koju sam na sebi tu večer imala i skupocjeni Chanelov parfem. Pored mirisa Magdalenine kužine jednostavno nije imao šanse. I upravo je to Magdalenin način kako privući i osvojiti svjetske putnike i prave gurmane.

Janjetina na špicu i krumpir u lugu

Ne glumeći nikog nego jednostavno biti svoj i prepoznatljiv. Oživiti stare zaboravljene namirnice kao što je arzelinka i od nje napraviti osvježavajući sorbet kojim smo se pripremili za slatki dio večeri. Desert cijeli kreiran od ovčjeg mlijeka i vizualno je bio tako posložen da sam samo čekala kako će mi poput janjeta istrčati iz pijata u kojem je bio štosno serviran. Na kraju kroštule i panna cotta servirane u starinskim šalicama kako bi se ispoštovala tradicija koja Magdaleni izuzetno znači, a uz kompletnu sliku vrhunskog Chefa daje jedan jedinstveni pečat.

Deserti za kraj

Otvaranjem pjenušca u vodi čiji su mjehurići frcali visoko u zvjezdano nebo Saša & Magdalena zatvorili su tu eno-gastro večer u savršenu kružnicu. Doživljaj koji smo svi mi odnijeli sa sobom u Sloveniju, Ameriku i mi u Split najbolji je Senjkovićima marketing, a nama uspomena koja će nas na proljeće ponovno do njih dovesti. I ne samo nas već mnoge zaljubljenike u hranu i vino jer duh tog mjesta jednostavno trebate osjetiti.

“Bročka jematva” u Senjkovićevim vinogradima

Vrijeme berbe grožđa ili kako mi u Dalmaciji kažemo „vrime jematve“ poseban je i pomalo kultni događaj kad priroda daje, a čovjek uzima. Zrili grozdi koji su dosegnuli idealnu fenolnu zrelost traže vaše ruke koje će ih nježno primiti kao primalja dijete iz majčine utrobe i prenijeti ga u novi svijet. To jutro u izmaglici bračkog kamenjara strpljivo su nas čekali vinogradi obitelji Senjković. Dračevica – malo misto skriveno od internetske mreže i GPS-a, još je spavalo dok smo u malenom dućanu retro stila osamdesetih nadobudno pokušavali kupiti rashlađenu vodu.

Vozeći nas makadamom Saša Senjković nam je pokazivao obiteljske vinograde koji se sad već protežu na 13 ha iskrčenog bračkog kamenjara. Tu u škrapi s malo zemlje „nonotovo malo lozje“ pustilo je korijenje duboko do utrobe srca zemlje iz koje siše materino mliko.

Vinogradi Senjković

Njemu u čast i spomen Senjković Plavac mali nazvan je Bosso, a Rose od iste sorte Spoža po noni, njegovoj kćeri. Međutim nas dvadesetak berača to jutro je došlo ubrati syrah i cabernet sauvignon koji će kasnije postati dijelovi popularne Dita kupaže (plavac mali, syrah i cabernet sauvignon).

Vesela družina berača pod dirigentskom palicom Larija Senjkovića zujala je vinogradom kao pčele i bumbari kad u proljeće oprašuju, a sad zajedno s nama i pticama zoblju slador i nektar. Oni u kljun, mi u Senjkovićeve kašete kojih je to jutro 250 hladnjačom odvezeno u njihovu vinariju u Nerežišće. Dobra energija užgana direktnim kontaktom s prirodom, a praćena pismom kao po uzoru na stara dobra vrimena kad su težaci pjesmom olakšavali trud i manje zobjali škrte prinose kako bi što više bobica završilo u bačvama.

Uz miris nevinog jutra na otoku i toplinu tek izlazećeg sunca koje je zazlatilo vinograd, znoj sa čela i žulj na prstu od škara za branje bili su autentičan život u svom izvornom obliku. Likarija tog škrtog, a posebnog terroira očituje se u Senjković vinima kroz Bročku rič,  arome Brača i osobnost vinara. Saša i Magdalena su ona zaokružena cjelina koja osvaja i plijeni, a čijem balansu svi težimo. Savršen sklad među njima kao i u njihovim vinima prepoznatljivo dominira čineći ih posebnim.

Mia & Dino – konoba Kala

Miris spize privukao nas je za stol, a glad nakon branja podsjetila nas je koliko je zdrav fizički rad posebice onaj u izravnom kontaktu sa zemljom. Oslobođeni spojevi i elementi iz zemlje, trave i zraka direktno su kroz naše nosnice ulazili u krvotok. Time potvrđujući teoriju kako je vino još od vjenčanja u Kani Galilejskoj poprimilo kultni status te se u konobi čuva kao najveća svetinja. Rađajući se u Božanskom vrtu naših vizija koje zasadimo u vinograde, vino odležava u strpljivosti naše naravi i u podrumima, a počinje živjeti u boci koju tek kad otvorimo prodiše punim plućima i radosno viče – ja sam živ.

Živa materija kao eliksir života, nekad piće bogova, danas za svakog čovjeka. Jematva je stoga susret Neba i zemlje kroz zagrljaj čovjeka i Boga. Nagrađena žrtva i čovjekov trud kroz plodove života koje najbolje osjetite kao nas dvoje – u konobi Kala na večeri dok uz morske plodove pijete Senjkovićevu Tristecu.

Tristeca 2018. u konobi Kala