Ako bi htjeli predstaviti jedan od najreprezentativnijih podruma zapadno-hercegovačkog vinogorja tad bi to definitivno bili Podrumi Andrija. Osim veličinom i izgledom to bezvremeno mjesto, ukopano u temelje povijesti vremena i tradicije, zarobljava posjetitelja osobnošću i karizmom obitelji Ćorić. Ljubav prema lozi, duboko utisnuta još od djeda Andrije u genetski kod svih generacija Ćorić, izvor je s kojeg piju vinogradi u Paoči – srcu čitlučkog Brotnja.
Andrija Ćorić
Blizina mora uz sastav tla, nadmorska visina od 230 m te cjelokupan terroir, stvaraju izuzetnu mediteransku mikroklimu i kao prekrivač dobro ušuškavaju i čuvaju žilavku i blatinu kako bi od sebe dale najbolje. Kako bi sveta sirovina uzeta iz prirode bila obrađeno na najbolji način bez agresivnih intervencija te promijenila dimenziju iz grožđa u božansku kaplju, godinama su zaslužni vrhunski enolozi. U počecima enologinja Vesna Bućan dok posljednjih godina vibrantna kapljica uspješno oživljava pod virtuoznim dodirom enologa Josipa Martinovića. Već na prvi pogled prilikom posjeta vinariji zaključujemo kako iza besprijekorne i ugodne vizualne scenografije stoji vinarija vrhunske suvremene tehnologije i izuzetno velikih kapaciteta.
Obiteljsko naslijeđe, čvrsta povezanost braće Valentina i Mire Ćorića te vizija njihove djece u izravnoj su sinergiji s izuzetnom kreativnošću i hrabrošću enologa za pažljivim eksperimentiranjem i pametnim pomicanjem granica. Kroz te odnose filtriraju se vina koja u sebi uvijek zadržavaju ekstrakt žive ljubavi i poštovanje prema nasljeđu i tradiciji.
Enolog Josip Martinović
Stoga ne čude brojne nagrade vinima, Podrumu Andriji kao najuspješnijem poduzeću općine Čitluk za 2019. godinu kao i nagrada Miri Ćoriću za managera godine. Također izvoz njihovih vina u gotovo sve europske zemlje, SAD i Kinu govori o respektabilnoj kvaliteti te opsegu i ozbiljnosti firme. Postupan i konstantan uspješan rast potaknut potražnjom i trendom vinskog turizma u novije vrijeme poprima atraktivne vizure kroz restoran i luksuzan smještaj u samoj vinariji.
Ponuda hrane i smještaja uz degustaciju i obilazak vinograda kompletna je usluga koju svaki svjetski vinoljubac želi i traži. Obiteljski slogan “uvijek žedan nikad pijan” zove na susret i druženje te se taj glas daleko čuje jer dopire duboko u čovjekovu srž potrebe za utaživanjem duhovne žeđi. One žeđi za susretom i razgovorom na zdencu života koji liječi i nakon kojeg prestajemo biti žedni.
U tom i takvom duhu otišli smo iz podruma Andrija napojeni i siti pretilosti istinskog doživljaja koji oplemenjuje i boja naše dane. Otišli smo kako bi se ponovno vratili i vino pili. Posebnost svake individue spoj je više različitih faktora i utjecaja, proživljenog iskustva i događaja te usudili bi se reći kao i kod vina izraste u osobnost po kojoj je ta osoba ili vino prepoznatljivo. Vino iz Andrijinog podruma počiva na temeljima tradicije, raste u bratsko-sestrinskoj ljubavi, oplemenjuje znanjem i iskustvom, a okom novih generacija otvara i širi vidike.
Ako je vinar točka na i terroiru i osobnosti koja uskršnjava svaki put kad otvorimo butelju onda su ova vina spoj ljubavi, snage, upornosti i hrabrosti, puno znanja i malo ludosti. To malo ludosti dokaz je vjere u cijelu priču od samih početaka koja je imala svojih uspona i padova. Jer ondje gdje razum i logika prestaju nastupa vjera. Vjera u zemlju, trs, čovjek, a za to uvijek treba doza hrabrosti i pozitivne ludosti koja nosi i širi entuzijazam u ovom slučaju kroz vino. Vino koje se pilo, koje će se piti, vino koje od kulta postaje svakodnevno blago na oltaru obitelji.
I za kraj završili bi aforizmom Valentina Ćorića kako „nitko nije velik ako ga mali ljudi takvim ne smatraju“ stoga je podrum Andrija veliki podrum s velikim vinima jer u njima uživaju obični mali ljudi kao mi.
Zaljubljenici u vino najveći su ljubavnici koji ne mogu ostati vjerni samo jednoj vinskoj sorti ili regiji. „Don Juanski“ karakter vinoljubaca čini ih građanima svijeta dok je njihov identifikacijski broj bliži broju i udjelu polifenola i tanina u vinima koja su kušali i koja su zapamćena ostala jer su ih oduševili. S jedne takve platforme dolazi i ljubav prema Hercegovini čiju vinsku scenu intenzivno pratimo posljednjih par godina.
Sommelier Siniša Lasan i Andrija Vasilj
Bila je to ljubav na prvi pogled kroz gutljaj Brkićeve žilavke koju smo prvi put kušali u jednom splitskom wine baru. Tragom organoleptičke senzacije došli smo i do Josipa Brkića- vinara iz Čitluka, tvorca Grede, Plave Grede i Mjesečara koji nam je otvorio rekli bi do tada pomalo skrivena vrata hercegovačkih podruma i vinograda. Od podruma do podruma od Ljubuškog, Čitluka do Međugorja, Stolca i Trebinja upoznavali smo i kušali žilavku, blatinu i trnjak iz različitih mikrolokaliteta.
Bogatstvo različitosti vođeno temeljnom sortnom prepoznatljivošću tih autohtonih hercegovačkih sorti iz godine u godinu diže se i raste tražeći pažnju. Tako je kao potreba, a kroz viziju Andrije Vasilja nastao BLAŽ. Udruga koja danas broji 26 vinarija koje zajedno nastupajući žele pokazati i prezentirati svo bogatstvo svoje vinske priče.
Ovogodišnji peti BLAŽ okupio nas je dan prije u hotelu Cesarica na radionici žilavke, blatine i trnjka koju je vodio hrvatski proslavljeni sommelier Siniša Lasan. Nakon radionice obogaćeni za iskustvo više zaključili smo kako uzlazna putanja kojom se hercegovačka vinska regija kreće itekako grabi velikim koracima. Specifičnost terroira te posebnost mikrolokaliteta kao i velika ulaganja vinara i znanje vrhunskih enologa iznjedrili su široki spektar fantastičnih vina koja svojim karakterom i kvalitetom ravnopravno mogu stati rame uz rame bilo kojem vrhunskom vinu.
Vinarija Brkić
Na presici bilo je govora i o načinu brandiranja Hercegovine kao vinske regije kroz projekt pod pokroviteljstvom USAID-a „Vinska cesta Hercegovine“. Međutim istaknuli bi prvenstveno pokretački entuzijazam i gorljivu želju organizatora BLAŽ-a Andrije Vasilja kao i svih ostalih udruženih vinara u stvaranju temelja kojim će se trasa hercegovačkog vinskog turizma sigurno kretati. Mogućnost smještaja kroz hotelske kapacitete, luksuzne vile s bazenima u vinogradima, kao i smještaj i hrana u vinarijama govore u prilog tome.
Vinarija Begić
Veliki broj lokalnih proizvođača autohtonih prehrambenih proizvoda kroz razne sireve, maslinovo ulje, hercegovački pršut, nadaleko poznate uštipke zaokružuje eno-gastro priču dajući joj prepoznatljiv šarm. I ljudi koji vas zauvijek kupe svojom toplinom i gostoljubivošću. Umor velikih gradova ne egzistira u vinskim regijama kakva je Hercegovina jer ljudima osim osmijeha na licu ništa drugo nećete vidjeti. Provesti odmor na imanju Vlade Ostojića ravno je punjenju baterija na najjače. Revitalizacija kroz punoću okusa autohtone i zdrave namirnice kao i čaša vina dopuštaju nam razgovor dostojan čovjeka. Civilizacijski skok iz suhoparne digitalne stvarnosti u zelenilo vinograda jednim klikom ali onim u našoj svijesti. Idealna uvertira u sajam bila je večer u restoranu Gardens Dalibora Ostojića koji je ove godine bio i gost izlagač za Adami prosecco.
Vinarija Čitluk
Bez obzira na vremensku prognozu koja je predviđala kišu dan sajma osvanuo je vedar bez oblačka. Ipak smo bili u Međugorju, a oni osim odličnih vina na zemlji imaju i moćnu zagovornicu na nebu. Na lokaciji Sport Centra Međugorje u prirodnoj hladovini visokih stabala i uz bazen koji je prostoru dao potrebnu dozu glamura smjestili su se stolovi na kojima su izložili svoja vina dvadeset šest vinara. Visoki stolovi po sredini poslagani duž cijelog prostora bili su predviđeni za kušanje u društvu uz hranu koja se na dva mjesta pripremala. Na jednom mjestu posluživala se marinirana junetina uz priloge koju je pripremio sarajevski Chef Nihad Mameledžija, a s drugog mjesta širio se miris s otvorenog grila na kojem su se pekli burgeri i steakovi Selekcija d.o.o.
Vinarija Nuić
Sofisticirani odabir klapske pjesme uz Đanija Stipanićeva koji je maestralno uz dalmatinske pjesme otpjevao i par talijanskih kancona bili su začin večeri koji uveliko govori o afinitetima i ukusu naših susjeda. Večer za pamćenje rekli bi, režirana istančanim ukusom i europejskim duhom, a hercegovačkom osobnošću. I kako izdvojiti bilo koga kad podjednako volimo svježinu u Ostojićevoj i Rubisovoj žilavki, laganu zaobljenost i aromatiku u Vilinkinoj, a neodoljiva nam je Marijanovićeva Selekcija kao i ona iz podruma Andrija. Na Sofiju – djevojku Carskih vinograda potpuno smo se zakačili, a s Begićevim novim Rastokom smo se oduševili.
Što se tiče blatine ona je s vremenom postala prava elegantna dama i tu večer kušali smo ih prekrasnih, onu vinarija Matić, Nuić ili Brkić, a posebnu pažnju uvijek plijeni nagrađivani Krš Orange vinarije Škegro. U listu ugodnih iznenađenja upisali bi, pogotovo mi dalmatinci, plavac mali vinarije Čitluk iz 2015. godine. Izdvojili bi kako hercegovačka vinska scena osim u autohtonim sortama raste i u internacionalnim tako da su zaljubljenici u vina mogli kušati i jedan od najboljih merlota na ovim prostorima onaj vinarijeMilas. Dobro raspoloženje prisutnih vladalo je do dugo u noć. Kad je utihnula glazba izvođača s bine, čule su se prekrasne pjesme koju su izvodili lokalni dečki za stolovima i tako doprinijeli ljepoti te zvjezdane večeri. Jednostavnost i pristupačnost tih ljudi očituje se i u karakteru njihovih pitkih vina koja ne opterećuju već vas čine sretnim ljudima.
Za kraj rekli bi kako ovaj sajam već sad polako iskače iz lokalnih okvira te kako uz dozu hrabrosti i malo pozitivne drskosti treba izići iz sjene i krenuti u svijet. Ovaj već pomalo umoran i uspavan svijet treba upoznati novu energiju i zarazan entuzijazam Hercegovine. Zajedništvo i bogatstvo jedinstvene vinske priče. A mi smo samo zaljubljenici u vino. Naš identifikacijski broj bliže je broju polifenola i tanina koja smo kušali u vinima nego ičemu drugom što nas čini građanima svijeta. Hercegovina je zbog svega navedenog jedna od naših najdražih destinacija.
Ako postoji savršeni izum kojim bi se čovjek mogao kretati kroz vrijeme onda je to definitivno – vino. Stoga je slogan “s vinom kroz vrijeme” logičan odabir u projektu „Vinska ceste Hercegovine“. Još od 2007. godine kad je projekt i utemeljen pod pokroviteljstvom USAID-a, američke organizacije za međunarodni razvoj, ulažu se znatna sredstva i napori kako bi se stvorio jedinstven i prepoznatljiv brand tog kraja. Vinski turizam kao atraktivna ponuda koja bi kroz eno-gastro priču Hercegovine i njenih autohtonih proizvoda povezala vinare, lokalne proizvođače hrane, ugostitelje i hotelijere u jedan neraskidivi lanac zajedničkih interesa i prosperiteta.
Josip Marijanović
Cilj takvog projekta je kroz zalogaj uštipka i gutljaj vina probuditi bogatu povijest tog kraja od Ilira, Osmanlija, Austro-Ugarske do današnjih dana. Biti pozvan na jednu takvu turu izuzetan je privilegij i užitak. Naša mala obitelj vinskih entuzijasta koja ne živi od vina ali za vino živi, s oduševljenjem je prihvatila poziv Radovana Vukoje poznatog trebinjskog vinara i prijatelja i Mirne Jelčić direktorice USAID-a za Hercegovinu, biti dio tima novinara, bloggera i svih onih koji o vinu pišu podižući vinsku priču na jedan viši nivo odnosno mjesto koje vinskoj kulturi i pripada.
Vinarija Carski vinogradi
Krenuli smo iz zapadne Hercegovine čiju vinsku scenu posljednjih par godina intenzivno pratimo te nas fantastična vina u vinariji Marijanović koju smo posjetili u Služnju, malom mjestu pored Međugorja, nisu iznenadila već su samo potvrdila konstantan napredak i rast vinara zapadne Hercegovine. Upravo zato smo se veselili kušati vina istočne Hercegovine koju smo do tada poznavali kroz maestralna vina vinarije Vukoje.
Vinarija Daorson
Upravo ta raznolikost mikro-lokaliteta i tla bogatstvo je na koje ova hercegovačka priča i računa. Ako je hercegovačka kraljica vinograda žilavka zajednički temelj i poveznica onda je i ishodište na kojem se gradi budućnost hercegovačkog vinskog branda. Ako je u zapadnoj Hercegovini zbog sastava tla aromatičnija onda je u istočnoj mineralnija i žilavija čiji okus još dugo osjećate u ustima.
Mladen Anđušić – vinarija Anđušić
Lako je bilo kušati i otkrivati vino u društvu struke odnosno ljudi kojima je vino dugi niz godina osnovna preokupacija, kao što je to Tomi Jakopoviću, hrvatskom sommelieru ili Darrelu Josephu, vinskom novinaru i Decanterovom sucu. Sofisticirane doskočice Željka Garmaza bile su savršeni začin tim vinskim druženjima koji možda postanu i inspiracija za neko njegovo novo vinsko štivo. Odlična atmosfera u autobusu koji je bio najlogičnije prijevozno sredstvo za nas dvadesetak vratila me u djetinjstvo kad smo kao mali na školskim izletima otkrivali velike stvari iz susjedstva. Tako smo i tom vinskom turom probili barijeru vremena i zaustavivši na tren pješčani sat odšetali u dobro režirani film, kao onaj kultni „Tko to tamo peva“.
Vinarija Tvrdoš
Vinarija Carski vinogradi na izlasku iz Mostara dočekala nas je carski. Moderno arhitektonsko zdanje u sred nepreglednih vinograda dominantno je poziralo ostavljajući dojam. Elegantno uređena kušaona, besprijekorno servirani finger-food zalogaji uz njihova vina i srčana dobrodošlica. Osvježenje u bazenu ostavili smo za drugi put jer smo žurili u treću vinariju taj dan – u vinariju Daorson. Vinarija Daorson koja se nalazi u Stolcu zadružna je vinarija više vinara koji na tržište izlaze s istom etiketom.
Carski vinogradi Vukoje
Interesantan je naziv vinarije Daorson koji vuče ilirske korijene i priča o kojoj smo slušali na „Pijanim brdima“ – najpoznatijem lokalitetu njihovih vinograda dok smo kušali njihovu žilavku. Kušanje u vinogradu u vrijeme zalaska sunca povećava mističnost trenutka te istančava osjetila i doživljaj.
Carski vinogradi Vukoje
Sutradan smo rano ujutro na putu prema Trebinju posjetili Makovu Hižu odnosno muzej Maka Dizdara. Muzejski prostor posvećen velikom pjesniku rođenom u Stolcu čija su se pisana djela nalazila u školskim udžbenicima nas malo starijih. Kao domaćin primio nas je njegov unuk Gorčin Dizdar koji nam je predstavio duhovni muzej svog djeda koji je kao kulturna znamenitost uvršten u program ture. Na putu prema Trebinju u daljini smo na brdašcu vidjeli ostatke ilirskog grada Daorson kao i uz cestu najstarije i najveće nalazište stećaka u tom dijelu Europe. Povijest tog kraja izvire sa svih strana i kao leptir iz kukuljice polako širi svoja krila pred nama.
Salon Žilavke
Na putu prema Trebinju vozili smo se uz Popovo polje koje je većim dijelom obrađeno i zasađeno voćnjacima i vinogradima. Asocijacija na Popovo polje automatski uključuje Izetovu maksuziju odnosno fantastičnu travaricu i šljivu iz tog kraja kojom nas je veselo dočekao Mladen Anđušić – vlasnik vinarije Anđušić u Dračevu. U predivnoj kušaoni kao u kakvom konačištu uz njihovu odličnu žilavku posluženi su nam tradicionalni uštipci te pršut i sir lokalnih proizvođača. Vatrena energija domaćina upalila je kao iskra suhu travu naše raspoloženje tako da se trenutak osjetila skoro familijarna opuštenost svih nas prisutnih.
Salon Žilavke (Zoran Vukoje, Tomo Jakopović i Željko Garmaz)
Vinar koji nije vinar ali je to htio postati i kojemu su savjeti Zdravka Dujmovića, tad voditelja vinarije Čitluk u početku pomogli, danas se može pohvaliti kako se ulaganje u vino isplatilo. Njegova žilavka svojom svježinom i mineralnošću pomogla je da u najtoplijem dijelu dana osvježeni stignemo par kilometara dalje u vinariju Tvrdoš. Ako govorimo o idealnim uvjetima čuvanja vina onda vinarija Tvrdoš upravo reprezentativno predstavlja takvo mjesto. Debeli kameni zidovi manastirskog podruma na savršenoj temperaturi već stoljećima čuvaju njihova vina. U takvom bezvremenom ambijentu s mirisom na tri vrste kamena iz tog kraja kojim su obloženi zidovi i lukovi te pogledom na nanizane najkvalitetnije bačve – one velike od slavonskog hrasta ili barrique od francuskog, uz duhovni dodir monaštva dobijete zaokružen terroir s blagoslovom i točkom na kraju rečenice.
I onda mislite da više i bolje ne može.
Ali može!
Vrhunac tog dana bila je večera u Carskim vinogradima vinarije Vukoje.Na položaju koje se s pravom naziva Carski vinograd jer je još za vrijeme vladavine Austro-Ugarske na tom mjestu žilavka davala svoj maksimum raste i zrije Vukojina Carska žilavka. Stol u vinogradu s tanjurima renomiranog sarajevskog Chefa Nihada Mameledžije uz Vukojine Carske žilavke iz 2009., 2013., 2016. i iz duplog magnuma 2015. ekvivalent su tastinga za Bogove.
Salon Žilavke
Svi mi koji poznajemo i volimo žilavku, kao i oni koji je ne poznaju, tu noć su se uvjerili u fantastičan potencijal te kraljice hercegovačkih vinograda. Svježina koju daje kiselina sorte poput kralježnice čvrsto drži sve ostale elemente vina i dvanaest godina starog. Svaka godina otkrivala je neku svoju aromu, a sve su mahale svojom sortnom prepoznatljivošću. Riječi koje smo u pauzama slušali upravo su se svodile na istu rečenicu. Žilavka – žilavka kao temelj i zajednička poveznica hercegovačkih vinara, žilavka kao više od vina – ocean mogućnosti kojim će broditi vinska cesta od Ljubuškog u zapadnoj do Trebinja u istočnoj Hercegovini.
Vinarija Anđušić
Sljedeći dan nakon posjete sirani Pađeni u Bileći koja tradicionalnim mliječnim proizvodima tog kraja – vrhnjem, sirom iz mijeha i ostalim sirevima opskrbljuje veliki broj okolnih restorana uvjerili smo se kako u Hercegovini itekako postoji mogućnost spajanja eno-gastro priče. Salon Žilavke bio je kruna hercegovačke trodnevne vinske turneje. U Galeriji Vukoje pedesetak izlagača pokazalo je svu raskoš žilavke. Od svježih iz inoxa do onih odležanih u hrastu ili akaciji, onih kraće ili duže maceriranih.
Carski vinogradi Vukoje
Upravo znanje, vrhunska tehnologija i hrabrost vinara ka eksperimentiranju doveli su do bogatstva stilistike žilavke. Terasa okupana zlatom sunca na zalasku koje je obasjavalo žilavku u čaši ili je to ipak žilavka iz čaše obasjavala svih nas.
Iskrenost vina razoružava čovjeka vodeći ga putem istine.
Tako i žilavka kao najbolji vodič vodi vinsku cestu Hercegovine.
Svjedoci smo promjena koje se poput ubrzanog filma svakodnevno odvijaju pred našim očima donoseći nove trendove. U konstantnoj potrazi za nečim novim, onim što će ga istinski pokrenuti i oduševiti, suvremen čovjek vraća se na početak. Udah čistog zraka, gutljaj bistre vode i pogled u najvećeg umjetnika – prirodu.
Motel Monako
Stoga ne čudi kako posljednjih godina pratimo europske trendove te osim priobalja atraktivne turističke destinacije sve više postaju dobro osmišljena mjesta u unutrašnjosti. Daleko od uobičajenih ljetnih gužvi, u blagoslovljenoj tišini hercegovačkog krša pronašli smo svoju oazu u pustinji. Pod vrelim suncem Hercegovine, kad užareni kamen isijava žeđ, a svako stvorenje traži svoj hlad, nama je utočište pružilo imanje Vlade Ostojića – ugostitelja i vinara iz Čitluka.
Okruženo mladim vinogradima žilavke kao bedemima, otvorenih vrata bez visoke ograde, imanje nema drugih čuvara do dva dlakava mješanca koji vam se opasno izvale pred noge tražeći dozu nježnosti. Kraljevsko porijeklo Ostojića te duga tradicija proizvodnje vina uobličili su i zaokružili Vladinu vinsku priču. Osim originalnih etiketa Ostojićevu butelju krase iz godine u godinu i sve bolja vina. Tome u prilog ide i osvojeno srebro za Žilavku 2020. na prestižnom Decanterovom natjecanju u kojoj smo ta tri dana neizmjerno uživali i gasili žeđ.
Vlado & Blaž Ostojić
Svježina i mineralnost te kraljice hercegovačkih vinograda osvježavala nas je u mreži razapetoj između dva hrasta nakon plivanja pored bazena te smo pogleda uprtih u vinograde Čitluka doživjeli Toscanu u Hercegovini. Vlado, Nada i sin Blaž u svom nastupu isijavaju dobrotu tek ispečenog kruha čiji miris razgali dušu jednostavnošću i toplinom susreta.
Vinarija Ostojić
Buđenje uz ptice i nadglasavanje seoskih pijetlova teleportira opterećenu svijest u djetinjstvo oslobađajući je brzine vremena i pritiska. Jutarnja trpeza prostrta pred nas liječi obamrla osjetila pod kokom tek uzetim jajima, domaćim pršutom i svježim mladim sirom čije krave još pasu orošenu jutarnju travu pored rijeka. Da, to je komadić raja otrgnut s neba i kao naljepnica zalijepljen na taj dio zemljopisne karte. Kao šareni dječji album koji se popunjava svakim našim posjetom tom mjestu i tim dragim ljudima.
Spavajući na tim madracima kao da nikad prije niste spavali, ustajući odmorni hodate kroz vinograde po hercegovačkoj crvenici kao po crvenom tepihu ispred monegaške palače, a ovo je neki drugi Monako bez glume i pretvaranja, astronomskih cijena hrane, vina i smještaja.
Ovdje još uvijek rastu rajčice posijane od starog sjemena čija težina samo jedne dosegne na vagi više od kila. Tu u Vlade Ostojića čeka vas autentična i božanstvena Hercegovina. Vraćanje u zagrljaj zaboravljenim okusima kao u zagrljaj stare majke koja nas uvijek čeka s otvorenim vratima. Povratak sebi kroz otvorena vrata istinskog gostoprimstva.
Tim Kala čine mladi ljudi čija energija i kreativnost nisu ukalupirane u već viđene modele već putem svoje vizije postavljaju sebi izazove i neke nove standarde. O Kali smo do sada dosta pisali te se na prvi pogled može iščitati kako nas za to mjesto osim vrhunskog gastro doživljaja veže i prijateljstvo s njihovim vlasnicima Miom & Dinom.
Dino & Mia
Možda nas je to dvoje mladih ljudi podsjetilo na nas kad smo bili mladi ili je njihov zarazni entuzijazam nazdravio s našim ali definitivno kemijska reakcija tog druženja rezultirala je večerom – Pairing Dalmatia & Istria. Ako tome dodamo kako se radi o vinariji Poletti onda je već svima jasno kako se ne radi o nikakvom poslovnom projektu već o svetom trojstvu prijateljstva koje je prožeto ljubavlju i zajedničkim duhom.
Ceviche od brancina
U tvrdokornu tradiciju dalmatinskog škoja te uz svetu namirnicu iz mora ponuditi vina iz Istre bio je u prvom redu pionirski, a nadasve hrabar pothvat. U autentičnom ambijentu stare Dalmacije, u čijim je kaletama vrime kao u ribarsku mrežu uhvaćeno, kao oboriti kapitalac pozvali smo ljude na gozbu. Uz pucketanje lozine s komina te nakon cevichea brancina koji je kao pozdrav iz kuhinje svakom gostu radosno mahnuo, krenuli smo s prvim slijedom.
Jadranske kamenice & Poletti Malvazija
Jadransku kamenicu kojoj je dodan aceto perle limuna i šipka uz kap maslinovog ulja osvojila je mineralnost i svježina malvazije Istarske u koju se na prvi pogled strasno zaljubila. Dalmatinski inat sočne kamenice bio je uzaludan jer savršenstvo okusa u zajedničkom prožimanju bilo je nenadmašno.
Carpaccio od jastoga & Poletti Rossella
Polettijeva princeza Rossella, neodoljivi i jedinstveni rose od muškatne ruže koji svojom svježinom, aromatikom i snagom savršeno parira raznim jelima oduševila je sve prisutne u kombinaciji s carpacciom od jastoga i pireom od maline. To posebno vino uvijek iznova plijeni svojom zavodljivošću, a konoba Kala je jedno od par mjesta u Dalmaciji na kojima u njemu možete uživati. Ležerna atmosfera u kojoj se još više opustio i glas Ette James dok je izvodila „Summertime“ obgrlila nas je snažnim rukama vrhunskog civiliziranog užitka. Iznoseći treći slijed – grdobinu umotanu u pancetu s kaduljom i domaćim njokima – za stolove je stiglo čudo iz kulinarske Silicijske doline.
Grdobina u panceti & Poletti Chardonnay
Chardonnay u svježoj varijanti, elegantan s delikatnom aromom tropskog voća i pečatom istrijanskog terroira, naglasio je kurpulentnost namirnice ne ugrožavajući svoju osobnost. Pairing Dalmatia & Istria tu noć možda je u ovoj interakciji najbolje pokazao svoje lice u različitostima koje se nadopunjuju stvarajući idealnu vrijednost i cjelinu. Tuna steak s gradela uz mekoću dekantiranog Merlota iz 2017. godine stoga je bila krunidba večere koja se uz svakom smislu može nazvati vrhunski hedonistički doživljaj. I za kraj cheesecake od lavande i Poletti NY Sour cocktail – osvježavajući koktel s par kapi terana kao završni touch.
Tuna steak & Poletti Merlot
Zvijezde su nam tu noć bile naklonjene jer je sve sinkronizirano klizilo kao dobro uigrani tango. Kala je disala u svom pomalo ludom, a uspjelom pokušaju biti drugačiji te bez rezerve otvoreno pokazala što može i s prvim balunom zabila gol. To je gol koji nije namješten, lažno dosuđen ili iz produžetaka već iz spretne akcije vrhunske momčadi i Dina Šeparovića kao golgetera.
Cheesecake od lavande & Poletti NY Sour cocktail
Iako domaćini uspješne večeri u kojoj je svatko od sudionika dao svoj doprinos, a pri tom ne mislim samo na osoblje, već i na goste koji su bili izvrsni, konoba Kala ipak je bila zvijezda večeri. Sve nas je zajedno kroz hranu, vina i druženje osvojila i obogatila.
Pošasti betonizacije zelenih površina, plaža i makadama poluotok Pelješac kao posljedni Mohikanac ponosno odolijeva zadržavajući tako svoju autentičnost i šarm. Skriven od devastiranja poput dalmatinskog težaka utočište pronalazi u dječjoj staklenoj kugli u kojoj oživljava. Liječeći čovjeka svojim pomalo divljim i živopisnim krajobrazima, konobama i ladovinom odrina ispod kojih se ispija vino. Od Stonske prevlake do rta Lovišta prostire se 65 km raja djevičanske naravi kojoj se ne smije ništa oduzeti osim s mjerom dodati.
Brojne vinarije, slavni položaji poput Dingača, Postupa te školjke (dagnje i kamenice) oduvijek su privlačili zaljubljenike u hranu i vina. Tako smo i nas dvoje česti gosti tog rajskog vrta iz kojeg kao iz nepresušenog bunara grabimo vodu života. U vinariju Marlais u Ponikvama stigli smo u vrijeme ručka.
Gotovo mističnu tišinu dalmatinskog dvora remetio je prijateljski lavež psa jer kakva je to vinarija bez najboljeg čovjekovog prijatelja. Antu Marlaisa vlasnika vinarije nedugo smo prije toga upoznali na jednoj večeri na kojoj smo kušali njegova vina i bili oduševljeni. Na prvu nam se svidio taj izuzetno jednostavan i dobroćudan čovjek širokog osmijeha i topline koji nam je skromno i nenametljivo predstavio svoja fantastična vina.
Ante Marlais
Kako su ipak vinograd i vinarija mjesta stvaranja vina na kojima im najbolje možemo osjetiti dušu, mi smo taj dan sjedili među Antinim bačvama. Kušajući rashlađeni rose Rapsodiju od plavca malog i bijelu kupažu Dišpet od rukatca, pošipa i malvasije dubrovačke uz tek iz mora izvađene kamenice i dagnje na buzaru, doživljavate sveobuhvatnost vremena i prostora koja vas poput big banga lansira u više sfere postojanja. Na pragu punine života kao niz padinu vinograda nazire se istina koja nas prosvjetljuje svojim vinskim kapljama. Stoga smatramo kako su vinari posebna vrsta ljudi od Boga odabrani širiti radosnu vijest. Apostolska svrha vinskih pomazanika koji stvaraju svoja vina u suradnji s prirodom i nadnaravnim krvare niz škrape.
U takvim škrtim škrapama nastaje jedan drugačiji plavac mali. Njegova stilistika je drugačija, možda elegantnija, a svježina garantira duge godine odležavanja. Plavac mali Škrapa stoga je dokaz bogatstva pelješke vinske artikulacije koja svjedoci raznovrsnost i specifičnost mikrolokaliteta. To nije vino koje ćete samo piti već je medij pred kojim će vam se horizonti otvarati. Priča koju Ante i njegova supruga Marijana Marlais žele ispričati jedna je predivna priča koju treba pažljivo poslušati.
U svijetu u kojem čovjek sve manje ima vremena za predah i slušanje priča ova mala obiteljska vinarija predstavlja onu biblijsku sjenicu hladovine. Vina Marlais govore u početku skromno i nenametljivo kao Ante dok se ne otvore i pokažu svoju neustrašivu i energičnu stranu poput Marijane čineći savršenu cjelinu.
Jer vina su kao i ljudi.
Kad ih upoznate mogu vas oduševiti.
Vina dekantiranjem kao ljudi upoznavanjem pokažu svoje pravo lice.
Arome koje nakon prvog klika otvaranjem izranjaju na površinu ne mogu skriti istinu o sebi. Ante i Marijana kao i njihova vina i nakon prvog klika su nas osvojili. Pelješac je stoga možda posljednja oaza divote u kojoj još uvijek “judi driti ka kolone” kao sjene prolaze kroz vinograde utjelovljujući svoju mudrost i znanje u nove naraštaje. Vinarija Marlais nosi taj timbar u svojim vinima.
Ako je ovo suvremeno doba obilježeno manjkom originalnosti i izostankom kreativnosti pojedinca time je oduševljenje još veće kad vas na jednog takvog put nanese. Dite iz maloga mista koje je život odavno u prve redove fronte postrojio velikom energijom i borbom svaku svoju bitku je osvojio.
Amuse-bouche (pohani arancin rižota od grancigule)
Dina Šeparovića i njegov rad pratimo od prvih dana kada su on i njegova zaručnica Mia preuzeli obiteljsku konobu Kala u Supetru na Braču. Samouki kuhar, koji posljednjih godina ide na sve gastro edukacije, guta stručna štiva diveći se slavnim kulinarskim divovima, a dalmatinska nevina i gola namirnica vječna mu je muza i inspiracija.
Sipa & mango (emulzija citrusa, pire aceta i jagoda)
Dino & Mia kao savršena cjelina, brački jin&jang koji u svoj prostor žele uhvatiti božanski lahor i premjestiti vaš dom barem na jedan dan. Konoba Kala stoga od prvog dana poprima obrise raja dok je još čovjek zadovoljno hodao bez srama, hraneći se nektrom s rajskih stabala. Neiscrpna energija iščitava se sa svakog „pijata“ koji ne figura samo vizualno već i realno i stvarno.
Jakobova kapica (rep kozica, zapečeni sir)
Kompozicija boja i oblika poškropljena bračkim cvijetom soli i suzom maslinovog ulja sačinjava onaj bokun sitnog zadovoljstva sa škoja. Bokun po bokun takve spize ruši barijere i priča neispričane priče. Konoba je to od staklenih žmula koji se pune likarijom sa sjevera i juga. Više od trideset etiketa vinska je lista dostojna gosta iz cilog svita.
Domaći ravioli punjeni brancinom i grancigulom (krema od škampa, sladoled od ovčjeg sira)
Od pat nata, pjenušaca i šampanjaca, autohtonih i hrvatskih vina, oranža do pinot noira. Mogli bi opisivati do sutra kako vonja kad se na gradelama peče riba ili kad jakobovu kapicu Dino u kužini gratinira međutim puno je lakše sjesti u trajekt i uvjeriti se u našu priču iz prve ruke.
Filet gofa (pesto maslačka, krema hokaido tikve, mladi krumpir s motrom i koricom limuna kuhanoj u sous-videu)
Dozvolite sebi luksuz jeftine povratne karte i zadivite svoje dame. Na korak od Splita na škoju skrivena čeka vas konoba iz pisme od koje vas prođu trnci, a srce od lipote stisne. Jedinstvena dalmatinska spiza s potpisom i sa zvjezdicama iz zadovoljnih očiju.
Na rubovima srednjovjekovnog ribljeg rastera grada Korčule, na šetnici s koje puca pogled na more i Pelješki poluotok, nanizani kao o kadenu leže najbolji boutique hoteli i restorani grada. Nekad šarenilo tipične turističke ponude danas su zamijenili ukusno i sa stilom uređeni prostori i terase od kojih svaka ima svoju vrijednost i priču.
Konoba Cupido
Jedno takvo mjesto na prvu sigurno privuče otvorenošću osoblja koje vas uz osmijeh poziva sjesti pod bedeme tog srednjovjekovnog grada čiju gotovo svaku kuću na pročelju krase grbovi plemićkih obitelji. Gotičko-renesansni stil kao i statut grada iz 13. stoljeća dovoljno govore u korist europskog duha uređenosti života u gradu kroz povijest do danas. Na taj način, stvarajući aureolu sigurnosti svakom posjetitelju uz prirodne ljepote i gastronomiju, poziva i mami.
Tatarski biftek
Uz ponuđenu čašicu pjenušca vrućina se lakše podnosi, a i bolje razmišlja tako da smo se s povjerenjem prepustili Francesku. Ponuda vinske karte ostavila nas je bez daha jer uz pošip, grk, plavac mali i rukatac – autohtone sorte i lokalne vinarije otoka, možete naručiti vina iz cijele Hrvatske i svijeta. Cupido restoran ugodnog urbanog ambijentalnog stila napetog luka čeka pogoditi vas svojom zlatnom strelicom te vam u svakom mogućem hedonističkom smislu ugoditi.
Brbavice
Iako se kao turistička destinacija raznim atributima volimo kititi i isticati, što i nije loše, ipak je još uvijek manji broj mjesta s tako fantastičnom i profesionalnom uslugom i servisom kao Cupido. U gradu Marka Pola u kojem se ljudi ne odriču lako svoje tradicije, a Moreška koja se petsto godina već igra je jedan od dokaza, mi smo dobili tradiciju na tanjuru umotanu u suvremenu priču. Taj dodir Chefa iz kuhinje čudesno je oživio lokalnu namirnicu odjenuvši joj novo ruho.
Domaći makaruni s grdobinom u umaku od grka (Bire)
Tako se mjesečina svojom svjetlošću poigravala sa zelenim makarunima i grdobinom dok je savršeno pečena tuna išla ruku pod ruku s raštikom „na tabak“, a sve to je jako dobro zaplivalo u izvrsnim vinima. Pjenušci s Plešivice, rose iz Slavonije, pošip i grk kao lokalne uzdanice s Korčule ulijevali su se u naše čaše uz ugodne taktove jazza i morski povjetarac koji je milovao naša ozarena lica. U trenucima ugode u kojima mjesečina i vino izbrišu granice, a slika se Cupida odlijepi s reklame i vragolasto poleti iznad naših glava, ostajemo osupnuti ljepotom života i zahvalni na bogatstvu koje imamo.
Pečena tuna s kuhanim povrćem, pireom od bundeve, umakom od meda, maslinovog ulja, limuna & marmeladom od kapule
Korčula kao školjka polako se otvara i kao Venera izlazi pokazujući svoju neoskvrnutu ljepotu. U tom predvorju raja božanskih stvorenja i viteških priča okopanih žuljavim rukama težaka i tradicijom, niču neke nove priče za neke nove ljude i vremena koja tek dolaze.
Kolač dana
Mjesta poput Cupida i ostalih u nizu korčulanske kolajne suvremeni su bedemi koji se bore za novu eru turizma kao vitezovi Moreške. Oni na svojim terasama kao na proplancima čekaju građane svijeta naliti im zvijezde na kušanje.
Kuće su mjesta na kojima žive ljudi te svojim postojanjem i energijom obilježavaju taj sveti prostor bivanja. One već sa svog praga pričaju priču postanka i nastajanja od temelja, kroz povijest pa do današnjih dana. Casa Manzolin je kuća s pedigreom za čijim stolom se pilo vino iz kristalnih čaša dok su se dame hladile lepezama od venecijanske čipke i sramežljivo gledale kroz prozore na ulice Poreča. Danas su vrata Case Manzolin otvorena za svakog putnika koji hodočasteći životom traži okrijepu i predah.
Kao dijete znala sam stajati ispred ogledala te uronjena u svijet mašte zamišljati kako dotaknuvši ogledalo mogu i otići u taj svijet. Upravo ulazak u Casu Manzolin bio je prolazak kroz to nevino ogledalo djetinje imaginacije koja uvijek negdje u svima nama spava, a mjesta poput Case Manzolin je probude. Miris u čaši tek utočene i dobro rashlađene malvazije Poletti miješao se s mirisom jutros ubranih ruža i hrane iz kuhinje.
Pohane srdele
Osoblje se elegantno i nenametljivo kretalo trudeći se ne remetiti mir i ne narušiti magičnu vizuru prostora. Onako žedni sjeli smo na zdenac života kušati bistru vodu iz šterne koja će poškropiti kao kiša poslije duge suše ispucalu zemlju strahova i problema protiv kojih nitko nije cijepljen. Jednostavnost domaće namirnice progovara jezikom kojeg cijeli svijet razumije te kroz srdele, šparoge, pršut i škampe upoznajemo novu abecedu sporazumijevanja.
Rižoto sa škampima i jagodama
Hrana bez vina kao i muškarac bez žene teško može dosegnuti vrhunac u svom izričaju te upravo tako zajedno mogu doživjeti nezaboravnu ekstazu. U toj eksploziji sparivanja aroma i okusa ostajemo zatečeni znanjem, iskustvom i osobnošću onih koji iza svega stoje. Tim ljudi na čelu s Jasnom Matić kao dobrom vilom koja u tren čarobnim štapićem stvara kočiju kojom vas vozi na bal vrhunske eno-gastro ponude.
Morski pijat
Vina Poletti ne treba posebno predstavljati jer posljednjih godina uz brojna priznanja i nagrade osvajaju domaće i strano tržište. Malvazija istarska, chardonnay te Rossella – rose od muškat ruže po kojem su prepoznatljivi izvrsno idu uz laganiju ljetnu hranu dok se Malvazija Classica, teran i moćni cabernet sauvignon odlično ljube s raznim vrstama mesa.
Piero Poletti i Jasna Matić u Casi Manzolin stvorili su bajku u kojoj su gosti glavna lica. Na takvim mjestima u najljepšoj haljini i staklenim cipelicama oživljava moderna Pepeljuga koja konačno dočeka svog princa na koljenima od hrane, ljubavi i vina. U staroj jezgri Poreča kao gnijezdo koje nadlijeću razigrane lastavice i bajka u kojoj ste vi glavni protagonist čeka na vas Casa Manzolin. Kuća je to hrane, vina i dobrih ljudi!
Iako postoji savršeni red koji u svojoj moćnoj ruci drži sve, Bog kroz pojedince dozvoljava promjene. One su utkane od postanka svijeta u čovjekov genetski kod kretanja čija amplituda života ima za cilj rast i razvoj pojedinca i cijelog svijeta. Igra kretanja kroz susrete i druženja možda je segment rasta koji dušu intenzivnije od ostalog zalijeva.
Takav jedan susret sličnih ili istih kod takvog jednog odabranog pojedinca doživjeli smo kod vinara Luke Krajančića u njegovoj vinariji u Zavalatici na Korčuli. Kako su Luka i njegova kćer Ivana nakon rosea i jagoda dobrodošlice degustaciju počeli obrnutim redoslijedom odnosno s dva plavca mala poslužena uz slane inćune i pršut tako ćemo i mi početi ovu priču od njenog kraja.
Rose 2020.
S terase na visokoj klisuri na koju je uklesana impozantna građevina, koja se kao anđeo čuvar svojim krilima zaštitnički nadvija nad Zavalaticu, jedan vinar recitira poeziju. U šekspirijanskom stilu s okusom mora i soli ostakljena terasa pretvorila se u daske koje život znače na kojima jedna zanesena dalmatinska duša živu istinu svjedoči.
Plavac mali Srdela 2018.
Lukina poezija natopljena kapljama Opere i Mora uvaljala se u slatke zalogaje ka Alfred Molina u filmu Čokolada. Onako spontano potekle su suze od lipote života koji izvire i pluta ka ulje koje smo supali kruhom. Poseban je to pristup svakom čovjeku – kralju ili prosjaku koji dolazi kušati Intradu ili Statut. Odgovornost umjetnika kako pred vas donijeti kovčeg s blagom ravna je svetosti pronalaska Kovčega Saveza. Svaka riječ oslikana atributima Dalmacije otkriva pripadnost i neizmjernu ljubav prema otoku i svemu onom sta čini Korčulu. Tradicionalne i povijesne vrijednosti ušivene u ribarsku mrežu bačenu u more koja hvata neprocjenjive trenutke življenja.
Pošip Ježina & Pošip Intrada
Izuzetna želja iskopati i revitalizirati korčulansko blago kako bi do na kraj svijeta svojim zlatom zasjalo. Usud i volja čovika sa škoja možda se najbolje vidi u lozi koja raste iz strme škrte stine na položaju Pavija. Donesena loza i zemlja, ka dite u zipku u zagrljaju mora i neba u topla materina njedra. Tako zriju pošip, grk i plavac mali ka i čovik veliki ili mali. Ti grozdi zaogrnuti generacijama, nekad težaka, a danas vinara kucaju na naša srca kako bi im otvorila vrata. Upoznavati potencijal tih sorti kroz vizionare kakav je Luka Krajančić uzbuđenje je kao pred veliki derbi.
Selekcija talijanskih sireva
Lepeza pošipa od Ježine preko popularne Intrade do Sur Liea, Statuta i mistične maceracije pokazuje izvanredan potencijal stavljajući je na vrh hrvatske sortne piramide. Kušanje tih božanskih vina uz selekciju talijanskih sireva govori o širini svjetonazora vinara u sparivanju njegovih vina i internacionalne hrane. Uspoređivanje aromatike u prožimanju okusa ostavlja bez daha i otkrivanju uvijek nečeg novog do tada neotkrivenog. Kao i šampjer koji pečen na gradele predstavlja klasiku dalmatinske gastronomije koje se niti trebamo niti želimo odreći.
Desertna vina Opera & Moro
U raju pozitivne vibracije iskrenog susreta i radosti življenja odvezali smo kravate suzdržanosti i moranja i bacili ih sa Krajančićevog balkona. Odnio ih je vjetar niz sike Zavalatice preko Lastova do Italije pa i dalje. Mi smo ostali neopterećeni i slobodni kao tek ispuštena ikra u valove, kao ježina koji čeka ljude i kaiće da se s njim zaslade.
